U Srbiji nove optužbe na račun Hrvata

Bolesna mržnja prema svemu što je hrvatsko u Srbiji je očita na svakom koraku i ona naročito dolazi do izražaja kad se raspravlja o događajima iz 90-ih godina prošlog stoljeća.

Kako bi oprali krvave ruke i skinuli sa sebe odgovornost za masovne zločine što su ih počinili, naši susjedi su u pogon stavili sve svoje kapacitete i u tomu sudjeluju deseci tisuća javnih osoba, intelektualaca, popova i političara (od državnog vrha do onih na lokalnoj razini), agenti tajnih službi, razno-razni šarlatani i samozvanih proroci, „analitičari“ koji po pravilu dolaze do „strogo povjerljivih informacija“– kakve nema nitko drugi na samo njima znane načine. I sve se to, naravno, kao i uvijek kad je u pitanju srpska propaganda odvija putem medija u kojima takvi sadržaji dobivaju zapaženo mjesto i reklamiraju se na sva zvona, tako da mnogi od „propovjednika“ ove vrste „istorije“ već dugi niz godina uživaju reputaciju karizmatičnih „boraca za istinu“, a ta njihova „istina“ masovno se prihvaća kao nešto što se „skriva od srpskog naroda“ kojemu „strani i domaći centri moći ne dozvoljavaju da dozna šta se stvarno događalo u ratovima 90-ih godina“.

Polazi se od nekoliko premisa na kojima se ta kampanja temelji:

1. Srpski je narod „potpuno nedužan“ i „lažno optužen za izazivanje ratova“
2. Srbi nisu nikoga napali, niti su činili zločine i sve to im je „namešteno“
3. U „zaveri“ protiv Srba – s ciljem da ih se uništi – sudjeluju masoni, strani agenti i obavještajne službe, plaćenici i „domaći izdajnici“
4. U ratovima 90-ih godina genocid je izvršen ali „nad Srbima“ što je „tajna“ koja se krije upravo od tih krugova
5. Svi „navodni masovni zločini“ koji se „pripisuju“ Srbima su „nameštaljke muslimana, Hrvata ili tajnih službi iz zapadnih zemalja“

U jednoga od najžešćih „propovjednika“ ovakve „istine“ spada i Jugoslav Petrušić Dominik (aktivni sudionik genocida u Srebrenici) oko kojega se u medijima pravi fama zadnjih desetak i više godina. Tobožnji „vrhunski agent“ (s „francuskim državljanstvom, činom pukovnika francuske vojske“), „iskusni špijun“, „specijalac“, „srpski James Bond“, ali iznad svega „srpski patriota“ i jedan od „spasitelja Srbije“), ovaj šarlatan i protuha animira javnost u Srbiji i „republici srpskoj“ upravo na spomenutim tezama i već uživa karizmu novoga srpskog „spasitelja“ koji „borbu za istinu i pravdu“ vodi hrabro, bespoštedno i danonoćno, bez obzira po „rizik za vlastiti život“.

On „sve zna“, raspolaže „svim dokazima i dokumentima“ (od onih globalnog značaja iz stranih obavještajnih centara, do onih koji se tuči stanja na Balkanu i u Srbiji) i o svemu ima rezolutne stavove. Na stranu što je slabo pismen i teško se izražava (elokventnost mu baš nije vrlina), vjeruje mu se i što je najvažnije, nitko ga ne pita OD KUDA MU PODACI, jer čovjek po svemu sudeći „drži u rukama sudbinu svijeta“.

Nitko se u Srbiji ne pita ni kako to da u državi strogo kontroliranih medija u kojoj novinare ubijaju ukoliko postanu opasnost za režim, jedan ovakav lik po potrebi može slobodno prozivati i optuživati svakoga koga poželi – uključujući i pojedince iz državnog vrha, tajnih službi, vojske, policije, javno iznositi najgnjusnije optužbe na račun naroda iz okruženja, UN-a, EU-a, NATO-a i drugih međunarodnih institucija i svjetskih lidera.

Treba li biti posebno mudar pa zaključiti da je riječ o prozirnoj igri same države Srbije, tamošnjih intelektualnih i političkih krugova, medija i njezinih tajnih službi (kako vojne tako i civilne) koje vuku konce i rade na ostvarenju zacrtanog „Memoranduma 2“?

