Pred nama se nalazi novi napad iz Beograda. Ovaj puta radi se o kulturnom Memorandumu SANU-a, Republike Srbije i tzv. Republike srpske iz Bosne i Hercegovine. Radi se o događaju iz Srijemskih Karlovaca u okupiranome hrvatskom istočnom Srijemu od 4. ožujka 2019., gdje je donesena velikosrpska "Povelja o srpskom kulturnom prostoru", koju su potpisali Vladan Vukosavljević, srbijanski ministar kulture i informiranja i Natalija Trivić, ministrica prosvjete i kulture tzv. Republike srpske.

Najprije pogledajmo što su na potpisivanju izjavili potpisnici. Vladan Vukosavljević, srbijanski ministar kulture i informiranja je izjavio: »Na srpskom kulturnom prostoru, od Hilandara, preko Skoplja, Arada, Temišvara, Kotora, Dubrovnika, Pešte, Budima, Sent Andreje, gdje god živi srpski narod i gdje god postoje srpski kulturni tragovi, moći će se provoditi jedinstvena kulturna i obrazovna politika.

Ti potezi i strjemljenja nisu na korist samo srpske kulture i tradicije, nego će biti od koristi i drugim narodima s kojima dijelimo isti geografski, historijski i kulturni prostor. Najstarija srpska gimnazija u Srijemskim Karlovcima je sveto mjesto srpske kulture, prosvjete i obrazovanja«.

Zajednička kulturna politika Beograda i Banja Luke

U nastavku je govorila Natalija Trivić: »Povelju o srpskom kulturnom prostoru potpisujemo u Srijemskim Karlovcima, centru duhovnog, kulturnog i nacionalnog bića Srba. Današnji susret i potpisivanje Povelje predstavlja opredjeljenje, težnju i odlučnost dva ministarstva, dviju vlada da utvrde zajedničku stratešku kulturno-prosvjetiteljsku politiku, a očuvanje kulturnog i nacionalnog identiteta je naš primarni zadatak.

Povelja povezuje sve Srbe u njihovom kulturološkom djelovanju, gdje god se nalazili jer granice kulturnog prostora nije moguće svesti u granice jednog političkog, odnosno državnog prostora. Srpska kultura je jedinstvena na svakom prostoru na kojem srpski narod živi u okviru ili izvan granica njegovih državnih tvorevina.

Srbi su narod s bogatom historijom i tradicijom, koji je, zbog spleta različitih historijskih okolnosti, bio suočen s velikim iskušenjima njenog očuvanja. Zato smo oprijedeljeni da uložimo dodatne napore da srpski nacionalni identitet afirmiramo kroz isticanje pozitivnih vrijednosti srpskog naroda u svim sferama djelovanja.

Srpska kultura je veličanstvena i opstala je usprkos brojnim iskušenjima kroz koje je ovaj narod prolazio od samog nastanka. Iskušenja našeg naroda danas nisu ništa manja od onih u prošlosti. Uz snažnu svijest o tome, današnjim činom i jasnom opredijeljenošću da osnažimo vlastite vrijednosti, otvaramo novu stranicu očuvanja našeg nacionalnog identiteta.

Naše opredjeljenje je da zajedno radimo na očuvanju materijalnog i nematerijalnog kulturnog naslijeđa, posebno srpskog jezika i ćiriličnog pisma. Čvrsto verujem da ovaj dokumet može i hoće dodatno osnažiti put očuvanja onog što nam je zajedničko i što čini osnovno polazište našega nacionalnog i kulturnog bića, a što smo dužni zavjetovati se budućim generacijama«.

Uz srbijanske političare na potpisivanju ove Povelje još su, između ostaloga, bili direktor "Narodne biblioteke Srbije" novosadski Hrvat Laslo Blašković, direktor "Univerzitetske biblioteke 'Svetozar Marković'" beogradski Hrvat i srpski književnik Aleksandar Jerkov,srpski književni kritičar i teoretičar (Beograd, 8. VI. 1960),

rektor "Univeziteta umjetnosti" u Beogradu bosanski Srbin Mileta Prodanović (Beograd, 1959.), predsjednik Zajedničkog vijeća općina Vukovar Srđan Jeremić (Vukovar, 5. III. 1975.), predstavnici Beogradskog sveučilišta, Odbora za standardizaciju srpskog jezika, ustanova kulture, srpske zajednice iz Rumunjske, Hrvatske, Crne Gore...

