Nešto nam se 'vrhovni vođa' posljednjih dana ušutio. Niti grize, niti napada, ne odgovara niti postavlja neugodna pitanja, nije otrovan, ali nije ni u 'elementu'. 'Kako to, kako to?' - rekao bi Vojko V.

Ma nema tu  neke tajne.

Aktualnom predsjedniku na raspolaganju je golema vojska savjetnika, pomoćnika, PR-ovaca, što službenih, što neslužbenih, i tom i takvom Predsjedniku niti jedan istup nije slučajan.

Ako i stavimo sa strane činjenicu da Zoran Milanović apsolutno NIKOGA ne sluša, mnogi od njih se bar trude da Zoka usvoji neku od njihovih ideja, za koje će, naravno, on ustvrditi, da su njegove.

Nije lako s čovjekom čiji bioritam strogo prosvjeduje protiv ranog ustajanja.

Nije lako s Predsjednikom, koji svoje obveze mora planirati u poslijepodnevnim satima, ako ne i večernjim.

Jedina tajna njegovog izvršavanja predsjedničkih dužnosti su brza plovila, helikopteri i štićene automobilske kolone, koje voze 240 km/h.

No, postoji tu i druga strana medalje.

I ta je strana, vjeruje se, posebno 'draga' njegovim savjetnicima.

Dakle, čovjek NIKAD, ali baš NIKAD nema pripremljen govor, 

Da ne govorimo o tome da je taj i takav govor isprintan na papiru ili dostupan na nekoliko manjih kartica, koje nisu nezgrapne kao arak A4.

Nekome brat, nekome rat, nekome smeće, nekome zlato, tako i njegovi 'govori'.

Noćna mora njegovih savjetnika, ali odličan materijal za novinare i svekoliko građanstvo.

Jeste li primijetili da većina njegovih govora nema gotovo nikakve, ili apsolutno nikakve veze s događajem ili mjestom u kojem Predsjednik boravi.

Ako i ima, to je prvih nekoliko protokolarnih rečenica, o, primjerice, Danu grada Garešnice, ili obljetnici ustrojavanja Narodne zaštite grada Trogira.

A sve nakon toga... k'o "Maksim po diviziji".

I to je njegova najveća 'prednost', ali i njegov najveći nedostatak.

Nepredvidljivost, rekli bi stručnjaci.

Nedostatak kontrole, rekli bi svi ostali.

Obožavatelji vjerojatno misle da je baš u tome njegova 'veličina'.

A takvih u posljednje vrijeme, budimo iskreni, i nema baš puno.

I nije, stoga, za čuditi se što se u posljednje vrijeme okružuje isključivo 'biranim' društvom.

Na saborski Odbor za obranu šalje svojeg voditelja Ureda (Orsat Miljenić), te glasnogovornika (Nikola Jelić).

Suvišno je i spominjati što njihov dolazak osim čistog ponižavanja Sabora, predstavlja.

Sljedeći tjedan u Saboru je, pak, Ivica Olujić, umirovljeni general, na privremenom radu u Uredu Predsjednika, kao savjetnik za obranu.

I njemu je to bio ili prvi, ili jedan od prvih prolazaka kroz saborske hodnike.

Iako bi mu, zapravo, nova, privremena lokacija Hrvatskog sabora, u bivšim prostorijama vojarne u Ilici, vjerojatno trebala biti itekako poznata iz nedavnih vojničkih dana, a i onih prije toga.

Kad se, pak, predomislio, pa ipak dopustio odlazak na saborski Odbor za obranu, načelniku Glavnog stožera, generalu Tihomiru Kundidu, mnogi su to protumačili kao priznanje da je ipak bio u krivu.

Ne, ne i ne!

Nije se još takav rodio, kome bi Zoka priznao svoju pogrešku.

Vjerojatno je riječ o još jednom njegovom triku, za koji ni on, a niti njegovi savjetnici, još ne znaju pravo značenje.

No, ono što jest zaintrigiralo pasionirane pratitelje njegovog lika i djela, je, zapravo, nešto što nedostaje. 

Točnije, netko tko nedostaje.

Na obiteljskim fotografijama Velikog vođe.

Gdje nam je nestao Dragan Lozančić?

Savjetnika PRH za nacionalnu sigurnost.

Bolestan nije.

Odsutan nije.

A opet ga nigdje nema.

'Kako to, kako to?'

Navodno, ali samo navodno, čovjek križa na malom, džepnom kalendaru, dane do isteka mandata.

Svojeg i Predsjednikovog.

Jer mu je, opet neslužbeno, svega dosta.

Težak je čovjek, taj Zoran Milanović, za suradnju.

Pogotovo onima s bar minimumom samopoštovanja.

I iole prosječnim kvocijentom inteligencije.

I zato... nije se Zoka samo tako ušutio.

Nije on ostao bez ideja i verbalnog streljiva.

Već, jednostavno, mijenja taktiku.

Ali, kako kod njega sve ide sporo, tako i promjena taktike.

A taktiku mijenja iz vrlo prozaičnog razloga.

Nije više toliko siguran u sljedećih, novih 5 godina na Pantovčaku.

Naime, karte su se malo izmiješale.

Dragan Primorac upravo je uozbiljio svoju kampanju.

Dao joj ime, slogan, okupio ekipu i na ozbiljan način počeo razgovarati o ozbiljnim temama.

A ne samo odgovarati na provokacije ostalih 'predsjedničkih kandidata'.

Koji su, što zbog javnog mnijenja, a što zbog vlastite taštine, prestali napadati i blatiti SAMO i isključivo Dragana Primorca.

Te okrenuli svoje 'ciljničke sprave' prema trenutačnom 'diktatoru s Pantovčaka'.

Jer su shvatili, naime i to je moguće, da nije primarni cilj Dragan Primorac, koji je tek kandidat, već Zoran Milanović, koji je trenutačni Predsjednik.

I da nitko ne spori da će neki od njih s radošću na usnama i u srcu pružiti Zoki svoju podršku u drugome krugu.

Ali, još dok igra traje, trebaju malo bockati i 'najvećeg sina Glavica kraj Sinja'.

Druga je stvar što im se Zoka ne namjerava ni na koji način zahvaliti na toj podršci.

Namjernoj ili slučajnoj.

Trpit će ih dok mora.

I s prijezirom gledati kako se natječu u 'rektalnom alpinizmu'.

A kad izgubi, nastavit će ih nazivati pogrdnim imenima. 

Što, zapravo, nikad nije ni prestao.

Samo mu nitko nije dao mikrofon da to kaže odmah, jer to bi stvarno bilo 'samoubojstvo iz zasjede'.

Svima će on, pri odlasku s Pantovčaka, reći svoje.

A posebno 'kandidatkinjama' za mjesto prvog upravitelja 'klizišta na Pantovčaku'.

Jer... davno je već opjevan njegov odnos prema ženama u politici.

S tim da će 'narikače' i 'lapače' ovaj put imati druga imena i prezimena.

 

T.K.

Share
0