Koliko su puta Selak i Ivandić bombardirali po Hrvatskoj?

Pa prekinimo te primitivne i beskorisne prepirke naših političara i umirovljenih časnika, piše za Hrvaki tjednik Joško Buljan, umirovljeni časnik hrvatske sigurnosne službe, objavit ćemo podatke iz nekoliko dokumenata koje su tijekom devedesetih napravile Sigurnosno informativna služba (SIS) Ministarstva obrane i Hrvatska izvještajna služba (HIS) iz Ureda za nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske o bojevnim djelovanjima pripadnika 125. lovačke avijacijske eskadrile JNA iz sastava 117. avijacijske brigade JNA stacionirane u Bihaću do 1992. godine.

U procesu detuđmanizacije obje novostvorene hrvatske obavještajne službe koje su Hrvatsku vodile do pobjede u ratu ukinute su 2000., a njihove arhive u naletu detuđmanizatora razbacane su sve Haaga. Da su generali kao što je Miljavac radili svoj posao, znali bi da je obrada nad onima koji su bombardirali Hrvatsku iz Bihaća počela krajem 1992. godine, a pokrenula ju je Sigurnosno informativna služba Ministarstva obrane.

Nakon otvorene agresije JNA na BiH, JNA je 125. lovačku avijacijsku eskadrilu izmjestila u Srbiju. U tom općem rasulu srpski časnicii uvjereni Jugoslaveni drugih nacionalnosti otišli su u Srbiju kao Selak i Ivandić. Neki su se pridružili Zrakoplovnoj grupi Bihać koja je djelovala pod zajedničkim zapovjedništvom Armije BiH i HVO-a, a neki su potpuno napustili JNA i otišli u inozemstvo.

Jedan od pilota hrvatske nacionalnosti, Antun Somborac, pristupio je toj bihaćkoj zrakoplovnoj grupi 23. 4. 1992. S njim je od te 1992. kontaktirao Željko Marinković, časnik iz Slunjske brigade. On je krajem 1992. tajno boravio u Bihaću kada mu je Samoborac svojevoljno, svjestan svoje pozicije, dao svoje dvije radne bilježnice i fotokopiju dnevnika letenja, zamolivši Marinkovića da te dokumente preda generalu Imri Agotiću.

Zapovjednik avijacijske eskadrile JNA pilot Antun Samoborac predao je hrvatskoj strani dvije radne bilježnice s podacima o borbenom djelovanju pilota na JNA. Iz njih se doznalo sve.  General Imra Agotić predao je te dokumente Sigurnosno informativnoj službi Ministarstva obrane.

U prvoj radnoj bilježnici bili su podaci od 26. lipnja 1991. do 17. siječnja 1992., u drugoj radnoj bilježnici bili su podaci od 18. siječnja 1992. do 23. travnja 1992. godine. Fotokopija dnevnika letenja pokrivala je datume od 26. lipnja 1991. do 3. veljače. 1992. godine.

Na temelju tih podataka iz radnih bilježnica i dnevnika koje je tijekom 1991. i 1992. godine vodio bivši zapovjednik 125. lovačke avijacijske eskadrile Antun Somborac, napravljen je pregled u kojem su točno prikazana bojevna djelovanja pilota s podacima o datumu djelovanja, vremenima polijetanja zrakoplova s bihaćkoga aerodroma, ciljevima ili lokacijama bojevnoga djelovanja, pilotima koji su izvršili zadaće,vojnim i civilnim žrtvama te primjedbe koje bi mogle koristiti u cjelovitom sagledavanju pojedinih djelovanja.

U dnevniku letenja navodi se da je brigadir Selak 1991. sudjelovao u najmanje sedam zračnih napada i to dva puta na Petrinju, Gospić, Krasno Polje, Komarevo, Dugu Resu i Sisak. Pukovnik Ivandić prema ovim dokumentima sudjelovao je u najmanje deset zračnih napada i to na Gospić, Petrinju, Oštarije-skladište, Dugu Resu, Jastrebarsko, Nin, ponovo Dugu Resu, cestovnu komunikaciju Ogulin-Delnice i Slunj.

