Vanjska politika Zorana Milanovića
Zoran Milanović, predsjednik Republike Hrvatske, je na nemalu žalost njezinih državljana na čelu države već skoro pet godina, i cijeli je svoj mandat pokazivao i dokazivao da nije samo (politički, a i općenito) nespretan i nevješt, kako su ga isprva mediji predstavljali, već potpuno nesvjestan da njegove radnje kao državnoga poglavara srozavaju ne samo (diplomatski) ugled RH u svijetu, nego i da prijateljske zemlje odnosno zemlje saveznice, konkretnije, njihove policijske, vojne, sigurnosne i obavještajne strukture na Hrvatsku kao pouzdanog partnera ne mogu računati.
U ovih se pola desetljeća njegova mandata uspjela, barem donekle, ponoviti politika Milanovićeve vlade – dakle politika „regijona“ i osnaživanja veza sa Beogradom i Banja Lukom. Na svu sreću, vanjska je politika po Ustavu podijeljena između Vlade i Predsjednika RH, i dok je hrvatska vlada nastavila osnaživati europske i zapadne veze, Milanović je svoju polovicu rezervirao isključivo za „regijon“, konkretnije za Milorada Dodika kao jedinoga čelnika s kojim je Zoki ostvario kakvu-takvu političku suradnju. Valjda ne treba posebno naglašavati koliko je porazno da šef jedne države članice NATO-a i EU ima kontakt isključivo s čelnikom nekakve polupriznate genocidne tvorevine…
Iako politička kampanja još nije službeno otpočela, a neslužbeno je već više mjeseci u punom jeku, nije jasno zašto pregršt predsjedničkih kandidata, mahom ovih s takozvane desnice, ne čine ono što je normalno i uobičajeno za pretendente na određenu političku funkciju – zašto ne prozivaju predsjednika na odlasku zbog njegova činjenja, odnosno nečinjenja? Uvriježeno je mnijenje da je lakše osvojiti mandat onomu tko je već na vlasti, nego li onomu tko dolazi, no s druge strane, a pogotovo u Milanovićevoj poziciji, nemoguće je objasniti zašto pola desetljeća nije radio ništa, ali baš ništa, osim što je srozao instituciju predsjednika RH, uzurpirao Ustav, pokušao rasturiti oružane snage, opstruirao imenovanja veleposlanika i konzula, i uspio se u vanjskopolitičkom smislu probiti tek do – Laktaša u tzv. Republici Srpskoj.
Ako netko daje materijala da se s njim, štono riječ, u političkom smislu pomete pod, onda je to Zoran Milanović. Štoviše, za njegovo ponašanje i protudržavno djelovanje trebalo je već pokrenuti postupak utvrđivanja posebne odgovornosti u Saboru, odnosno pred Ustavnim sudom, ali s obzirom da Milanović upravlja oporbom, kako lijevom, tako i desnom, to se nije dogodilo.
Izuzev javne najave da će prekršiti Ustav i kandidirati se za predsjednika vlade, što bi mu i u slabije razvijenim demokracijama priuštilo nekoliko godina zavora i zabrane političkog djelovanja, hrvatska je kratka pamet zaboravila i na incident s helikopterom MUP-a Republike Srbije iz ljeta 2023. godine, koji je preletio hrvatski zračni prostor, te pokazao da je naš vrhovni zapovjednik oružanih snaga jednostavno zaspao za upravljačem – i to na najopasniji mogući način.
Podsjetimo, tijekom posjeta Milorada Dodika, vođe političke tvorevine koja je nastala na genocidu i koji uporno podriva ustavni poredak BiH (možda je Zoki od Milorada preuzeo „ljubav“ prema Ustavu?), Milanović je dopustio i organizirao da helikopter ministarstva unutarnjih poslova Republike Srbije (!), model H215 Super Puma, preleti pola Hrvatske, bez ikakvog nadzora i koordinacije s hrvatskim vlastima i bez da se obavijestilo ministarstvo vanjskih poslova i ministarstvo obrane.
