Proširenje EU na Srbiju samo je virtualna smicalica, jedna nespretna diplomatska obmana Europske komisije i nitko ozbiljan u to ne vjeruje. Četničko političko i državno vodstvo Republike Srbije dobro zna koliko je ta farsa proširenja EU na Srbiju jedna loša predstava za tzv. demokratske snage u Srbiji.

Takvih snaga u Srbiji za sada naime nema, jer njihova se podjela svodi na – srpske fašiste: četnike otadžbine i srpske yugonacionaliste: partizanske četnike, a uvijek je riječ o crveno-crnim nacifašistima. U nacifašističkoj Nedićevoj i Ljotićevoj Srbiji u razdoblju 1941. do 1945. bila su formirana jedva 32 partizanska odreda (u Hrvatskoj 251) i to nakon 1944., kad je Tito četnicima dao amnestiju. Čak i nakon pokolja u Kragujevcu u jesen 1941. godine, a koji su priredili i organizirali srpski nacisti, Ljotićevski Zbor, broj partizana u Srbiji ostao je beznačajan. Četništvo je dijete SPS i srpske mitomanije, lažirane povijesti i stoljetnog gubitničkog poniženja, ono je rezultat srpske podređenosti Osmanlijama. Srbija nije nikad bila predziđe kršćanstva, ona je fertilno meso i akinđijsko koplje turskoj sili, njena martološka sastavnica i taj biljeg podređenosti nisu nikakva „četnička junaštva“ moglo izbrisati. Četništvo je zarakijani vapaj uzaludno gnjevnih.

Srbija neće ući u EU i to potkrepljuje samo jedna činjenica: uvijet svakog proširenja EU je članstvo u NATO. A Srbija se svijesno i davno opredjelila za pravoslavno-nacifašističku opciju s Vladimirom Putinom na čelu, odlučila za Rusiju koja joj je u povijesti toliko puta okrenula leđa. Sjetimo se samo savezničkog bombardiranja Srbije 1999. i obećane ruske vojne pomoći! Zbog toga je Srbija zaokružena zemljama članicama NATO-a: Bugarskom, Rumunjskom, Mađarskom, Hrvatskom, uskoro, tj. do konca ove godine i Crnom Gorom. Republika Makedonija je pod strogim američkim okriljem, a Kosovo je NATO-va politička izmišljotina. U Republici Kosovo je smještena velika američka vojna baza Bondsteel, dakle nazočan je NATO u prvom licu jednine. Da bi se letjelo za/iz Srbije treba dobiti dozvolu preleta NATO-vih članica, Srbija je u ozbiljnom okruženju. Veće su šanse da Vesna Pusić postane generalnom tajnicom UN, nego da Republika Srbija u ovome stoljeću pristupi EU kao punopravna članica.

Srbija nema izlaz na more, k tome još i ovako geopolitički i strateški zaokružena postala je nebitan okrajak jugoistočne Europe. Sve što se u Srbiji zbiva beznačajno je i na lokalnoj razini. Srbija i Srbijanci se s nostalgijom prisjećaju Titine Jugoslavije i Pokreta nesvrstanih; Beograd je tada bio bitan; još je važniji bio kao sigurna kuća svjetskim teroristima i nezaobilazan punkt državnog šverca oružje. Nestankom Titine Jugoslavije Srbija je ostala ono što je oduvijek bila: samo zarakijana balkanska palanka krcata „belosvetskih“ lažova i prevarantskih političara. I to je primjerena i nužna dioptrija hrvatskog pogleda na Srbiju u neposrednom susjedstvu. Hrvatska, naime, nije više samo jedna od republika u sastavu Jugoslavije; ni Titove ni Karađorđevićeve Jugoslavije, nego je Hrvatska suverena država, članica NATO-a i EU. Republika Srbija i svi njeni neredi, proslave i politička ubojstva, previranja i nasilje, isključivo su sigurnosno pitanje NATO-a i vanjskopolitičko pitanje EU-a. Hrvatska je jednostavno s druge strane granice i Hrvatska će nakon ove Milanovićeve srbokomunističke vlade u dogledno vrijeme ući u Schengen. To će biti dodatno osiguranje za moguću opasnost iz srbijanskog (i bosanskog) „komšiluka“; Hrvatska će i doslovno biti s druge strane granice prema Srbiji (i Bosni). Ulaskom u euroatlanske integracije Hrvatska je ušla u Slobodni svijet, a Srbija je ostala uronjena u svoje laži i prijetvornost, bespomoćna da se zaštiti od sebe same.

