Zakon u Hrvatskoj koji omogućuje proglašenje “Dana Hrvata izvan RH” nikako ne prepoznaje vrijednost Hrvata izvan RH za Hrvatsku već on jasno i glasno ukazuje na aroganciju Hrvatske prema Hrvatima izvan RH. Ne priznaje niti prepoznaje činjenicu da Hrvati koji žive izvan Hrvatske jednako osjećaju prema Hrvatskoj kao i oni koji žive u Hrvatskoj – tako je uvijek bilo i tako je sada, a sama povijest angažiranosti u stvaranju neovisne hrvatske države je dokaz tome.

Članak 9. Zakona o odnosima RH s Hrvatima izvan RH kaže: “Republika Hrvatska povezuje sve Hrvate, kako one u Republici Hrvatskoj, tako i one izvan Republike Hrvatske…,” i tako sam čin povezivanja nije prema ovom zakonu zajednički čin između RH i Hrvata izvan RH. Centar moći i odlučivanja po tom pitanju je kod Hrvata koji žive u RH, a time stvarni pluralizam i napredovanje po pitanju integracije svih Hrvata (domovinskih, BiH i iseljenih) u Hrvatskoj padaju u vodu bez obzira što postoji vladino savjedodavno tijelo pri vladinom uredu za odnose s Hrvatima izvan RH koji je tijekon Milanovićeve vlade stavljen u pogon na temelju tog Zakona!

Članak 10 tog Zakona glasi: «Hrvatski sabor na prijedlog Vlade Republike Hrvatske donosi odluku o proglašenju Dana Hrvata izvan Republike Hrvatske”. A u tom su saboru samo tri zastupnička mjesta za Hrvate izvan RH, i to samo jedno trenutačno nezavisno!

Ovakva vrsta «pažnje» prema Hrvatima izvan RH nije ništa drugo nego udostojavanje ili paternalističko «tapštanje po ramenu» onog dijela hrvatskog naroda koji je inače po svemu, po sličnostima i različitostima, jednak onom u Domovini samo što živi izvan nje. To što unutar tzv savjetništva vlade preko Vladinog Središnjeg ureda za Hrvate izvan RH ima upliva pedesak ljudi iz dijaspore ne znači da je dijalog oko prijedloga za Dan Hrvata zvan RH obostrani do zadovoljavajuće mjere. To nije nikako, jer u stvari većina Hrvata izvan RH nije imala riječ u tome niti se većinu pitalo, niti su postojale konzultacije o tome u većini Hrvatskih zajednica diljem svijeta. Hrvatska je Vlada jednostavno pogurala taj Zakon još 2011 bez da išta o tome pita hrvatske zajednice izvan RH!

Osobno vjerujem, a mislim da će se samnom složiti ovdje i mnogi, da odnosi RH-Hrvati izvan RH moraju biti dvosmjerna ulica u što potpunijem smislu te riječi, i mnoge u dijaspori brine što većina njih upoće nije predstavljena niti istinski uključena u donošenju ovakvih odluka i razmatranjima, a to zasigurno umanjuje utjecaj na koji bi dijaspora stvarno imala pravo kada se tiče pitanja koji se direktno odnose na nju.  

Vrijeme nije da Hrvatska slavi Dan Hrvata izvan RH, vrijeme je da Hrvatska izbaci iz tog Zakona članak koji se odnosi na Dan Hrvata izvan RH! Vrijeme je da se ozbiljno pozabavimo svi stvarnom integracijom RH sa Hrvatima zvan nje, a to nikako ne znači imati zaseban dan u kojem će se slaviti postojanje i zasluge Hrvata izvan Hrvatske. To je kontraproduktvno integraciji.

Ne samo što bi “Dan Hrvata izvan RH”, ako kojom nesrećom ipak dođe do saborskog dnevnog reda na glasanje i prođe, umanjio vrijednost Hrvatske dijaspore već će ju još više otuđiti nego što su u zadnjih dvadesetak godina to uspjeli učiniti takozvani “antifašistički” vojnici.

Bilo je to u listopadu 2011. godine kada je HDZ-ova tada alarmantno istrošena i skandalozna vlada na čelu sa Jadrankom Kosor progurala kroz Hrvatski sabor Zakon o odnosima RH s Hrvatima izvan RH i u njega ubacila članak kako «Hrvatski sabor može izglasati....Dan Hrvata izvan RH». Par mjeseci nakon toga na vlast su stigli Zoran Milanović i SDP i nije prošlo dugo vremena da se taj Zakon počeo stavljati u praksu time što se stvorio vladin Ured za suradnju s Hrvatima izvan RH koji je u sebi sadržao formulu da se oko tog ureda skupi pedesetak ljudi iz dijaspore koji bi imali funkciju savjetovanja Vlade po pitanjima dijaspore i predstavljali Hrv izvan RH u Hrvatskoj. No, odmah se na početku toga savjedoavnog tijela vidilo da se radi o pseudo-savjetništvu odnosno više o prilikama za vladu da se radi imidža fotografira s predatavnicima iz dijaspore par puta godišnje nego o stvarnom predstavljanju cjelovite dijaspore. Jer, jedini koji su se mogli nominirati na mjesto savjetnika su oni koji su bili članovi klubova, udruga itd. (mnoge od kojih su ili broje relativno mali broj članova), a udruga i klubova je premalo u odnosu na cijelu populaciju Hrvata izvan Hrvatske da bi stvarno bili reprezentativni kada krenu u «savjetovanje» vlade.

