Nastavlja se prepucavanje predsjednika države i predsjednika vlade glede izbora predsjednika Vrhovnoga suda RH. I dok su sve oči uprte u formu, ustavnost ili neustavnost Zakona o sudovima te čl. 116. st. 2. Ustava, nitko ne obraća pažnju na sadržaj, odnosno kandidate za predsjednika Vrhovnoga suda.

            S jedne strane imamo Đuru Sessu koji se ni na koji način nije istaknuo; radi se o predstavniku ovog i ovakvog hrvatskog, dakle neučinkovitog, tromog, sporog i korumpiranog sudstva oslonjenog na ove ili one političke strukture. S druge strane imamo Zlatu Đurđević, Josipovićevu nasljednicu na katedri za Kazneno procesno pravo na zagrebačkom Pravnom fakultetu, dakle profesoricu prava koja je u javnosti ostala poznata po tomu što izručenje udbaških šefova Mustaća i Perkovića smatra protuustavnim, kao što protuustavnim smatra presudu Visokog prekršajnog suda glede pokliča „Za dom spremni!“ iz pjesme „Bojna Čavoglave“.

            I kad bi na ovom ostalo, činilo bi se da su oba kandidata za predsjednika Vrhovnoga suda RH podjednako dobra, odnosno podjednako grozna. Međutim, mediji prešućuju obiteljski pedigre Milanovićeve kandidatkinje Zlate Đurđević, što je svakako bitno, jer se ipak radi o položaju šefa sudbene vlasti u jednoj zemlji.

            Čini se da je Zlata Đurđević s očeve strane naslijedila jugo-komunističke gene; otac joj pukovnik agresorske JNA Stevan Đurđević, a s majčine četničke gene jer je njezin ujak Mišo Čavić  prije početka oružane srpske oružane pobune bio zaposlen u zagrebačkoj tvornici “Franck”. U kolovozu 1991. god. napušta radno mjesto, odlazi iz Zagreba i dobrovoljno se priključuje pobunjenim Srbima u Novoj Kršlji sa ciljem rušenja ustavno-pravnog poretka RH. Krajem siječnja
1993. god. u Novoj Kršlji osniva se Stožer tzv. TO SAO Krajine, u sastavu kojega je i Čavić.

            Ako se trenutnu vladu može nazvati hrvatsko-srpskom, onda Milanovićevu vladu (2011.-2015.) mora nazvati, i nazivalo je se, srpsko-hrvatskom. Bivša je Milanovićeva vlada bez konkurencije najgora hrvatska (?) vlada od osamostaljenja, a obilježile su je gospodarsko i ekonomsko uništavanje i slabljenje Hrvatske s ciljem konačnog povratka u „regijon“ iz kojeg smo krvavo izašli.

            Za one slabijeg pamćenja evo nekoliko primjera: više od polovice ministara su bili etnički Srbi, hrvatske udžbenike iz povijesti se slalo na odobrenje ondašnjem predsjedniku Srbije Tomi Nikoliću, Ostojini „milicioneri“ su upali u Crkvu, a u Vukovaru su usmrtili hrvatskog branitelja Darka Pajičića, sabotirana je tužba RH protiv Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom pravde...

            Također, Milanovićevo možebitno izazivanje ustavne krize i to radi „svoga“ kandidata za šefa Vrhovnoga suda, koincidira s rastućim brojem kaznenih postupaka pokrenutim u posljednje vrijeme u RH radi ratnih zločina počinjenih od strane srpskih zločinaca. Kao što znamo, u kaznenim postupcima radi ratnih zločina Vrhovni sud je uvijek drugostupanjski sud, odnosno žalbeni sud, tako da ne bi bilo loše kad bi Srbi, kojima je strateški nacionalni cilj relativizirati agresiju iz 90-ih godina, imali svoga čovjeka ni manje ni više u predsjedniku Vrhovnoga suda Republike Hrvatske.

            Tko god je pomislio da je Zoran Milanović u međuvremenu „sazrio“ ili promijenio politički smjer djelovanja, gadno se prevario. Milanović nastavlja gdje je stao kad je 2015. godine izgubio vlast – sprovodi srbijansku politiku zacrtanu u dokumentu poznatom pod imenom Memorandum 2 „Srpske akademije nauke i umetnosti“, a njegova kandidatkinja za predsjednika Vrhovnog suda RH samo je posljednji dokaz tomu.

 

Josip Gajski