Američki psihijatar Robert Jay Lifton u knjizi Liječnici nacisti (hrvatski prijevod 2015) protumačio je sličnost „velike Srbije“ i „Trećeg Reicha“, koji su bili spremni likvidirati sve koji su narušavali čistoću Volka. Ovu općenitu tvrdnju koja se, naročito u velikosrpskoj agresiji krajem dvadesetoga stoljeća, pokazala istinitom valja objasniti u sklopu razvoj moderne srpske države.

1.   Nebom određena sveta dominacija Srba i Crnogoraca nad južnim Slavenima

Velikosrbi su imali državne genocidne programe poput Načertanija I. Garašanina iz prve polovine XIX. stoljeća, prijedloga Isterivanje Arnauta koji je za Stojadinovićevu vladu 1937, sastavio crnorukaš V. Čubrilović te plana Homogene Srbije četničkog ideologa S. Moljevića iz 1941. Povijest nemilosrdno razotkriva velikosrpski blok koji je u dugome trajanju do kraja XX. stoljeća provodio svoj udruženi zločinački poduhvat koji podrazumijeva množinu osoba, postojanje plana, namjere i cilja i sudjelovanje u zajedničkom zločinačkom poduhvatuBlok čine: SPC, Crna ruka, “znanost”, državna politika, obrazovanje, i velikosrpske vojne i civilne organizacije uz sudjelovanje hrvatskih Velikosrba, Posebnu objedinjujuću ulogu u bloku ima mitologija (Kosovski mit i dr.).

No, mlada srpska država imala je velikih problema zbog dugoga bivanja pod osmanlijskom vlašću i, poslijedično, kulturnoga zaostajanja te oživljavanja kulta predaka, vjerovanja u mitske i povijesne heroje, oživljavanja kulta predaka, militarizma i religijskoga mesianizma (M. Velikonja, 2003. ). Te su probleme imali i drugi južnoslavenski narodi pod tuđinskom vlašću. Oslobodivši se Osmanlijske vlasti Srbija postaje slobodna država koja se nastojala uključiti u europsku civilizaciju. No, to uključivanje bilo je zapravo pseudodifuzija u kojoj se prihvaćaju napredne tekovine sa ciljem da se ostvari nadmoć nad protivnicima koje valja podložiti. Tu se u prvome redu radi o Hrvatima. Zbog kulturnoga zaostajanja u vrijeme Osmanlija, Srbija se našla u teškoj situaciji jer su joj nedostajale mnoge vrijednosti koje su narodi Zapada kroz to vrijeme razvijali. Rješenje je bila krađa tuđih vrijednosti (npr. dubrovačke književnosti) da bi se prikrila praznina. No, pri ovakvim raspravama zanemaruje se uloga grotesknoga veličanja srpskoga naroda koje je postalo jedan od važnih temelja srpskoga rasizma. O tome će ovdje biti riječi.Rasističke ideologije, pa tako i velikosrpska, smatraju da su neke rase vrednije i superiornije od drugih pa one trebaju dobiti superirni položaj makar i silom.Uoči Balkanskih ratova vladika Nikolaj Velimirović, kao predstavnik vrha SPC, formulirao je ideju o tome da je Srbe i Crnogorce Nebo predodredilo za misiju i dominaciju nad južnim Slavenima. Ta je dominacija po njemu sveta i trajna kao što je prirodno pravo božanskoga karaktera statično i nepromjenjivo. Inspiracija Velimiroviću bio je Njegoš. Teorija o srpskoj dominaciji utemeljena je u “znanstvenoj” argumentaciji J. Cvijića. Velimirovićeva misao dugotrajno živi među velikosrbima. Oni svoje zločine nad drugima smatraju pravednom prevencijom i misle da ono što je njima dopušteno raditi drugima nije.

2.      Od „Vrača pogađača“ do moderne srpske astrologije i Deretića

 Mlada srpska država trebala je u XIX. stoljeću indoktrinirati Srbe u «srpskim zemljama» izvan granica Srbije. To je bio način da se pokrene patrijarhalna «ugrožena» masa izvan otadžbine. Najbolji je primjer takve indoktrinacije djelovanje S. Lazića usred Zagreba krajem XIX. stoljeća. Lazićevim djelovanjem bavio se M. Artuković 1991. u prilogu Vrač pogađač , (Povijesni prilozi 10) pa ćemo koristeći se njegovom analizom, iznijeti Lazićeva mišljenja koja se uostalom poklapaju i sa sadržajem školskih udžbenika u Srbiji iz tog vremena.

