Logo

"Postoji samo jedno sredstvo da se skrate, pojednostave grčevi starog društva:

krvave porođajne muke novog društva - revolucionarni teror"

Karl Marx

Pored brojnih malo poznatih povijesnih činjenica koje se od strane komunističke historiografije redovito i uporno prešućuju i iskrivljuju, spadaju i one vezane za “oca” sovjetske “socijalističke revolucije” Vladimira Iljiča Uljanova Lenjina i njegovo djelo.

Od događaja koji su neposredno prethodili "Velikom oktobru", preko revolucije i građanskog rata u Rusiji, do uspostave boljševičke vlasti i razdoblja Lenjinove, pa potom Staljinove strahovlade i smrti ovog (potonjeg) komunističkog diktatora, sve u svemu proteklo je samo 36 godina, ali to je razdoblje protkano s toliko kontroverzi i nepoznanica kao ni jedno drugo u XX stoljeću.

Budući da su Lenjin i „Veliki oktobar“ stožerna točka revolucionarne prakse koja je iznjedrila jedno od najvećih zala s kojim se srela ljudska civilizacija, sasvim je prirodno da je ovo razdoblje podložno stalnim preispitivanjima i revalorizaciji, naročito uzmu li se u obzir potpuno jednostrani i krajnje pristrani prikazi koje u tom smislu donose sami komunistički (ili „socijalistički“) izvori.

Poznato je da je Lenjin bio u emigraciji u vrijeme “Februarske revolucije” (ili tzv. buržoasko-demokratske) koja je prethodila socijalističkoj i rušenju tadašnjeg carskog režima.

Manje je poznato, međutim, da je u Rusiju, neposredno prije odsudnih događanja travnja 1917. godine – iz švicarske došao specijalnim vlakom i pod posebnom pratnjom, što su mu osigurali njemački car Wilhelm II. i njegova obavještajna služba. Brojni povijesni izvori potvrđuju da je ovaj Lenjinov zaštitnik i saveznik financirao „Oktobarsku revoluciju“ s oko 30 milijuna tadašnjih njemačkih maraka, što je u to vrijeme bio ogroman novac.

Nijemci su u svemu tomu, naravno, imali svoju računicu. Odgovarao im je građanski rat u Rusiji, jer ova zaokupljena vlastitim problemima ne bi bila u stanju dalje voditi ratne operacije, čime bi rasteretili istočnu frontu i posvetili se borbama u zapadnoj Europi.

Svojim dobročiniteljima Lenjin se poslije odužio, ustupajući im oko 1.000.000 četvornih kilometara ruskoga teritorija sporazumom sklopljenim u Brest Litovsku.

Ova suradnja prvaka sovjetske socijalističke revolucije s “imperijalističkom Njemačkom” jedna je od najvećih afera dvadesetog stoljeća. Njezinu vjerodostojnost potvrdili su i originalni dokumenti koji su pronađeni u arhivima njemačke vojne obavještajne službe nakon svršetka I. svjetskog rata.  

U svojoj knjizi Povijest Europe (izd. AGM, Zagreb, 2002.), na str. 521., J. M. Roberts (vezano za događanja u Rusiji između „Februarske“ i „Oktobarske“ revolucije, kada su se za nepunih osam mjeseci izmijenile tri “Privremene” (buržoasko-demokratske vlade), piše:          

“(…) Nova se vlada spoticala i doživjela neuspjeh, uglavnom zato što je pokušavala nemoguće – nastaviti rat. Ruski je narod želio mira i kruha, a to je vidio Lenjin koji se u to vrijeme, uz pomoć Nijemaca vratio iz izgnanstva u Rusiju.”(istaknuo: Z.P.)    

Pored ovog zanimljivog detalja o Lenjinovom povratku u Rusiju uz pomoć Nijemaca i ona Robertsova konstatacija vezana za uzroke toliko mistificirane Oktobarske revolucije nije bez značaja. No, o tomu će biti riječi kasnije.

Lenjinove simpatije prema Njemačkoj, međutim, bile su vidljive još za njegova egzila.

Upravo u vrijeme “Februarske revolucije”, on je iz Švicarske praktično rukovodio cjelokupnim revolucionarnim aktivnostima svojih pristaša u Rusiji. Iz bogate prepiske, vidljiva su shvaćanja koja je u to vrijeme imao vezano za odnose snaga u Europi, na čemu se (što je i logično), temeljila strategija buduće boljševičke revolucije.

Na formiranje “Privremene vlade” koju je poslije “Februarske revolucije” u Rusiji vodio Kerenski (ministri u istoj bili su i Pavel Nikolajevič Miljukov i Aleksandar Ivanovič Gučkov), Lenjin je vrlo oštro reagirao, nazivajući to “prijevarom” i “izdajom”.