Kulturno svojatanje Crne Gore Makedonije, Hrvatske...

Što podrazumijeva Povelja o srpskom kulturnom prostoru, pitaju se u Tanjugu i beogradskoj Politici (http://www.politika.rs/sr/clanak/424098/U-Sremskim-Karlovcima-potpisana-Povelja-o-srpskom-kulturnom-prostoru) i odgovaraju:

»Poveljom o srpskom kulturnom prostoru, dokumentom koji su zajednički donijeli Ministarstvo kulture i informiranja Srbije i Ministarstvo prosvjete i kulture Republike srpske, iskazuje se zajednička težnja kulturnih činitelja u Srbiji i RS-u za usuglašavanje aktivnosti i mjera od strateškog interesa za srpsku kulturu i za njezino međusobno povezivanje i predstavljanje u svijetu, uz uvjerenje da načela i stajališta, iznesena u dokumentu, dijele i pripadnici srpskog naroda u Crnoj Gori, Makedoniji, Hrvatskoj, kao i Srbi u široj regiji i dijaspori.

Potpisnici Povelje, ministri kulture dviju zemalja Vladan Vukosavljević i Natalija Trivić, smatraju da ovakvo djelovanje treba aktivirati različite putove suradnje s kulturama drugih naroda iz najbližeg okruženja, ili s narodima s kojima dijelimo opće stavove o poželjnim humanističkim vrijednostima.

Pod srpskim kulturnim prostorom podrazumijeva se, kako je navedeno u dokumentu, prostor na kojem je srpski narod u dugom historijskom trajanju živio ili još uvijek živi, ostavljajući tragove materijalnog i nematerijalnog kulturnog naslijeđa, bilo da se nalazi u okviru granica ili izvan granica njegovih državnih tvorevina.

Svojim potpisima dvoje ministara je izrazilo i težnju za uzajamno suglasnom kulturno-prosvjetnom politikom, otvorenom za ravnopravnu i svrsishodnu suradnju s kulturama drugih naroda.

U Povelji se konstatira da ubrzane promjene i globalizacijski procesi uveliko dovode u pitanje kulturnu raznolikost svijeta, a pripadnost nacionalnoj kulturi, smatraju potpisnici, ne predstavlja zamjenu, nego širi kontekst u kojem se prepoznaje i ostvaruje svaki slobodni pojedinac.

Nacionalne kulture predstavljaju izraz emancipacije naroda kao historijskih zajednica, dostignuće modernog doba i demokratskih društava, a briga o njihovom očuvanju suvremeni svijet priznaje kao važan aspekt ostvarivanja ljudskih prava, suglasni su Vukosavljević i Trivić.

Dalje se navodi da Srbija, kao matična država srpskog naroda, razvija institucionalne okvire i ostvaruje respektivnu podršku očuvanju kulturnih prava etničkih manjina prema najvišim mjerilima međunarodne prakse.

Stoga se, smatraju ministri, ne može načelno dovoditi u pitanje ni potreba da i kultura srpskog naroda, u Srbiji i Srpskoj, u regiji i dijaspori ili iseljeništvu, od Trebinja i Herceg-Novog do Subotice i Vršca, od Vranja i Gračanice do Banja Luke, bude razvijana u svojim vrijednostima i tradicijama, kako u oblasti suvremenog stvaralaštva, tako i u oblasti očuvanja, proučavanja i prezentacije kulturnog naslijeđa.

Posebnu pažnju dva ministarstva posvećuju uspostavljanju sustavne brige o srpskom jeziku i ćiriličnom pismu, o podršci programima nastave srpskog jezika, historije i kulture, što predstavlja, smatraju, „jedno od temeljnih oruđa u legitimnom nastojanju da izbjegnemo odnarođavanje novih naraštaja, ne samo u sve brojnijoj dijaspori, nego čak i u Srbiji i Srpskoj”.

Obnova i zasnivanje lektorata u inozemnim centrima, naročito u sredinama sa snažnom srpskom zajednicom, doprinijet će, uvjereni su ministri, i širenju interesiranja pripadnika drugih naroda za jezik i kulturu srpskog naroda.