Metoda „dirigiranog kaosa“ i nije neki novi oblik specijalnog rata, barem što se Srbije tiče i oni se u tomu iskazuju kao vrhunski majstori, bilo to nama milo ili ne.

Blasfemične objede. laži i nebuloze guraju se u javni prostor sustavno, smišljeno i kontinuirano i one imaju itekakav upliv na građane, pogotovu mlađu populaciju. Perpetuiranjem takvih laži i teorija zavjere (koliko god name se one činile nemogućim i fantastičnim), postiže se cilj, jednako kao u propagandi koju je svojedobno vodio Goebbels ili njegov imitator Slobodan Milošević..

I sve to prolazi pored nas kao da nas se ne tiče. Naša nadaleko poznata indiferentnost prema onome što se događa u okruženju nešto je što je teško razumljivo i objašnjivo. Mi obično pristupamo analizama kad nam se već nešto dogodi, prije ne.

Jedna od najnovijih teza iz radionice Jugoslava Petrušića Dominika, šarlatana i besposličara koji svakodnevno odrađuje svoju „šihtu“ za nalogodavce, jeste ta DA SU U VRIJEME RATA U HRVATSKOJ SRBIMA VAĐENI ORGANI i da se, naravno, tim organima „trgovalo“. Dakako, „organe su Srbima vadili Hrvati“ (a tko drugi) i to je bilo masovno 1991. godine, kada je „nestalo oko 2.400 osoba“, pri čemu treba uzeti u obzir kako je dr Vesna Bosanac iz Vukovarske bolnice bila „jedan od kolovođa“ ove „tajne operacije“ što ju je „provodio Tuđmanov ustaški režim“.

Kao „krunski dokaz“ u prilog svojih tvrdnji, Petrušić navodi jedan „presretnuti telefonski razgovor“ u kojemu dr Vesna Bosanac „traži isključivo nultu krvnu grupu“ (u vrijeme opsade Vukovara). (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=kKXszpRr7U0)

Zamislite tu perverziju: da se najgori masovni zločin kakav je počinjen nad Vukovarom i njegovim građanima opravdava ovakvim monstruoznim konstrukcijama! I da se dr Bosanac, mučenika i žrtvu tog Vukovara već 26 godine uporno proglašava „monstrumom“ i „Mengeleom“!?

Ima li koga da toj bagri začepi usta? Vodi li tko u Hrvatskoj brigu o toj histeriji koja se opet stvara i zasigurno će imati i već ima svoje posljedice.

U srpskom javnom mnijenju Srebrenica je odavno kompromitirana i prikazana kao „laž“ i „nameštaljka“, masovni zločini u Sarajevu također, pa ne treba čuditi da je i ovaj hrvatski grad heroj i mučenik došao na red.

Nije li nedavno i aktualna premijerka Srbije Ana Brnabić (koju je Vučić postavio na to mjesto radi međunarodnog imidža Srbije budući da je njezina spolna orijentacija prihvatljiva za EU), javno postavila pitanje: „Ko će Šešelju nadoknaditi 13 godina koje je proveo u haaškom pritvoru“? Ona se, dakako, ne pita što je sve ratni huškač i četnički zločinac počinio i kakvo je zlo napravio ne samo nama Hrvatima, muslimanima, Albancima, nego i samim Srbima i nacionalnim manjinama u Srbiji, B i H i Hrvatskoj. Premijerka Srbije zastupa ovog opskurnog fašista unatoč tomu što je on javno napada i blati na svakom koraku, jer to je očito u njihovom „nacionalnom interesu“ koji je kao i uvijek „iznad svega“. Izjavu Ane Brnabić prenijele su i naše nacionalne TV kuće, bez ikakvih komentara. I to je „unutarnja stvar Srbije“, zar ne? A mi smo „gospoda“ i postavljamo se „iznad toga“. Bravo! Kad se na Thompsonovom koncertu pojavi „ustaška kapa“ stvar se diže na razinu prvorazrednog incidenta o kojemu se danima i tjednima bruji, a Hrvatsku se prijavljuje međunarodnim organizacijama zbog širenja mržnje, rasizma, ksenofobije, zbog „povampirenja ustaštva“ i „bujanja fašizma“.

Svima onima koji su skeptični na ovakve vijesti, žeste se što se uopće piše o takvim pojavama ili nemarno odmahuju rukom govoreći kako je to glupost ili „njihov problem“ poruka:

U dogledno će vrijeme takve nebuloze i objede ući u Wikipedije, školske udžbenike, enciklopedije (u literaturi i publicistici već jesu), i postati „jedine i prave istine“ kao i mnogi drugi mitovi.