U tim pismima, međutim, on pored ostaloga, izražava i neskrivene simpatije prema Njemačkoj, pa čak zastupa i brani njezine kolonijalne interese!

U jednome od njih (iz ožujka 1917. godine), revoltiran činjenicom da je njegov zemljak i veliki spisatelj Maksim Gorki “Privremenoj vladi” i njezinom Izvršnom komitetu uputio pozdravno pismo uz hvalospjeve o konačnoj “pobjedi naroda nad gospodarima reakcije” (a što je objavio švicarski tisak), pored toga što se svom silinom obrušava na političke protivnike, on na više mjesta oštro optužuje Britaniju i Francusku; i to ne samo za događanja u Rusiji, nego i za ukupnu ratnu krizu u Europi i svijetu.  

U “Zborniku” Lenjinovih spisa, naslovljenom Od februara do oktobra 1917. (izd. Naprijed, Zagreb, 1973. godine), na str. 43-48. objavljeno je njegovo pismo br. 4. (Kako postići mir), u kojemu on među ostalim kaže:

       " (…) Anglo-francuska grupa kapitalista hoće u prvom redu da opljačka Njemačku oduzevši joj kolonije (gotovo sve su već oduzete), a zatim Tursku…                

       (…) Rusija ne vodi rat svojim parama. Ruski kapital je ortak anglo-francuskog. Rusija vodi rat da bi opljačkala Jermeniju, Tursku, Galiciju”.

(…) A gučkovsko-miljukovska vlada, osim toga, uopće ne pristaje na mir u ovom momentu, jer bi sada dobila iz 'plijena' 'samo' Jermeniju i dio Galicije, a ona hoće da opljačka još Konstantinopol i još da osvoji nazad od Nijemaca Poljsku, koju je carizam uvijek tako nečovječno i bestidno ugnjetavao. Dalje, gučkovsko-miljukovska vlada je, u suštini samo agent anglo-francuskog kapitala, koji hoće da zadrži kolonije opljačkane Njemačkoj, i povrh toga da natjera Njemačku da vrati Belgiju i dio Francuske. Anglo-francuski kapital pomogao je Gučkovima i Miljukovima maknuti Nikolaja, da bi oni njemu pomogli 'pobijediti' Njemačku…" (Pismo je potpisano s N. Lenjin, pisano u Zurichu 25 ožujka 1917., uz naznaku da je isto prvi put tiskano 1924. godine u časopisu Komunističeskij Internacional, br. 3-4.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.)

"Otac sovjetske socijalističke revolucije", i "Veliki učitelj“ svjetskog komunističkog pokreta, ipak je, čini se (u ovoj fazi svoga razvoja) razlikovao onaj “negativni” (anglo-francuski), od “pozitivnog” (u ovom slučaju njemačkog) imperijalizma!

Teško da je to, s obzirom na "konzistentnu" marksističku teoriju (čiji je pobornik bio i koja je počivala na generalnoj osudi kapitalizma i imperijalizma kao krajnje štetnih društvenih pojava), činio slučajno ili iz neznanja. Lenjinu, sasvim sigurno, nitko razuman ne može spočitavati neobaviještenost - ili barem ne na polju tadašnje marksističke teorije.  

Jedino suvislo i moguće objašnjenje takvih njegovih stavova, sadržano je u činjenici da su mu Nijemci tada u Europi bili jedini saveznik.

Vezano za “Veliki oktobar”, važno je spomenuti i sljedeće:

Lenjinova revolucija ni u kom slučaju nije bila produkt neke masovne “osvještenosti” naroda i njegove privrženosti ideologiji marksizma, socijalizma ili lenjinizma. Posvemašnja bijeda, borba za golu egzistenciju u uvjetima feudalno-ropskog položaja i masovna nepismenost, nisu ostavljali prostora niti mogućnosti za nadgradnju koja je nužno temelj nastajanja bilo kakvog oblika građanske ili političke svijesti. Stoga je tvrdnja da su Rusi u to vrijeme mogli podići revoluciju na nekoj ideološkoj ili sličnoj osnovi, uistinu ravna besmislici.

Ruski narod je u uvjetima krajnjeg siromaštva i masovnog gladovanja, dodatno bio iscrpljen trogodišnjim ratom. Sve to skupa, ionako gospodarski slabu i zaostalu državu i dalje je drastično ekonomski i gospodarski devastiralo – jer se dnevno trošilo oko 50 milijuna rubalja na rat.

Već početkom stoljeća, sirotinja je zbog teškog položaja u kojem se nalazila dizala bune protiv veleposjednika i bogataša, s motivacijom da oduzimanjem zemlje poboljša uvjete za preživljavanje.