  Sima Lukin Lazić je 1890. došao iz Beograda u  Zagreb i postao je urednik Srbobrana , a zatim je u Biču i posebno u Vraču pogađaču iznosio velikosrpske ideje poistovjećujući srpstvo i pravoslavlje i ističući zahtjev za širenjem granica Srbije. To su ideje koje je zastupala Srpska samostalna stranka. Već u Biču Lazić ističe da je Austro-Ugarska glavni neprijatelj srpstva. U tom listu Lazić je pisao da su Srbi oslobodili Liku od Turaka te je zbog toga Lika srpska. Dubrovnik je srpski grad što se u Biču  izražava stihovima:

Da si mi vazda slavan

Moj srpski Dubrovniče.

Kako s Hrvatima može biti sloge kada oni smatraju srpskog pjesnika fra A. Kačića Miošića svojim? – piše Bič.

Lazić u Srbobranu polemizira s hrvatskim političarima, a svoje je ideje izrazio u knjigama Kratka povjesnica Srba i Srbi u davnini. Te su se knjige tiskale u 30.000 primjeraka, a u njima su se iznosile zaista fantastične tvrdnje. Srpska kulturna povijest stara je, prema Laziću, dvadeset tisuća godina. Srbi su u stara vremena naselili cijelu ondašnju Rusiju, Njemačku, Francusku, Austro-Ugarsku, Balkan, sjevernu Afriku i Mezopotamiju. Srpsko oružje bilo je pod Trojom. Isus Krist bijaše Srbin, a to su bili i najpoznatiji rimski carevi. Srbi koji su srušili Rimsko Carstvo u najstarije doba imali su pismo i kulturu čije su tekovine preuzeli drugi narodi. Najznačajnija otkrića (kotač, plug, čekić, ralo, srp, motika) srpsko su djelo. Stari grčki i rimski pisci, doduše, ne spominju Srbe njihovim imenom jer su ih «srbožderi» (prvi je bio Herodot) nazvali drugim imenima mrzeći ih i bojeći ih se.

Lazićeve knjige su brzo rasprodane, a protesti Stanoja Stanojevića zbog takva pisanja nisu mnogo značili.

Vrač pogađač bio je satirički list i isticao je srpsku državnu ideju koja je inače bila i glavna ideja Srpske samostalne stranke. Humoristički list osporavao je hrvatsko nacionalno biće i negirao je hrvatsku državnu ideju, a Slavoniju (sa Srijemom), Liku i Dalmaciju smatrao je srpskim zemljama. Svi su štokavci Srbi bilo je nezaobilazno mišljenje Vrača, a Srba je deset milijuna. Vrač pogađač je, dakle, usred Zagreba propagirao velikosrpsku ideju, a uz to mu je zadatak bio napadati hrvatsku opoziciju i prikazivati Katoličku crkvu kao neprijatelja srpskog naroda. Valja napomenuti da je taj humoristički list izražavao antisemitizam, a pojmovi su se «čivutski» i «hrvatski» povezivali. Poslije antisrpskih demonstracija u povodu poznatog članka Srbi i Hrvati  što ga je u Srbobranu napisao N. Stojanović («do istrage vaše ili naše») Vrač pogađač prelazi u Novi Sad. List je šest godina u Zagrebu propagirao velikosrpsku državnu ideju ističući srpsku ugroženost i negirajući hrvatski narod.

Kraći osvrt na humoristički list Vrač pogađač  omogućuje nam da shvatimo kako je velikosrpska politika stvarala svoje medijatore koji su imali zadatak činiti isto ono što je činio školski sustav u Srbiji, a to je razvijanje srpskog agresivnog nacionalizma i priprema za stvaranje velike Srbije «dokazujući» srpska povijesna i etnička prava na teritorije koji se protežu čak na Istru. Patrijarhalna srpska sredina u Hrvatskoj, kojoj su se sve ove ideje prenosile, bila ih je spremna prihvatiti, jer su joj one pružale «perspektivu obrane». Te su ideje prihvaćali i mnogi srpski intelektualci u Hrvatskoj, a one žive sve do danas.