To vrijeme i ono nakon 2000. godine, kada su vlast u ruke uzeli takozvani «antifašistički» (bivši komunisti) elementi društva, je bilo vrijeme osobite negacije Hrvata izvan RH i ta se negacija širila konkretnim i tome namjerenim postupcima kao što je bilo zapažno ignoriranje i izbjegavanje od strane diplomacije RH onih koji su uveliko doprinijeli stvaranju hrvatske dijaspore, širenje laži o i lažna inkriminacija Domovinskog rata i njegovih heroja i sve do praznih poziva na povratak u Domovinu iz dijaspore te donošenja ovakvog Zakona o odnosu RH s Hrvatima izvan RH. Sve to i mnogo više je u stvari maskiralo ustrajnu ljubav, emocionalnu povezanost i odanost Domivini koje u sebi nose i uvijek su nosili Hrvati izvan RH. Na tisuće Hrvatskih klubova, udruga, vjerskih zajednica uvijek dižu hrvatsku zastavu, bilo unutar bilo van svojih zgrada, šalju svoju djecu, unučad, praunučad i prijatelje u posjetu Hrvatskoj, sami ju posjećuju, šalju novčanu pomoć u Hrvatsku, investiraju u Hrvatsku, i sklapaju ruke u molitvi za Hrvatsku...Za uzvrat, Hrvatska im okrene «hladno rame» i smatra ih drugorazrednim Hrvatima! I sada, najedanput sve će biti u redu ako se proglasi Dan Hrvata izvan RH, jer eto na takav nas zaključak navodi struja koja se utiče za uspostavu Dana Hrvata izvan Hrvatske!

U ovome potezu prijedloga za Dan Hrvata izvan RH i očekivanje u Hrvatskoj da će taj prijedlog (Zakon) Hrvati izvan Hrvatske prihvatiti bez ikakve nijanse kritike je i zadnja manifesacija negacije dijaspore ili Hrvata izvan RH. Jer, eto, trebali bi imati Dan koji će obilježiti i slaviti Hrvate zvan RH kao zaslužan dio Hrvatskog bića! Uvjeti se postavljaju kako će Hrvati dokazati Hrvatskoj da su vrijedni hrvatskog imena, pa bi onda trebalo biti da je status istih u najbolju ruku uvjetan! Uvjetovan pokazivanjem i dokazivanjem svojih vrijednosti i zasluga!

U proteklih mjesec dana, od kada se u javnosi pojavio potez vladinog Središnjeg ureda za Hrvate izvan RH da se stavi u pogon proglašenje Dana Hrvata iz RH, i to 22. kolovoza, odnosno na Dan Velike Gospe (Kraljice Hrvata) kako su navodno savjetovali njihovi savjetnici iz dijaspore, pojavila su se protivljenja tome Danu jer u biti mnogi ga kako iz dijaspore tako i u Hrvatskoj shvaćaju štetnim po zajedništvo svih Hrvata diljem svijeta te omalovažajućim prema svemu onome što se do sada iz dijaspore za Hrvatsku postiglo. Shvaća ga se kao kontraproduktivnom željenoj integraciji Hrvata Domovine, BiH i Iseljene Hrvatske. Smatra ga sepaternalističkim prema Hrvatima izvan RH. Nakon toga, pojavila su se u javnosti od strane predstavnika tog savjetništva vladinog Ureda obješnjenja zašto Hrvatskoj i Hrvatima izvan nje treba baš Dan Hrvata izvan RH, pa smo tako doznali kako oni koji podržavaju uvođenje tog Dana kažu:

“…važno je da se konačno odredi što je istina, a što tek percepcija i prepozna vrijednost dijaspore” (https://m-mojahrvatska.vecernji.hr 4. ožujka 2019) (i to bi taj Dan po njihovom viđenju i učinio!).

Svima je jasno, ili se barem ja tako nadam, da se istina o (velikoj) vrijednosti “dijaspore” ne može odrediti Danom Hrvata izvan RH jer dijaspora svoju istinu i svoje vrijednosti već dugo živi, vidjelo se to u Hrvatskoj ili ne.