Najveća revolucionarna previranja dogodila su se tijekom 1905.-1906. godine, što je već dobrano uzdrmalo carski režim.Od tada se vlast cara Nikolaja Romanova počinje urušavati, što je naročito došlo do izražaja u siječnju/veljači 1917. godine, kada nezadovoljstvo siromašnih slojeva seljaka (zbog neispunjenja očekivanih zahtjeva oko podjele zemlje) dobiva masovne razmjere, te se do listopada izmjenjuju tri Privremene vlade koje ne uspijevaju udovoljiti postavljenim zahtjevima. Atmosferu dodatno podgrijavaju deseci tisuća dezertera koji naoružani bježe s fronte; velika većina njih je sa sela i u općem metežu spremni su oružje okrenuti prema onima koje su smatrali glavnim krivcima za svoj teški položaj – zemljoposjednicima.

Pojava Lenjina i njegove skupine koja obećava potpuno rušenje postojećeg poretka i socijalnu pravdu, u tom razdoblju teško narušenih društvenih odnosa i stabilnosti države, od mnogih je, nakon brojnih razočaranja, prihvaćena kao jedina moguća alternativa.

Boljševička revolucija u vrijeme priprema za osvajanje vlasti i u razdoblju njezine uspostave nije imala masovni karakter – ali, kada se lavina jednom zakotrljala, iskonski poriv masa za nasiljem kao sredstvom postizanja pravde, više se nije se mogao zaustaviti niti obuzdati.

Kako bi se dobio potpuniji uvid u stanje u kojemu se nalazila Rusija u to vrijeme, dovoljno je reći sljedeće:

Car Nikolaj II. već od jeseni 1915. godine praktično nije vladao državom. Ne shvaćajući realnost, i u uvjerenju da je još uvijek zapovjednik vojske koja ga sluša, on je izoliran sjedio u svom specijalnom vlaku u generalštabu u Mogilevu. Sve državne poslove prepustio je svojoj supruzi Aleksandri koja je u narodu bila omražena zbog njemačkog podrijetla. U narodu su se uskoro pojavile glasine da carica Aleksandra i njezin dvorski „vidovnjak“ Grigorij Rasputin   rade na prepuštanju nacionalnog teritorija neprijatelju i ova fama o uroti carske obitelji protiv naroda i države širila se poput plimnog vala.

Kratka era „vladavine“ Rasputina, završila je njegovim smaknućem od strane dvorskih časnika predvođenih knezom Jusupovim, u noći 30/31. prosinca 1916. godine.

U 1917. godinu Rusija je ušla praktično bez središnje vlasti. Bezakonje i anarhija poticani nezadovoljstvom pučanstva izmorenog ratom i glađu, uz obećanja o jednakosti, socijalnoj pravdi i kruhu za sve, omogućili su Lenjinu i boljševicima osvajanje vlasti u toj napaćenoj i izmučenoj zemlji.

Osvojivši Petrograd, i obećavši radnicima i seljacima slobodu i pravdu, Lenjin sa svojim nevelikim brojem pristaša najavljuje bespoštednu borbu protiv svih koji izrabljuju ruski narod. Jedan od glavnih aduta boljševika, podjela je zemlje seljacima - prema broju članova kućanstva, što široki slojevi izgladnjelih dočekuju s oduševljenjem. Beskompromisni obračuni sa socijal-demokratima, eserovcima, menjševicima i svima drugima koji stoje na putu revoluciji, uz dobro razrađenu i osmišljenu političku promidžbu i korištenje nasilja kao osnovnog sredstva za postizanje ciljeva, boljševike izbacuju u prvi plan – kao najodlučniju političku snagu koja je bez ustezanja pripravna do temelja srušiti stari poredak i izgraditi novi, po uzoru na Francusku buržoasku revoluciju (zagovarajući njezina temeljna načela slobode, jednakosti i bratstva). U ruskom narodu oslobodio se stari nagon za primjenom nasilja koje je trebalo samo usmjeriti – a Lenjin je znao kako.

Pravdajući to nužnim sredstvima „klasne borbe“ u kojoj se moraju uništiti i iskorijeniti svi „nositelji buržoaskih ideja“ (carske pristaše, veleposjednici i „kulaci“, kao i drugi „neprijatelji boljševičke revolucije“), Lenjin i njegovo rukovodstvo stalno su širili krug onih koji su izloženi nasilju i teroru. Tobožnji novi sovjetski “humanistički poredak” pokazao je svoje pravo lice. Nemilosrdno klanje i ubijanje nastavljeno je i poslije “Velikog oktobra”, kao i tijekom građanskog rata koji je ubrzo uslijedio. Uskoro je teror zahvatio cijelu zemlju i sve slojeve stanovništva.