Ponovno ustrajavanje na "ugroženosti" Srba

Ćirilica kao historijsko pismo i simbolička identifikacija srpskog naroda, široko je prepoznata kao kulturno dobro čiju poziciju u javnom suobraćanju treba sustavno osnažiti, slažu se Vukosavljević i Trivić, prenosi Tanjug.

Dvoazbučnost je, kako ističu, realnost srpske kulture, ali ne smije isključiti skrb za prvenstvo pisma kojim se Srbi služe preko tisuću godina, a koja je u regiji potisnuta, a u prošlosti, u okrilju okupacijskih režima, i formalno bila zabranjivana. U Povelji se podsjeća i na zatiranje srpskih kulturnih tragova na područjima izvan teritorija Republike Srbije i Republike srpske tijekom XX. stoljeća, kao i na ugroženu baštinu na Kosovu i Metohiji.

Konstatira se da je dugoročna politička strategija nepriznavanja, zataškavanja i relativizacije rečenih pojava genocidnog karaktera prisutna do danas, što je „ostavilo krupne posljedice i na samosvijest i na ukupnu poziciju srpskog naroda”.

S druge strane, ističe se u dokumentu, danas potpisanom u Srijemskim Karlovcima, postoji snažna tendencija da se izolirani ili konstruirani događaji iz davnijih ili nedavnih međunacionalnih sukoba, revizionističkim diskursom bez dubljeg utemeljenja, nametnu kao obvezujući narativi u kojima je srpska strana bezuvjetno negativno markirana.

Obnova povjerenja među susjednim narodima može počivati jedino na spremnosti da se uvaže vjerodostojne historijske činjenice i različite interesne perspektive s kojih se činjenice tumače, što podrazumijeva potpuniji uvid u loša iskustva drugih u okruženju.

Strateško polazište srpske kulturne politike treba, suglasni su ministri, biti zasnovano na uvjerenju da je, prije svih širih integracija, prvi i nezaobilazan korak jačanja kohezije unutar srpskog kulturnog prostora.

U Povelji se ističe i da razvijanje historijske svijesti i kulture pamćenja, naročito o razmjerima genocida nad srpskim narodom, kontinuirana prezentacija ove teme u muzeologiji, umjetnostima i publicistici, treba biti primjer zajedničkoga odgovornog odnosa prema prošlosti.

Dva ministarstva se zalažu da vlade Republike Srbije i Republike srpske zasnuju stalnu institucionalnu formu za planiranje, koordinaciju i pospješivanje svih produktivnih oblika međusobnog povezivanja unutar srpskoga kulturnog prostora, sastavljeno od predstavnika ključnih ustanova kulture, Srpske pravoslavne crkve, kao i vodećih srpskih kulturnih organizacija u regiji i dijaspori.

„Jedino narod utemeljene historijske i kulturne samosvijesti može doprinijeti kvalitetu šire kulturne komunikacije. Srpska kultura je pokazivala i dalje pokazuje primjernu otvorenost za druge, ne zanemarujući ni svijest o potrebi zaštite bazičnih interesa u oblasti kulturnog identiteta, i zbog nacionalnog opstanka i zbog daljnjeg razvitka. Deklarirana suglasnost u našim iznesenim kulturnim opredijeljenjima važna je pretpostavka za djelotvoran odgovor pred izazovima procesa akulturacije, tj. asimilacije kao i negiranja srpske kulturne tradicije, te osnova za očuvanje srpske kulture”, stoji u Povelji.

Jedino narod sa izgrađenom kulturnom samosviješću može biti aktivni član globalne, europske i svjetske zajednice, kao njezin dragocjeni činitelj od kojeg se ne očekuje samo da oponaša izvjesne kulturne obrasce nego da ih i stvara, suglasili su se Vukosavljević i Trivić.

Tvorci ove Povelje smatraju da je – nakon propale vojne agresije Srbije na Hrvatsku, BiH i Kosovo – nužna otvorena kulturna i pravoslavna agresija u pokušaju da spase Srbe od biološkog nestajanja u, kako oni kažu, u neprijateljskom okruženju.

Kod pisanja Povelje mislilo se na sve, pa je zato napisana na ćirilici, ali na ijekavici, a ne na ekavici, što znači da im je cilj daljnje kulturno odnosno jezično pokoravanje Hrvatske, Crne Gore i nepokorenih dijelova BiH.