Hrvati izvan Hrvatske pokazali su cijelom svijetu svoju golemu hrvatsku

  • državotvornu vrijednost - kada su upregli svoju odanost demokraciji i slobodi Hrvatske prije, tijekom i nakon Domovinskog rata i angažirali se političkim lobiranjem, prosvjedovanjem diljem svijeta protiv srpske agresije nad Hrvatskom i BiH, došli u velikim brojevima u Hrvatsku i BiH kao dragovoljci Domovinskog rata…
  • skrbničku vrijednost - kada su dragovoljno i velikodušno poklanjali svoj teško zarađen novac za pomoć Hrvatskoj tijekom rata za prehranu i obranu domovine u najtežim joj danima … bez koje pomoći nije bilo moguće uspostaviti radne strukture za provođenje u djelo masovnog narodnog pokreta za neovisnost Hrvatske niti ju obraniti tako efikasno od srpske agresije…  
  • domoljubnu vrijednost kada već desetljećima i desetljećima održavaju vlastitim snagama i resursima hrvatski identitet putem svojih hrvatskih katoličkih centara, domova za umirovljenike, školama i studijima hrvatskog jezika, folklor, glazbu, književnosti, vlastite medije…

           

Ove i sve druge vrijednosti koje u sebi nose Hrvati izvan RH prepoznali su i prepoznavaju svi lideri Hrvatske pa od vremena samog Domovinskog rata na stotine i stotine Hrvta i Hrvatica bivaju, zajedno sa Hrvatima koji žive u Hrvatskoj, odlikovani odličjima RH za svoj doprinos Domovini. Ne treba nam Dan Hrvata izvan RH za priznanja jer priznanje već postoji i to ispravnim načinom kojeg je započeo predsjednik Franjo Tuđman, kao dio cjelovite Hrvatske.

Što se tiče spomenute percepcije o Hrvatima dijaspore možda se tu mislilo na onu nesretnu i potpuno krivu i zlonamjerno “potpomognutu” percepciju na koju se nailazi kada hodaš nekim ulicama Hrvatske, a koja govori kako je Hrvatska dijaspora nacionalistička i ustaška? E, ako je tako, i ako se Danom Hrvata izvan RH želi možda i razbijati takva percepcija - zaboravi! Do toga neće doći sve dok se ne osude javno, službeno, komunistički zločini iz bivše Jugoslavije i zabrane simboli komunističkog totalitarnog režima.  

“Neki predlažu 'Dan Hrvata' kao nacija – da slavimo zajedništvo – svakako, zašto ne. Ali to nije (i mislim da ne smije biti) smisao Dana Hrvata izvan RH. Želimo da se adresiraju ptanja Hrvata u BiH, Hrvata u Vojvodini i Hrvata diljem svijeta... ”, kažu u hrvatskoj javnosti pobornici Dana Hrvata izvan RH. Dakle, ako zajedništvo nije ono što vladin ured za odnose sa Hrvatima izvan RH želi Danom Hrvata izvan RH slaviti, a njihova je najveća vrijednost ta što su se uvijek u zajedništvu borili za bolju Hrvatsku onda što nam ovo govori? Govori o tom da se i dalje želi dijeliti Hrvate što dalje od zajedništva za jednu jedinu Domovinu svih Hrvata!

Predlaže to vladino savjetništvo Ureda da se uvede Dan Hrvata izvan RH baš na dan Djevice Marije – Kraljice Hrvata, a istovremeno neki od njih guraju javnosti pod noge kako bi taj dan time i dobio dičan smisao kjeg nose proslave sv Patrika kod Iraca diljem svijeta! Jer, kažu, u dijaspori, u BiH hrvatski «velik broj naših roditelja s područja RH i BiH odrastao u dugovječnoj tradiciji štovanja Blažene Djevice Marije i da se u teškim vremenima i nevoljama narod njoj okretao za pomoć...» . Da, istina ali je također istina da se veliki veliki broj iseljenih Hrvata obraćao i obraća u danima nevolje i nade baš hrvtaskim nebeskim velikanima kao što su sv Nikola Tavelić, sv Leopold Mandić, Blaženi Alojzije Stepinac ... Pa zašto, čitam po hrvatskim medijima i društvenim mrežama, ako se već kao primjeran slučaj unosi u ovu čudnu aferu Dana Hrvata izvan RH irski svetac sv Patrik nebi, ako već na štetu integracije mora biti, Dan Hrvata izvan RH bio baš na dan jednog od hrvatskih svetaca ili blaženika? Zašto kada se već želi isticati hrvatsvo tim danom nebi bilo i potpuno hrvatststvo u njemu? U hrvatskoj dijaspori dizale su se i dižu se hrvatske crkve u čast tim hrvatskim svecima (zadnji primjer u veljači 2019. nova kapela sv Leopolda Mandića u Gold Coastu, Australija) i centri u čast Blaženog Alojzija Stepinca.

Prepoznavanje međusobnog doprinosa i ovisnosti dijaspore i Hrvatske može pružiti čvrstu osnovu za diskurs u oblikovanju karaktera istinske integracije u 21. stoljeću i osiguranju opstanka hrvatskog identiteta diljem svijeta. Bitan uvjet za takav diskurs bio bi nastanak novog, zrelog stava u Hrvatskoj prema hrvatskom životu u dijaspori, u Bosni i Hercegovini. Zbog toga je bitno povećanje zastupničkih mjesta u Hrvatskome saboru za Hrvate izvan Hrvatske; jednako su bitni preispitivanje i revizija trenutno zaštitničkog i paternalističkog zakona o odnosima između Hrvatske i Hrvata koji žive izvan njega.

 

Ina Vukić

Sydney, Australia