  Problematikom srpske propagande u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća M. Artuković se detaljnije bavio 2001 godine u knjizi Srbi u Hrvatskoj (Khuenovo doba).

Mitovi o srpstvu nikada nisu nestali. Oni su se npr. ponovno budili uoči srpske agresije karjem XX. stolječa. Pretiskivale su se stare knjige, a političari i svećenici raspričali su se o „ugroženom“ srpskom narodu – narodu Neba. Navodimo jedan zanimljivi primjer. Tijekom 1993. godine jednom tjedno Treći kanal TV kao državna televizija prikazivao je emisiju Horoskop koja je trajala jedan sat, a u kojoj je astrologinja  na svoj način ponovno iznosila već davno razrađene misli. Astrologinja je tvrdila kako su vampiri koji dolaze sa Zapada živi i sišu srpsku krv. To su Kohl, Genscher, Kouchner i Kozirjev. Owen je mr. Dead (smrt), a Vance majstor crne magije koji vrača protiv Srba pomoću zvijezde Sirijusa. Njegovo je ime Cyrus magijsko.. Ti su vampiri među Srbima.. Oni su živi, na televiziji se mogu prepoznati po šiljastim ušima. Srpski su vampiri dobri i jaki, a vampiri sa Zapada znaju kakva je nekad bila moć srpske bijele i crne magije. Srbi su imali Bel-boga i Crn-boga. Zapadne vampire treba plašiti jačim vampirima. Astrologinja smatra da su Srbi najstriji narod na svijetu. Po cijelom se svijetu mogu susresti srpske riječi. Sorbonne dolazi od srpske riječi Serb.

   Kada bismo pomislili da je srpskom povijesnom ludilu konačno došao kraj, pojavio se 2007. godine vrhunski srpski intelektualac Jovan I. Deretić (rođen 1937,) čiji je glavni predmet istraživanja srpska antička istorija koja, prema njemu postoji od 2000. godine p. n. e, pa do 7. stoljeća. U svojim radovima Deretić prema Wikipediji iznosi ove tvdnje:

  • "Aleksandar Veliki je zapravo srpski vojskovođa Aleksandar Karanović i on je treći srpski vojskovođa koji je u svom pohodu na istok došao do Indije. Pre njega su to učinili Nino Belov i Serbo Makaridov.
  • Ostali slovenski narodi su proistekli iz srpskog naroda.
  • Hrvati su poreklom avarsko pleme koje je primilo srpski jezik.
  • Srpsko pismo (srbica) je najstarije evropsko pismo iz koga su se razvila sva kasnija evropska pisma.[11]
  • Srbi su dobili Kosovsku bitku
  • Dušanovo carstvo je obuhvatalo značajno veće teritorije.

Prvi rimski car navodno Srbin, bio je Maksimin Rašanin 235. godine n.e. Od toga vremena upravni centar Carstva prelazi iz Rima u Sirmijum, grad koji je prema Deretiću, bio glavni grad rimske Srbije. 248. godine, počinje neprekidna srpska dominacija Carstvom i trajati će sve do smrti cara Valentinijana II, 392. godine. Pune 144 godine Srbi su vladali Rimskim carstvom bez prekida".

  Mnogi priznati srpski povjesničari i profesori kritizirali su neznanstvene tvrdnje Deretića i ostalih neoromantičara i upozoravali na opasnost ovakvog proizvoljnog tumačenja izvora i povijesti. U toj kritici ističu se akademik Božidar Ferjančić i Radivoj Radić profesor na Filozofskom fakultatu u Beogradu.

Detaljniji podatci o Deretićevom djelovanju mogu se naći u Wikipediji.