Zanimljivo je da su Selak i Ivandić 18. rujna 1991. u 11 i 30 poletjeli iz Bihaća u paru i napali Petrinju kada je iz drugoga para koji je sudjelovao s njima u napadu oboren jedan MIG-21 kojim je pilotirao pilot Zlatko Nuspahić. Toga dana nad Petrinjom u napadu je bio još jedan pilot Hrvat, Josip Barunović; u 9 sati i 5 minuta poletio je u paru s Ivanom Ivandićem, a točno u 13 sati poletio u paru s Ivanom Selakom.

Tko su ubojice 17 hrvatskih gardista?

Pilot Josip Barunović spada u skupinu pilota JNA hrvatske nacionalnosti koji su najviše djelovali po Hrvatskoj. Nakon agresije JNA na BiH, Josip Barunović je kao i Somborac završio u Zrakoplovnoj grupi Bihać te je postao časnik HVO-a. Nakon toga otišao je u inozemstvo i neko vrijeme živio u Danskoj, a prema našem istraživanju sada živi negdje na području Zadra.

Hrvatske su službe u cilju utvrđivanja svih žrtava bojevnih djelovanja 125. lovačke avijacijske eskadrile pokrenule niz radnja kojima je za cilj bio da se na temelju podataka koje je dostavio Antun Somborac, raspoloživih obavještajnih podataka te podataka nadležnih okalnih tijela vlasti prikupe i dostave točni podaci o vojnim i civilnim žrtvama djelovanja neprijateljskoga zrakoplovstva prema priloženim vremenima, ciljevima i predjelima djelovanja.

U trenutku kada su službe obrađivale ova izvješća odmah je utvrđeno je da su žrtve djelovanja 125. lovačke avijacijske eskadrile 17 pripadnika 129. br HV-a iz Karlovaca.

Prisjetimo se: toga 8. 11. 1991. na šire područje Karlovca ispaljeno je više od 1000 granata raznoga kalibra. Raketirane su barake “Vodoprivrede” u Draganičkim Mrzljakima, lovački dom u Draganiću i barake u Mahićnom. U svim tim objektima bili su smješteni hrvatski vojnici.

U jednom od napada zrakoplovstva JNA iz Bihaća na karlovačko područje toga dana sudjelovao je i par MIG-ova 21. U prvom zrakoplovu, piše udnevnika letenja koji je dostavljen hrvatskim sigurnosnim službama, poletio je pilot Josip Barunović, a u drugom pilot Emir Šišić.

U ranim poslijepodnevnim satima, najvjerojatnije na osnovu izdajničke telefonske dojave, oni su bacili bombe na barake u Draganičkim Mrzljakima. U razorenim barakama toga 8. studenoga 1991. u Draganiću ubijeno je 17 hrvatskih vojnika 2. satnije 2. bojne 129. brigade Hrvatske vojske, a 20-ak vojnika vojnika je lakše i teže ranjeno.

Raketa je u 14 sati i 3 minute pogodila objekt u kojem su hrvatski gardisti bili na ručku.

Toga dana u jednoj sekundi poginuli su hrvatski vitezovi Begović Josip, Belavić Stjepan, Bezjak Dragutin, Butković Damir, Galović Janko, Horvatić Milivoj, Knez Josip, Loknar Slavko, Luke Josip, Mejaški Zdravko, Miškulin Josip, Perak Stjepan, Petančić Damir, Pudina Željko, Stipetić Branimir, Vejnović Mirko i Žilić Dražen.

Posvemašnje neznanje i nerazumijevanje događaja iz devedesetih današnjih naraštaja hrvatskih političara samo je posljedica odnosa prema tim danima u hrvatskoj javnosti, medijima i politici.

Piloti, kao ni drugi ratni veterani ne bi smjeli pristajati na to da budu „nečiji“: nema Banožićevih ili Milanovićevih pilota, generala ili veterana. A danas nije potrebna ni borba za bolju prošlost. Ona je takva kakva jest.

Činjenica je da se sve ili gotovo sve zna. Danas možemo samo govoriti o pravosudnom nepoštenju: kako to da karlovačkoga heroja Hrastova danas ovršuju zbog herojskoga djela likvidacije neprijateljske skupine na Koranskome mostu, a da unatoč istragama i utvrđenoj istini nema odgovornosti za bombardiranja gradova.

M.M.