Rehabilitacija fašizma u Srbiji je briga Hrvatske koliko i briga NATO-a, isti je lijek protiv tog zla i jednaka receptura. Međutim, svako pretjerivanje u zločinu i nasilju, pogotovo ako bi zlo napustilo granice Srbije, bit će sankcionirano kao i 1999. godine. U tom smislu hrvatska briga i pozornost za sve što se događa u Srbiji su pretjerani i u medijima forsirani; mediji još pokušavaju živjeti u tzv. regionu. Toga nema, naša zajednička dionica sa Srbijom i Srbijancima je zauvijek završena. Hrvatima treba biti svejedno je li u Srbiji rehabilitirano četništvo, general Draža Mihajlović, je li predsjednik Nikolić baš pravi vojvoda sa sedam odrubljenih ustaških glava prema četničkom normativu za četničkog vojvodu ili mu se progledalo kroz prste, i posve su nevažne te srbijanske parade s Rusijom i Putinom kao i paljenje hrvatske zastave u Beogradu. Srbija je nevažna, važni su i četnozani u vladi i medijima koji su rehabilitaciju Draže Mihajlovića shvatili kao vlastitu, kao znak za novi četnički ustanak u Hrvatskoj i evo ih opet u svojim medijskim ofenzivama, Stazić naprijed, ostali stoj!

Rehabilitacija fašizma u Srbiji postaje „vascela“ istina o Srbiji, o Srbijancima i Srbima, to su njihova stoljetna posezanja za tuđim teritorijama, to je istina o zarakijanom četništvu zakrabuljenom u „nebesko“ srpstvo. Isto kao i kad poglavar SPC na propovijedi u Zagrebu pozdravlja svoje vjernike u Slavoniji, Kordunu, Baniji, Dalmaciji i Hrvatskoj. To je sam začetak mržnje: heretično svetosavlje odmetnuto od grčkog pravoslavlja. Pravoslavlje je Srbima došlo u kristaliziranom stanju i njegovo učenje već je bilo zaštićeno od dogmatskih rasprava. Srbi nisu izravno od Grka primili novu religiju, posredovanje Bugara bilo je veliko. Samo je Hilandar, manastir na Atosu bio u stanju prenijeti grčku duhovnu baštinu, a isti je bio previše udaljen od srpskih središta. Odsutnost spekulativne teologije i racionalnog tumačenja dogmi imala je posljedica kod pravoslavlja: Srbi su na neki način usvojili samo vanjske znakove nove religije. Odsutnost spekulativnih teoloških djela ukazuje da u Srba vjersko uvjerenje nije zahtijevalo nikakvu duhovnu napetost. Pravoslavlje je unijelo neke elemente pučkog vjerovanja i to prožimanje službenog pravoslavlja i pučkim vjerovanjima i običajima kasnije je uzelo toliko maha da je kršćanstvo jednostavno izgubilo mnoge svoje značajke i prilagodilo sustavu pučkih običaja i vjerovanjima. Ni Bog ni sveci iz pučke mašte jednostavno ne odgovaraju Bogu i svecima kršćanske vjere.

Važna je sprega SPS-a, njenog stoljetnog plana prisajedinjenja „zapadnih zemalja“ i srbijanskih i srpskih teritorijalnih apetita prema bosanskim, hercegovačkim i hrvatskim zemljama. Četništvo je dijete SPS i srpske sklonosti mitomaniji, četništvo je srpstvo u termalnoj fazi.

