Nizozemski su izbori bili četvrtina finala; “radikalna”, protueuropska i protumigrantska stranka Geerta Wildersa je izgubila – doduše – druga su stranka po zastupljenosti u nizozemskom parlamentu, ali su izgubili.

Ankete su im predviđale pobjedu te uz potporu nevladinih udruga, koje su vrištale o fašizmu i nacizmu, prestrašivši demokratične i mirne Nizozemce. Njihova inačica HDZ-a kojeg vodi njihova inačica Plenkovića – Mark Rutte – je dan-dva prije izbora dobio svesrdnu potporu iz Turske; Erdogan je Nizozemce prozvao radi Srebrenice, prozvao ih fašistima i nacistima, jer su Nizozemci 10. ožujka ove godine zabranili slijetanje turskom ministru vanjskih odnosa. I tako je “radikalni” Geert Wilders pao u drugi plan jer je turski predsjednik Erdogan Marka Ruttea nazvao nacistom. I koga će onda odabrati Nizozemci: dosljedne “radikale” ili za potrebe izbora “ad hoc” “radikale”?

Polufinale slijedi u Francuskoj gdje se u prvom krugu daje prednost “radikalnoj” Marine Le Pen. Kao i u Hrvatskoj, francuska je ljevica u totalnom rasulu, “demokršćanski” kandidat je opterećen aferama, no u drugom se krugu ipak očekuje pobjeda FrançoisaFillona, kojega će podržati svi kako bi se onemogućila pobjeda Le Pen. I onda će opet Europa “odahnuti”. U biti još samo čekamo kad će Turska, koja igra ulogu istovjetnu Vučićevoj prije izbora u Hrvatskoj, napraviti nekakav međunarodni “incident” i time povećati popularnost kadnidatu “umjerene” desnice u Francuza.

Europsko finale jesu svakako njemački parlamentarni izbori. Angela Merkel je već najavila da će 200 000 migranata “izbaciti” iz Njemačke. Kojim mehanizmima i tko će to primiti, pomalo je nejasno, no, ukoliko želi uopće sanjati o dobrim rezultatima, do rujna će to morati napraviti. Činjenicu da su njemački izbori ujedno i najvažniji, dokazuje i to što je (opet!) Erdogan poistovjetio Merkel i njezinu politiku s nacističkom. I tako će se izjave zaoštravati do izbora – i onda će naivni puk njemački opet odabrati Merkel i njezinu politiku muslimanskog uništenja Europe kao i nastavak politike militantnog liberalizma.

Dakle, prilike u svim tim europskim zemljama su slične, ako ne i istovjetne hrvatskim političkim prilikama. Posebno treba naglasiti da (kao i u Hrvatskoj) nikad zdušnije, bliskije i otvorenije nisu surađivali “pučani” i “socijaldemokrati”. Ono što bode oči jest činjenica da velikih koalicija” nema u zemljama koje su iskusile komunistički teror, ali se to dade objasniti time da su sve “lijeve” stranke u zemljama kao što su Poljska, Mađarska, Slovačka, Češka i baltičke zemlje, zapravo ideološki i pravni sljednici komunističkih partija. Hrvatska (i Slovenija) taj problem nisu riješile, budući nisu provele nikakav vid lustracije. Svjedočimo nakaradnom i gnjusnom preobražaju dojučerašnjih boljševika i rigidnih titoista u beskompromisne liberale, stoga je situacija u Hrvatskoj i Sloveniji utkoliko apsurdnija.

Tomu u prilog ide i oduševljenje domaćeg agitpropa spram pobjeda “demokršćana” diljem Europe, kao i, uostalom trenutne vlade i trenutnog HDZ-a. Lijepo je vidjeti da i ostali europski narodi imaju problema s raznim inačicama antife koji se napose ogledaju u beskrajnim udrugama, medijskom agitpropu, lažnim anketama i po potrebi, izmišljenim i dobro odglumljenim sukobima. U biti, Hrvati imaju problema s onom Tuđmanovom često spominjanom petinom petokolonaša, neoliberalnih četnika, profesionalnih antifašista; dosta dobro financiranom petinom iz državnog proračuna, ali i iz raznih inozemnih središta moći. No, kako, primjerice, Soros financira razne gonogove, babe, antifašističke lige, mirovne studije… isto tako finacira njima slične u drugim zemljama, a bilo bi zanimljivo vidjeti tko se sve od briselskih funkcionera nalazi na platnom popisu promicatelja radikalnog liberalizma koji Europu strmoglavljuje u demografsku, etničku i kulturnu propast. Još od Feničana, koji su ga izmislili – sve se svodi na novac – nema svjetonazora, nema vrijednosti, nema ideala, dosljednosti ni iskrene borbe neka uvjerenja ili shvaćanja ovih ili onih naroda i zajednica. Savjest je, takoreći, postala rudimentarni organ koji izaziva samo zdravstvene poteškoće; no “medicina” je uznapredovala – pozamašna svota na računu liječi sve oblike “raka savjesti”.

Da apsurd bude veći, sve “radikalne” stranke čijeg se osvajanja vlasti brižni “europejci” pribojavaju, redovito su i bez zakašnjenja financirane od strane Putinove Rusije kojoj je interes dolazak na vlast protueuropskih stranaka. Problem je, pak, što SAD imaju dovoljno vlastitih problema i više do to mjere ne žele (Brexit) vršiti ulogu svjetskog policajca – iako – ne će dopustiti pobjedu onih stranaka koje zdušno podupire Rusija, tako da svi liberali mogu odahnuti. Međutim, kad Turska Europi isporuči sljedeći migrantski val, veličine nekoliko desetaka milijuna migranata, onda će situacija biti znatno drugačija nego prvi put.

 

Josip Gajski