Evo što o 1918. godini i prilikama koje su tada vladale u Rusiji kaže jedan od autora koji je više od 30 godina radio na prikupljanju povijesne građe o razdoblju komunističke vladavine:

" (...) Trocki održava strastveni govor o odmazdi. 2. rujna nakon burne rasprave u CK boljševici objavljuju Crveni teror.

...Uostalom, teror se širio i bez objavljivanja.

Teror je - to što su u Jekaterinburgu u prljavom podrumu strijeljali čitavu carsku obitelj...to što je Koba (J. V. Staljin – op. Z.P.) strijeljao časnike u Caricinu...to što su židovi rasporenih trbuha ležali po ulicama ukrajinskih gradova. A i sam Lenjin, neposredno prije atentata (koji je na njega koncem kolovoza 1918. godine izvršila polu-slijepa žena, Fanja Kaplan - navodeći kao motiv to što su "boljševici prigrabili vlast bez suglasnosti naroda"; nesretnica je osuđena na smrt i odmah pogubljena, a Lenjinov propagandni stroj iskonstruirao je laž koja je desetljećima bila prihvaćena kao istina - da je Kaplanova pomilovana i ostavljena na životu - op. Z.P.), doznavši o pobuni seljaka u Penzi, brzojavio je: 'Provesti nemilosrdan masovni teror protiv kulaka, popova i bjelogardista. Sumnjive zatvoriti u koncentracijski logor izvan grada...'

Čitavu godinu u zemlji su mučili i ubijali. Ubijale su obje strane - i krvavi podrumi boljševičkih Čeka sličili su krvlju natopljenim podrumima bjelogardijskih kontrašpijunaža. I tamo i ovdje ljude su omatali bodljikavom žicom, iskapali im oči, pravili rukavice od ljudske kože, nabijali ljude na kolac... Ali Denjikinova vlada s užasom je gledala na bjesnilo svojih vojnika. A boljševička je vlada proglašavala kaznu bez zločina - državnom politikom.

I tako, 5. rujna bila je objavljena službena rezolucija o Crvenom teroru...

(...) I bilo je potrebno, kako je pisao Trocki, 'zastrašiti, užasnuti neprijatelja'. I ne samo neprijatelja - trebalo je svakako zastrašiti stanovništvo..."

(Edvard Radzinski, Staljin, Zagreb, 2000., str. 147-148.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.)

Što se umorstva carske obitelji Romanov tiče, Lenjin je u tom slučaju imao i osobnih motiva.

Naime, u atentatu koji je na ruskog cara Aleksandra III bio pokušan 01. ožujka 1887. godine, sudjelovao je i Lenjinov stariji brat, Aleksandar Iljič Uljanov. Nakon što je uhićen, obješen je s još četvoricom suradnika, što je kod mladog Vladimira Iljiča probudilo još dublju mržnju prema dinastiji. Stoga ne čudi, da je on 1918. godine odluku o egzekuciji donio sam, bez odobrenja Politbiroa i konzultacija bilo s kim.  

Sustav konclogora (što je vidljivo i iz citiranog ulomka E. Radzinskog), koji su kasnije pretvoreni u zloglasne sibirske gulage osmislio je Lenjin, a Staljin je tu tehnologiju masovnog mučenja samo razradio i usavršio.

“Crveni teror” odnio je milijune života: bilo u represivnim akcijama boljševika ili u sibirskim radnim logorima. Sam Lenjin, nasilje je shvaćao kao normalnu i prirodnu stvar. Već u prvim godinama socijalističke revolucije, pisao je i govorio:

“Mi se protiv barbarstva borimo barbarskim metodama”.

Krvavi masovni teror bio je samo “etapa revolucije”, a u takvim okolnostima svaki, pa i najnepismeniji i najprimitivniji pripadnik boljševičkog pokreta postajao je gospodar života i smrti.

Na kraju, samo još jedan podatak:

U prva 4 mjeseca boljševičke vlasti, izvršeno je više smrtnih kazni, nego u gotovo stogodišnjem razdoblju vladavine bivšeg carskog režima (od 1825. do 1917. godine).

Tako je komunistička ideologija utemeljena na "humanističkim" idejama Karla Marxa i Fridricha Engelsa (jer svakomu tko pozorno čita njihove radove i programe jasno je da tu nema nikakvoga humanizma) i upotpunjena teorijama i praksom Vladimira Iljiča Lenjina, uspjela je od Rusije napraviti klaonicu - koja je prema zamislima spomenutih teoretičara, uskoro (u vidu "svjetske socijalističke revolucije") trebala zahvatiti i ostatak svijeta, a sve to zarad „boljitka i sreće ljudske civilizacije“.

Velika prijevara iza koje se krilo nakazno zločinačko lice komunizma, odnosno socijalizma, bila je jedna od najvećih podvala na koju je ikad nasjeo ljudski rod.  

Zlatko Pinter

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.