Reakcije na skandalozne izjave srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića ne jenjavaju. Zaista, usporediti Hrvatsku s nacističkom Njemačkom u 2018. godini dokaz je, prije svega, nemoći i nervoze srbijanske politike.

Sulude poteze čovjeka ne treba nikad opravdavati, ali ga treba razumjeti. S druge strane, ne treba razumjeti Milorada Pupovca koji je, u svojstvu hrvatskog predstavnika (što on, nažalost, jest), ma koji bili njegovi motivi ili porivi za odlazak na obilježavanje „pogroma Srba“, no, kako ćemo vidjeti, on ima jednake razloge za brigu, i nervozu.

Moramo razumjeti da imamo posla s, kako oni sebe vide, „nebeskim narodom“. Beograd se do 1830. godine, što nije toliko davno, zvao Dar Al Jihad (Vrata Svetog Rata) i do prije 150 godina je imao 18 (!) džamija, što dovoljno govori o njihovoj inačici pravoslavlja – svetosavlju. Isto tako, moramo razumjeti da se radi o narodu bez kulture, o jednom ratobornom plemenu koje nije bilo kadro ni za što, već im je cijelu infrastrukturu napravila osmanska Turska ili kasnije carska Austrija. Sama etimologija dokazuje robovski, divlji i podanički mentalitet srpstva: naziv 'Slaveni', općenito dolazi od latinskog 'sclavus', što znači podanik, rob, a Srbi (starije 'Serbi') potječe od latinskog 'servus' čije je značenje svima znano. Ako Srbi jesu Slaveni, sukladno etimologiji, radi se o dvostrukim robovima, što će Pupovac kao jezikoslovac znati bolje objasniti.

Radi se i o narodu bez jezika, bez književnosti, bez slikarstva, bez arhitekture, bez kiparstva. Radi se o „ratobornom“ plemenu koje je sve bitke beziznimno u povijesti izgubio. Jedino u čemu su Srbi dobri jest diplomacija i zahvaljujući istoj (te rodbinskim vezama s europskim monarsima) jesu uspjeli stvoriti veliku Srbiju od 1918. do 1990., no nisu je znali održati. Sve što imaju je mit i mesijanski kompleks. Izgubili su Hrvatsku i Sloveniju, izgubili su Crnu Goru, izgubili su Bosnu i Hercegovinu, a t. zv. Republiku Srpsku su uspjeli zadržati zahvaljujući genocidu. Sad su izgubili Kosovo, a i Vojvodina im pomalo izmiče.

Gubitak Kosova je posebno bolan, jer „Kosovo je srce Srbije“ nije floskula nego povijesna činjenica. Starija se srpska država nalazila dosta južnije sa središtem na Kosovu, kao što je Hercegovina „crvena Hrvatska“. Dakle, osim što su de facto izgubili „povijesno žarište srpstva“, sad još to moraju i financirati. Naime, nitko nije iznio podatke koliko je novaca u srbijanskom proračunu izdvojeno za Srbe na Kosovu. Jer, u nastupu potpuno promašenog patriotizma/nacionalizma, Srbi se obvezaše financirati svoje sunarodnjake na Kosovu, odnosno na sebe su preuzeli isplatu plaća, mirovina i ostalih davanja svojih sunarodnjaka što otprilike iznosi pola milijarde dolara (!) godišnje. No, nije tu kraj. Sav taj novac koji se izravno injektira u Kosovu – ostaje na Kosovu – jer PDV te ostale poreze te fiskalne i parafiskalne namete kosovski Srbi daju – državi Kosovo!

Stoga, govorimo o pola milijarde dolara godišnje čistog gubitka za srpski proračun, a Srbija, koliko znamo, nije baš gospodarska sila. Sad se moramo zapitati ono što se svi Srbi pitaju: koliko će godina srpska država moći to moći financirati? 10 godina? 20 godina?

Osim povijesnog i financijskog aspekta t.j. problema Kosova, Srbi su, ako geopolitički pogledamo, potpuno okruženi. Mađarska, Hrvatska, Rumunjska, Bugarska, Crna Gora, Albanija – sve su to članice NATO saveza. „Braća“ Rusi su ih okantali i nekoć velika Srbija svakim danom postaje sve manja i manja Srbijica.

I sad zamislite kako je shizofrenom narodu, utopljenom u mitovima i lažima, čiji se cijeli identitet, sveukupna samobitnost temelji u snoviđenju i „magnovenju“ – kako im se desetljeća i stoljeća mitologije raspršuju iz dana u dan, iz godine u godinu?! Pa tko na njihovu mjestu ne bi bulaznio o Hitleru, nacistima, ustašama i pogromu Srba? Sve što Srbi imaju jest laž, no po „nebeski“ je narod od laži gora jedino istina? A istina je beogradski pašaluk, genocid, nesposobnost, nemoć i frustracija.

Dakle, ne treba se previše obazirati na njihovo lajanje; uostalom, Vučićev se lavež obrušio na vojnog izaslanika Crne Gore, pukovnika Ivana Mašulovića, zbog njegove nazočnosti na proslavi Oluje u Kninu. Zapovjednika Nacionalne garde Minnesote, general-bojnika Jona Jensena se ne usudi spomenuti ili prozvati. Kad je bio u posjetu ministar obrane SAD, James Mattis, u Zagrebu, došavši zrakoplovom Boeing E-4B „za sudnji dan“ National Airborne Operations Centre (NAOC Nightwatch)
koji je mobilni zapovjedni ratni stožer, iz Srbije ni slike ni tona ni od Vulina ni Vučiča. Da je kojim slučajem Andora poslala izaslanika, Vučić i Vulin bi još uvijek lajali... Imamo posla s pomahnitalim kukavicama. Na takve se ne treba obazirati, već im se treba samo rugati.

Josip Gajski