Propast Europe kakvu smo poznavali
Lako je voljeti ljude – kad ne pucaju prema vama! Puno ih je teže voljeti dok hodate ispred svoje spaljene kuće i promatrate leševe članova obitelji.
Europa, kakvu smo poznavali, je propala, a Europljani bi se trebali naviknuti na način života tipičan za Izrael, onaj fini spoj ozbiljne kulture i pancirki, navodnjavanja pustinje i pejsaža minskih polja, velikih izložbi i posjetitelja koji na njih dolaze kao bombaši samoubojice.
Napad na Pariz glogov je kolac u tijelu anemičnog vampira multikulturalnosti. Cijela Europa je bojišnica i to će nedvojbeno ostati desetljećima.
Tajni upravljači Sjedinjenih Američkih Države, onaj neobičan spoj protestanata i Židova, tzv. judeo-kršćanska elita, odlučili su zaigrati nešto oštrije ne bi li razbili arapske države na Bliskom Istoku i time osigurali dvije stvari: smanjenje pritiska na Izrael i čvršću kontrolu tokova nafte. Pokrenuvši uz pomoć Turske mase Arapa prema Europi, uspjeli su Stari – i najkrvaviji! – kontinent izbaciti iz globalne ekonomske igre, neugodno ga podsjećajući na stoljeća kolonijalnih sranja! Tjerajući Arape iz krvavih pustinjskih zona u Europu – uz veliku organizacijsku pomoć Turske i financijsku Saudijske Arabije, vjernog saveznika i Sjedinjenih Država i Islamske države! – slomili su sedmi pečat Apokalipse i dan Strašnog suda nekako se naprasno približio. Kao i Bergmanovog viteza čeka nas šahovska partija sa Smrću – koju još nitko nije dobio!
>>Koliko je masakru u Parizu doprinijela Milanovićeva i Ostojićeva granična „kontrola“?
U Parizu sam vidio jedan od najbizarnijih prizora ikad – veliki konjanički spomenik kralju Petru I. Karađorđeviću (i kralju Aleksandru uz njega), kako izranja iz jutarnje maglice na rubu Bulonjske šume! Bizaran spomenik na bizarnom mjestu, a i mi Hrvati smo malo doprinijeli tome – naime spomenik je podignut 1936., dvije godine nakonubojstva srpskog kralja-tiranina Aleksandra Karađorđevića u Marseillesu 1934. godine.
U takvom Parizu, koji je fini spoj imperijalnih kulisa i radosti života ("joie de vivre"), u kojem je Zapad došao do samog kraja hedonizma, uslijedio je žestoki arapski udar! Napadnuta je koncertna dvorana (tijekom koncerta američke rock grupe Eagles of Death Metal, koja je svirala u Barby clubu u Tel Avivu, Izrael, 12. srpnja 2015.!), napadnut je nogometni stadion (tijekom prijateljske utakmice Francuska-Njemačka), te niz restorana! Mislim da je poruka prilično jasna! Zabavi je kraj! Svjetla se gase! Slijede krv, znoj, suze, kalešnjikovi i bombe! Nije više samo Sirija bojišnica, već vaš stol u restoranu i vaš dnevni boravak. U kojem ionako već sjede pravi i lažni Sirijci, naoružani i nenaoružani...
Filozof Oswald Spengler gnjavio se obimnim i često nerazumljivim dvotomnim djelom "Propast Zapada" neposredno nakon Prvog svjetskog rata. Oslanjao se uglavnom na Goethea i Nitzschea, što je sigurno bolje no oslanjati se na Zorana Milanovića (čovjeka bez ikakvih ideja!) i Ranka Ostojića (ministra policije koji nije u stanju kontrolirati granicu u vrijeme dok preko nje prelazi stotine tisuća Arapa u najboljim godinama za vojne operacije!). Kada klaun od hrvatskog premijera viče: "No passaran/Neće proći!" i pri tome stoji okrenut na krivu stranu, dok more lažnih izbjeglica prolazi oko njega, vjerojatno zaboravlja da poklič komunistkinje Dolores Ibarruri nije zaustavio Franca i njegove sljedbenike, koji su razjurili komuniste i vodili Španjolsku nekoliko desetljeća!
>>Uvijek može gore, osim u slučaju Hrvatske
Franco je naglašavao da je peta kolona sastavni dio njegovih jedinica, odnosno da su to oni koji će pomoći oslobađanju Madrida od komunista iznutra. Kako se tragični događaji iz Španjolskog građanskog rata odražavaju u Hrvatskoj na jedan gotovo parodičan način onda je Milanoviće vlada postala peta kolona globalnih strateških igara čiji se kraci valjaju preko Hrvatske, a "No passaran" može samo izazvati podsmjeh zbog posve bezveznog lupetanja podbuhlog premijera.
Na žalost, najgore je živjeti u zanimljivo doba. Tako je i veliki ruski književnik Mihail Bulgakov zapisao: "Užasno je živjeti kad padaju carstva." On je, tijekom Oktobarske revolucije doživio niz "oslobađanja" Kijeva od strane Lenjinovih Crvenih, Mahnovih Crnih, te Vrangelovih Bijelih i svaka od tri vojske ostavljala je hrpe mrtvih za sobom. Isto kao što su i komunisti i frankisti ostavljali hrpe mrtvih prilikom oslobađanja španjolskih gradova.
No, što sada kad pada Europska unija, vođena totalno nesposobnim, dežmekastim birokratima, koji su sjajni u održavanju sastanaka na kojima je glavna odluka da će se ubrzo organizirati novi sastanak! Winston Churchill davno je rekao: "Ako ne želiš riješiti problem - formiraj komisiju!". Ili drugim riječima – nema demokracije u donošenju odluka, tek u njihovoj legalizaciji!
Treći svjetski rat je u tijeku i ne morate ga gledati na televiziji – on je oko vas! Na žalost, nesposobni europski i još nesposobniji hrvatski birokrati, toliko će zakoplicirati situaciju, da će se dobra stara Europa opet naći do koljena u krvi. I onda će se svi sjetiti Nostradamusa, Spenglera i Churchilla, no već sada je – prekasno!
Europa, rasvjetljena eksplozijama bombaša samoubojica, čeka vođe koji će donositi prave i teške odluke, a ne lupetati skriveni po sigurnim kvartovima svojih prijestolnica. Libanonski Beirut bio je "Pariz Bliskog Istoka", a sada Pariz na žalost postataje "Beirut Zapada"!
Jutarnja magla iz Bulonjske šume prekrila je Europu. Oduvijek je bilo glupo podizati spomenike primitivnim mrtvim tiranima. Neshvaćena povijest vraća se jašući uz Četiri jahača Apokalipse.
F. Perić