"Povelja o srpskom kulturnom prostoru

U duhu međunarodnog prava, poštujući principe međunarodnih ugovora u oblasti ljudskih prava i osnovnih sloboda, i u skladu s nacionalnim zakonodavstvom i Sporazumom o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između Republike Srbije i Republike srpske, Ministarstvo kulture i informiranja Republike Srbije i Ministarstvo prosvjete i kulture Republike srpske zajednički donose dokument pod nazivom:

POVELJA O SRPSKOM KULTURNOM PROSTORU

1.  Poveljom o srpskom kulturnom prostoru iskazujemo zajedničke težnje kulturnih činitelja u Republici Srbiji i Republici srpskoj za usuglašavanje aktivnosti i mjera od strateškog interesa za srpsku kulturu i za njezino međusobno povezivanje i predstavljanje u svijetu, uvjereni da načela i stajališta ovdje iznijeta dijele i pripadnici srpskog naroda u Crnoj Gori, Makedoniji, Hrvatskoj, kao i Srbi u široj regiji i dijaspori. Istovremeno smatramo da ovakvo djelovanje treba aktivirati različite putove suradnje s kulturama drugih naroda iz najbližeg okruženja, ili s narodima s kojima dijelimo opće stavove o poželjnim humanističkim vrijednostima.

2. Pod srpskim kulturnim prostorom podrazumijevamo prostor na kojem je srpski narod u dugom historijskom trajanju živio ili još uvijek živi, ostavljajući tragove materijalnog i nematerijalnog kulturnog naslijeđa, bilo da se nalazi u okviru granica ili izvan granica njegovih državnih tvorevina. Drugim riječima, granice kulturnog prostora nije moguće svesti u granice jednog političkog, odnosno državnog prostora. Stoga i ovom prilikom izražavamo prirodnu težnju za uzajamno suglasnom kulturno-prosvjetnom politikom, otvorenom za ravnopravnu i svrsishodnu suradnju s kulturama drugih naroda.

3.  Ubrzane promjene i globalizacijski procesi uveliko dovode u pitanje kulturnu raznolikost svijeta. Pripadnost nacionalnoj kulturi ne predstavlja zamjenu, nego širi kontekst u kojem se prepoznaje i ostvaruje svaki slobodni pojedinac. Nacionalne kulture predstavljaju izraz emancipacije naroda kao historijskih zajednica, dostignuće modernog doba i demokratskih društava, a briga o njihovom očuvanju suvremeni svijet priznaje kao važan aspekt ostvarivanja ljudskih prava.

4.  Srbija, kao matična država srpskog naroda, razvija institucionalne okvire i ostvaruje respektivnu podršku očuvanju kulturnih prava etničkih manjina prema najvišim mjerilima međunarodne prakse. Stoga se ne može načelno dovoditi u pitanje ni potreba da i kultura srpskog naroda, u Srbiji i Srpskoj, u regiji i dijaspori ili iseljeništvu, od Trebinja i Herceg-Novog do Subotice i Vršca, od Vranja i Gračanice do Banja Luke, bude razvijana u svojim vrijednostima i tradicijama, u oblasti suvremenog stvaralaštva tako i u oblasti očuvanja, proučavanja i prezentacije kulturnog naslijeđa.

5.  Posebnu pažnju posvećujemo uspostavljanju susatvne brige o srpskom jeziku i ćiriličnom pismu, o potpori programima nastave srpskog jezika, povijesti i kulture, što predstavlja jedno od temeljnih oruđa u legitimnom nastojanju da izbjegnemo odnarođivanje novih naraštaja, ne samo u sve brojnijoj dijaspori, nego čak i u Srbiji i Srpskoj.

Obnova i zasnivanje lektorata u inozemnim centrima, naročito u sredinama sa snažnom srpskom zajednicom, doprinijet će i širenju interesiranja pripadnika drugih naroda za jezik i kulturu srpskog naroda. Ćirilica kao historijsko pismo i simbolična identifikacija srpskog naroda, široko je prepoznata kao kulturno dobro čiju poziciju u javnom suobraćanju treba sustavno osnažiti.

Dvoazbučnost je realnost srpske kulture, ali ne smije isključiti brigu za prvenstvo pisma kojim se Srbi služe preko tisuću godina, a koja je u regiji potisnuta, a u prošlosti, u okrilju okupacijskih režima, i formalno bila zabranjivana.