Zanimljivo je bilo da nitko nije prozvao Milanovića zbog nevjerojatnog sigurnosnog propusta koji može ugroziti samu srž nacionalne sigurnosti. Nitko nije postavio pitanje – kako je moguće da predsjednik Republike Hrvatske nije osigurao da se takvi incidenti ne događaju? Je li stvarno moguće da jedan predsjednik države može tako olako zanemariti ozbiljne prijetnje koje ovaj propust sa sobom povlači?
Ovaj helikopter, koji je bio opremljen raznoraznim, i zapravo nepoznatim tehničkim sustavima, uključujući i potencijalne EO/IR (elektro-optički/infracrveni senzor/sustav), mogao je snimati sve što se nalazilo ispod i oko njega. Ne samo da je preletio iznad naših vojnih baza i obavještajnih centara, već je mogao snimati strateške lokacije i prikupljati podatke koji bi, u krivim rukama, bilo potencijalno izuzetno opasni po hrvatske nacionalne interese. Jesmo li svjesni što znači dopuštanje takvog neovlaštenog izviđanja? Jesu li toga svjesni Milanovićevi politički izazivači? Ili smatraju da ako se nešto dogodilo prije godinu dana i nitko nije postavio pitanje odgovornosti, da te i takve odgovornosti nema? Ako je tako, onda mogu i povući kandidaturu. Jer, Milanović nije razmišljao o hrvatskoj nacionalnoj sigurnosti jer je očito bio previše zaokupljen dvojbom jedu li mu se hvarski jastozi ili banjalučki ćevapi.
A da se sve ne završi samo na tehničkim karakteristikama i mogućnostima helikoptera, tu je i politički kontekst. Zašto je Milanović dopustio da Dodik, političar kojeg je teško zamisliti u bilo kojoj ozbiljnoj diplomatskoj igri, prolazi kroz naš zračni prostor kao da je došao po burek? Jer se očito Milanovićeva vanjska politika, onda i danas, temelji na „dobrim odnosima“ sa svima, uključujući one koji podržavaju destabilizaciju Bosne i Hercegovine, pa i pod cijenu ugroze hrvatske vojne, sigurnosne i obavještajne infrastrukture. Milanović je uvijek rado viđen gost u „regijonu“, no Hrvatska se suočava s realnošću – njegova vladavina nema ni minimum strateškoga smisla, bilo da je riječ od diplomaciji ili unutarnjoj sigurnosti. Umjesto da je odgovorio na prijetnje nacionalnoj sigurnosti što mu je i dužnost kao vrhovnome zapovjedniku, unatoč političkim preferencijama, on je pogodovao Dodiku, čiji režim otvoreno nastoji potpaliti „bure baruta“ i negirati povijest kojoj smo svjedočili.
Je li ovo predsjednik koji nas treba predstavljati u međunarodnim okvirima? Je li ovo netko tko bi trebao biti vrhovni zapovjednik naših Oružanih snaga? Sigurno ne! U Sjedinjenim bi državama zbog ovakvog skandala Milanović doživio, u najmanju ruku, Nixonovu sudbinu. U Hrvatskoj se, pak, skoro svi prave nevješti; siroti puk s ribljim pamćenjem, novinari, mahom anacionalna klatež (pre)plaćena oglasima stranih firmi, no da predsjedničke kandidate ne zanima niti se dotiču najvećega sigurnosnog skandala svojega protukandidata u hrvatskoj povijesti, jednostavno je nevjerojatno.
Najzad, sve ovo nije ništa drugo nego najveći Milanovićev politički promašaj koji se zbog svojih (malobrojnih!) kontakata u međunarodnoj zajednici ponaša kao igrač stranih interesa, doslovno slučajni predsjednik. Nitko nije pozvao Milanovića na odgovornost zbog ovog propusta, jer, i mala djeca znaju – sigurnost ove zemlje je na dnu njegove liste prioriteta. Ako nam predsjednik može priuštiti ovakve propuste, što nas čeka u budućnosti? Hoćemo li čekati da nas prelete i helikopteri drugih „prijatelja“, recimo Rusije ili Bjelorusije ili vazda „bratske“ Sjeverne Koreje, ili ćemo konačno shvatiti da Milanović nije osoba koju Hrvatska zaslužuje? Vrijeme je da se ovo pitanje postavi – i to najglasnije moguće!
L.C.