I tada će to postati i naš problem. Pa ćemo kukati i čuditi kako to da svijet ne zna pravu istinu.

Vojislav Šešelj, Vuk Drašković, Željko Ražnatović Arkan, Milorad Ulemek Legija, Mirko Jović, Dragoslav Bokan, Slobodan Medić, Milan Lukić, Dragan Vasiljković, Milan Martić, Jovan Rašković, Milan Babić, Milan Lančužanin Kameni, Milan Paroški, Siniša Vučinić, Nebojša Minić Mrtvi, Milorad Pelemiš, Jugoslav Petrušić i tisuće drugih srpskih ekstremista bili su krajem 80-ih godina (prije rata) također „marginalci“, pa jako dobro znamo što su napravili kad su se pridružili naci-fašističkom režimu Slobodana Miloševića i pod paskom Jovice Stanišića i Franka Simatovića Frenkija krenuli u rat za „veliku srbiju“. Ova garnitura koja je u Srbiji na vlasti danas nije ništa bolja od  tadašnje, uostalom, predvode je sljednici „vožda“ Slobe i četnika Šešelja.

Ne zaboravimo: Srbija je zemlja u kojoj je sve moguće, osim da se dogodi nešto normalno i pozitivno. To je zemlja koja ima uvjerljivo najveći broj masovnih i ratnih zločinaca po glavi stanovnika u Europi. U njoj su najveći zločinci nacionalni heroji i ponos naroda. Imenuju trgove, ulice, škole, domove kulture po ratnim zločincima. Podižu spomenike ratnim zločincima i veličaju njihova djela. Sanjaju o „velikom ratu“ koji će pokrenuti uz pomoć Rusije s ciljem „oslobađanja svojih okupiranih područja u Hrvatskoj“ a „republiku srpsku“ pripojiti Srbiji. Ne priznaju narode iz okruženja (Hrvate, crnogorce, Makedonce, Bošnjake-muslimane) i šire mržnju prema njima, ne samo u medijima nego i preko školskih programa i udžbenika. Diče se time što im je mafija na VISOKOM OSMOM MJESTU u svijetu i od vodećih kriminlaca i zločinaca prave uzore mladim naraštajima.

Oni koji govore i zastupaju istinu u Srbiji su na margini društvenog i političkog života i etiketirani kao „srpski izdajnici“, dok  javno mnijenje odgajaju besprizorni likovi poput Jugoslava Petrušića, Dejana Lučića, Miroslava Lazanskog, Vojislava Šešelja, Jovana Deretića, Sande Rašković, Milijane Baletić, Aleksandra Vulina, Ivice Dačića i sličnih „nacionalnih uzora“. Mediji su njihovi, javnost je u golemoj većini na njihovoj strani a katarze i ozdravljenja društva ni na pomolu.

Srbija je još uvijek divlje društvo, upravo onakvo kakvim ga definiraju Vesna Pešić, Snežana Slapšak, Latinka Perović i brojni drugi intelektualci iz Srbije za koje naša javnost niti ne zna. Taj glas razuma gubi se u kakofoniji histerije koju širi desnica u Srbiji.

Ali, sve to se nas ne tiče. Mi smo „iznad toga“. Ne dajmo danas išta makne i naruši nam komoditet. I letargiju u koju smo zapali. Mi se nastavljamo međusobno gložiti i svađati.

A to je stvarnost i okruženje u kojemu živimo. I riječ je o zemlji s kojom bi trebali uspostaviti normalne odnose, neovisno od toga što je ona svjetlosnim godinama daleko od normale.

Umjesto da se ponekad pozabavimo i ovim ne baš nevažnim pitanjima, naša lijevo-liberalna javnost i mainstream mediji tragaju za „ustašama“ i „fašizmom“ u Hrvatskoj i tjeraju vodu na mlin upravo onima koji pripremaju nove ratove i nastavljaju sa širenjem mržnje kao što su to činili u ne tako davnoj prošlosti.

Imamo kratko sjećanje. Jako kratko. I veliki smo naivci. Nepopravljivi.

Živi bili pa vidjeli što će nam iz tog susjedstva stizati za koji dan kad budemo obilježavali 26 obljetnicu vukovarske tragedije.

Zlatko Pinter