Srbijanci u Srbiji mogu divljati i raditi što hoće i koliko hoće, ako su tako odlučili i to ih veseli... Hrvatska se zajedno sa svojim NATO-vim saveznicima treba brinuti o svojim državnim granicama i poduzeti sve da se taj kotao neciviliziranog užasa preko Milorada Pupovca, njegovih četnozana i komunističkog antifašizma ne prelije preko hrvatsko-srbijanske granice u Republiku Hrvatsku. Posebna briga RH treba biti srpska manjina u Hrvatskoj, tzv. Srbi (da ih ne miješamo sa Srbijancima, građanima Republike Srbije) i oni moraju uživati sve europske standarde za nacionalne manjine i u reciprocitetu sve ono što je hrvatska manjina dobije u Republici Srbiji i Vojvodini.

U Domovinskom ratu na hrvatskoj strani borilo se deset tisuća Srba i to je poveznica srpske manjine sa svojom hrvatskom državom. Četnički komunizam Milorada Pupovca je sjeme razdora i bizantinska zaraza usmjerena protiv Hrvatske; upravo on i klika oko njega truju hrvatsku javnost i srpsku manjinu u Hrvatskoj kad izjednačuju Srbe i Srbijance. Za vrijeme Jugoslavije u SRH u saveznim organima (Carina, na primjer), radili su mnogi Srbijanci i nestankom Jugoslavije oni su se vratili kućama, ukinulo se radno mjesto, ili kao što bi se nakon završetka mandata i inače vratili kućama. Kao što će se Ruža Tomašić vratiti u Hrvatsku kad joj u Briselu završi mandat ili kao što bi se trenutačno vratila da, na primjer, Hrvatska izađe iz EU. Srbijanci na radu i poslovima u SRH nisu nikad bili srpska manjina u Hrvatskoj niti građani Hrvatske. JNA nije nikad uplaćivala u Hrvatski mirovinski fond, nego u svoju posebno za to osnovanu štedionicu u Beogradu i nema osnove po kojoj bi oficirima JNA Hrvatski mirovinski fond plaćao mirovine.

Međutim pravu ozbiljnu hrvatsku poteškoću predstavljaju sinovi i unuci komunističkih ubojica, koji su se krađama u bivšoj državi i pretvorbom u ovoj, dočepali pravih bogatstava i premraženi utjecajnom partijskom nomenklaturom sada pokušavaju legalno preuzeti gospodarstvo i financije. To su pravi ratni profiteri: komunistička nomenklatura druge i treće generacije preodjevena u neoliberalni komunizam. Upravo je to vlada Zorana Milanovića u kolopletu s todorićima, tedeschima, lukovićima, umičevićima..., a leđa im drže bajići, ostojići, cvitani...

Drugi ozbiljan problem u Hrvatskoj je lista okupatora i napadača u Domovinskom ratu. Hrvatska je učinila i objavila Listu branitelja, a da bi se ostvarila istina o Domovinskom ratu treba sastaviti i objaviti listu agresora i spiskove vojnih i NOB mirovina. Bez takvih saznanja neprestano će se mutiti i lažirati prošlost.

I jedna TV slika iz Beograda koja govori više nego stotinu dobro napisanih stranica: u onaj njihov dan slavlja i ponosa, kad je Viši sud u Beogradu poništio komunističku presudu od 15. siječnja 1946. godine u kojoj je genaral Dragoljub Draža Mihajlović osuđen na smrt strijeljanjem. Među mnogim zabrađenim i zarakijanim četnicima lošeg zubnog statusa, pojavila se nekolicina vidno treznih, uredno obrijanih i podšišaniih mladića obučenih u crne hlače i košulju s vojničkom kapom modernog kroja. Nisu urlikali i mahali rukama, nego su u svojim diskretnim crnim odorama mirno i dostojanstveno pratili „opštenarodno slavlje“. Neki novi četnici neobičnog izgleda i ponašanja? u suprotnosti s uobičajnim izgledom četnika, neobično. A onda mi je sinulo: to su četnici koji žele izgledati kao ustaše!

I poruka komunističkim antifašistima i svima koji se bore za opstanak komunističkog jednoumlja: niti jedan ustaša u Hrvatskoj ne prima nikakvu mirovinu. Naime nema u Hrvatskoj ustaša: svi su pobijeni do konca 1945. godine i na vazi se nije žalilo.

 

L. C.