3. Zaključak

Pretvaranje srpskoga naroda u harlekina na svjetskoj pozornici

   Danas je međunarodnoj zajednici jasno da je Srbija krajem dvadesetoga stoljeća počinila genocid (Vukovar, Srebrenica...), a u Hrvatsko se konačno znanstveno razotkriva dugotrajnost velikosrpskoga genocidnog postupanja prema Hrvatima (Stjepan Lozo, 2017,Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima - projekt  „Homogena Srbija“ 1941. ). Međutim, srpska propaganda i dalje po svijetu širi neistine o zbivanjima zadnjih stoljeća optužujući Hrvate – ustaše kao krivce za sve zločine. Te neistine šire isti oni koji su kao ubojice za pisaćim stolom, poticali velikosrpsku agresiju krajem dvadesetoga stoljeća. No, ti isti ubojice u dugom trajanju, a u pravom ludilu, lažno prikazuju Srbe kao poseban narod u povijesti nadmoćan u svakom pogledu svojim susjedima. Rasistički efekti tih laži bili su tragični. Oni su slični efektima Hitlerova Mein Kampfa iako postoji velika razlika. Hitlerovom programu nitko se ne smije, dok falsificirana povijest Srba izaziva podsmijeh upućenih ljudi širom svijeta. Svojim ludilom ubojice za pisaćim stolom izložili su srpski narod ruglu, te je on postao masovni harlekin na svjetskoj pozornici. Mentalno stanje srpskoga naroda kao rezultat dugotrajnoga održavanja velikosrpske ideje i, posebno, posljedica velikosrpske agresije krajem 20. stoljeća Bogdan Bogdanović 1995. ovako ocjenjuje:

„Moja braća Srbi nisu svesni razmera tragedije u koju su uvukli i druge i sebe. Otpočeli su dekompoziciju srpske nacije i njeno moralno ubistvo. Srbi su rat izgubili, to je gotovo, ali su izgubili i dušu, izgubili su čast, izgubili su sve, jer posle izgubljene duše i časti ne ostaje ništa više. Sve je potrošeno. I to je rezultat srpskog nacionalizma, te neverovatne ludačke istrajnosti u stvaranju velike Srbije.“(Izvor: Neznase.ba, 7. srpnja 2015.).

 „Druga“ Srbija odlučno istupa protiv velikosrpskoga ludila, pa tako reagira i na teze Deretića i drugih neoromantičara. Nadajmo se da će ti istupi u budućnosti uroditi plodom. Prepreka nastojanjima „druge“ Srbije je još uvijek živa aktivnost  velikosrpskih energenata među kojima veliku ulogu igra Srpska pravoslavna crkva koja negira velikosrpske zločine, a zločine pripisuje susjedima. Hrvati su postali glavni žrtveni jarci. O pripisivanju zločina drugima svjedoči jedna karakteristična izjava patrijarha Irineja iz 2017. koja se ovdje navodi prema protestnom pismu hrvatskih biskupa Irineju iz 2018. godine. Patrijarh je tada, govoreći o stradanju srpskoga naroda tijekom XX. stoljeća, izjavio da je najtragičnije to što su ona došla jednim delom od muslimana, a mnogo više od naše braće rimokatolika. Zatim je izjavio da Pravoslavna crkva toliko godina očekuje da čuje riječ kajanja i izvinjenja braće rimokatolika. Prema Irineju mnoge ideje prošlosti i danas su prisutne u tim narodima, a narod koji stvara istoriju na zločinu, na krvi drugoga naroda, taj narod nema budućnosti. Nevjerovatno! Prema dokazima o velikosrpskome genocidu krajem dvadesetoga stoljeća riječi patrijarha tako dobro pristaju upravo velikosrpskim genocidnim postupcima u dugome trajanju. Ocjena patrijarhova razmišljaja je jednostavna: Njegova Svetost laže. Očito je SPC šireći dugo vremena grupnu zaslijepljenost, socijalnu zarazu i automatsko nesvjesno razmišljanje u svome narodu i tražeći žrtvene jarce u vanjskoj skupini sama upala u tu zamku laži. To se dogodilo i njegovoj Visosti patrijarhu. Ovdje valja napomenuti da je SPC 1998. kanonizirala nepostojećega svetog Vukašina Jasenovačkog kojega su ustaše tobože masakrirali u vrijeme NDH u jednoj noći kada su dva ustaše navodno zaklali više od dvije tisuće Srba. Osvetnički efekti ove priče vidljivi su, a priča danas dopire i do Ujedinjenih nacija. No, SPC za ovu sramotnu kanonizaciju nije tražila mišljenje pravoslavno-katoličke komisije kao što se to dogodilo u slučaju kanonizacije Alojzija Stepinca.

   Poseban je problem vodstvo Srba u Hrvatskoj nesposobno za samoanalizu koje nikada nije jasno priznalo odgovornost Srba za događaje u Hrvatskoj na kraju 20. stoljeća, premda ih na to potiče „druga“ Srbija (S. Biserko).

 

Ivo Rendić - Miočević