6.  Kao historijsku zajednicu, narod povezuju zajednička sjećanja na presudne događaje historijske egzistencije, osobito sjećanja na kolektivna stradanja. Prijetnjom uništenja je obilježeno iskustvo srpskog naroda tijekom dvadesetog stoljeća, što podrazumijeva i zatiranje srpskih kulturnih tragova na područjima izvan teritorija Republike Srbije i Republike srpske, kao i ugroženu baštinu na Kosovu i Metohiji.

7.  Dugoročna politička strategija nepriznavanja, zataškavanja i relativizacije rečenih pojava genocidnog karaktera prisutna je do danas, što je ostavilo krupne posljedice i na samosvijest i na ukupnu poziciju srpskog naroda. S druge strane, postoji snažna tendencija da se izolirani ili konstruirani događaji iz davnijih ili nedavnih međunacionalnih sukoba, revizionističkim diskursom bez dubljeg utemeljenja, nametnu kao obvezujući narativi u kojima je srpska strana bezuvjetno negativno markirana.

Obnova povjerenja među susjednim narodima može počivati jedino na spremnosti da se uvaže vjerodostojne historijske činjenice i različite interesne perspektive s kojih se činjenice tumače. Ovo podrazumijeva i naš potpuniji uvid u stradalnička iskustva drugih u okruženju, ali pristup zasnovan na pouzdanim podatcima, prema nametnutim proizvodima brutalne ratne i poratne propagande.

8.  Strateško polazište srpske kulturne politike treba biti zasnovano na uvjerenju da je, prije svih širih integracija, prvi i nezaobilazni korak jačanje kohezije unutar srpskoga kulturnog prostora. To je uvjet za slobodnu razmjenu kulturnih dobara s drugim, susjednim i udaljenim narodima, na osnovama uzajamnog poštovanja i realnih obostranih kulturnih interesa i reciprociteta. Jedino tako se može spriječiti opasnost zapadanja u položaj kulturne kolonije i identitetsko uklanjanje jednog historijskog naroda, čija iskustva izdašnog otvaranja prema drugima upućuju na potrebu zauzimanja drukčijeg, trijeznog pristupa u ovoj oblasti.

9.  Razvijanje historijske svesti i kulture pamćenja, naročito o razmjerama genocida nad srpskim narodom, kontinuirana prezentacija ove teme u muzeologiji, umjetnostima i publicistici, treba biti primjer zajedničkog odgovornog odnosa prema prošlosti. Uvjereni smo da su povijesna previranja i njihovi tragični ishodi sredinom i krajem dvadesetog stoljeća utjecali na raširenu pojavu dezorijentacije, malodušnosti i gubitka elementarnog narodnog samopoštovanja.

10.  Zalažemo se da Vlade Republike Srbije i Republike srpske zasnuju stalnu institucionalnu formu za planiranje, koordinaciju i pospješivanje svih produktivnih oblika međusobnog povezivanja unutar srpskoga kulturnog prostora, sastavljeno od predstavnika ključnih ustanova kulture u Srbiji i Srpskoj, Srpske pravoslavne crkve, kao i vodećih srpskih kulturnih organizacija u regiji i dijaspori.

11.  Jedino narod utemeljene historijske i kulturne samosvijesti može doprinijeti kvaliteti šire kulturne komunikacije. Srpska kultura je pokazivala i dalje pokazuje primjernu otvorenost za druge, ne zanemarujući ni svijest o potrebi zaštite bazičnih interesa u oblasti kulturnog identiteta, i zbog nacionalnog opstanka i zbog daljnjeg razvitka. Deklarirana suglasnost u našim iznesenim kulturnim opredjeljenjima važna je pretpostavka za djelotvoran odgovor pred izazovima procesa akulturacije, tj. asimilacije kao i negiranja srpske kulturne tradicije, te osnova za očuvanje srpske kulture.

12.  Naslijeđe koje treba odgovorno baštiniti od predaka čini nezamjenjiv oslonac za sigurniji hod generacija samosvjesnih potomaka koji sudjeluju u kontinuitetu koji nazivamo poviješću, predanjem i kulturom. Jedino narod s izgrađenom kulturnom samosviješću može biti aktivni član globalne, europske i svjetske zajednice, kao njezin dragocjeni činitelj od kojeg se ne očekuje samo da oponaša izvjesne kulturne obrasce nego da ih i stvara.

U Srijemskim Karlovcima, 4. ožujka 2019. godine"

M.M.

Share
0