Čudni su putovi Gospodnji, Bog samo zna, zašto i koje na tom putu zbližava ljude. Zbliži Dragana Govorčina i mene, moja kolumna u Zadarskom listu: Kakvi smo to ljudi. Tad ukaza na nešto što se graniči sa zdravim razumom, za rubrike: Vjerovali ili ne. Ali na žalost živa živcata istina, koja tegobi i podcrtava ljudski život, život pojedinca i okreće ga svim neverama hrvatske zbilje. Pojedinac u raljama hrvatske birokracije i čega sve ne. Moglo bi se i tako reći.

Tko je Dragan Govorčin, za one koji Vas ne znaju?

- Rođen sam na Malom Ižu i cijeli sam život vezan uz brodove i more. Prije odlaska u Kanadu 1982. radio sam kao profesor nautičke grupe predmeta u Pomorskoj školi te na ispitima za časnike i kapetane. U Kanadi sam radio i kao pomorski inspektor, časnik i kapetan a dok nisam položio sve ispite za master mariner i kao ribar. U turizmu nisam nikad radio iako sam i ekonomist za turizam.U Hrvatsku sam doplovio prvi put 1999. godine sa svojom jedrilicom iz Vancouvera uz pomoć brata Milana koji je isto kapetan duge plovidbe.Pred novu godinu 2001 vratio sam se sa familijom u stari kraj i radio nekoliko godina kao predavač na školi Adriamar. Kako sve nije išlo kako sam očekivao vraćao sam se u međuvremenu u Kanadu kako bih pokrenuo ribarski posao koji nažalost nije zaživio ni do dana današnjega.

Kažete, iznenadila Vas je moja kolumna?

- Ugodno sam bio iznenađen jer sam osjetio da ipak ima ljudi sa empatijom a toga mi je najviše falilo. Ne volim kad mi kažu da sam prestar i da pustim sve k vragu. Pa zadnjih nekoliko godina sam ipak uspio obnoviti certifikate i dobiti nešto posla i na Pacifiku i na Arktiku. Naravno da bi mi bilo draže da sam pokrenuo plivaricu i da se bavim time ali nisam imao izbora a penziju bolje i ne spominjati.

Kako je i kada počeo Vaš „Križni put“ po bespućima hrvatske birokracije i čega sve ne?

- Polovinom Srpnja 2008. godine doplovio sam sam sa sinom Ivanom iz Vankuvera i mislio sam da ću do Vele Gospe početi ribati. Inspektor HRB-a je bio toliko zainteresiran da se nije ni udostojio pogledati moju dokumentaciju.Inače brod sam pripremio za put koji iziskuje ne samo veliki napor nego i temeljito poznavanje samoga broda. Dobio sam četverogodišnju kanadsku dozvolu za kategoriju plovidbe I, a ovdje mi je bila potrebna kategorija 5, što je ograničeno za obalnu plovidbu. Nažalost odugovlačenje me je dovelo do bankrota i nisam uspio platiti registru dug. Brod je zadovoljio uvjete za plovidbenu dozvolu, ali iako se nije radilo o nekom velikom novcu nisam uspio dobiti nikakav kredit niti na svoju imovinu.

U razgovoru s Vama naglasio sam kako s ovakvim životnim i ljudskim pričama treba izaći u javnost i zbog drugih koji su se odazvali zovu Domovine i završili kako su završili.

- O tome bi mogao dosta pričati ali nažalost mi smo još uvijek jednom nogom u starom sustavu.

Jeste li se nadali svim ovim nedaćama, saplitanjima i podmetanjima kad ste se odvažili na ovaj izuzetan korak, vratiti se na svoj školj, oživiti ga, pokrenuti nešto.

- Pa rekao sam vam da sam se nadao da ću po dolasku do Vele Gospe već ribati.Ispalo je da mi je lakše bilo prijeći dva oceana nego imati posla sa Hrvatskom birokracijom.A što se tiče školja i on je na prodaju kao i sve drugo.

Što govorite drugima, savjetuje li te im da se vrate i ulože u Hrvatsku?

- Ja sam i za vrijeme rata govorio da je prilika otići u Liku.Žao mi je što neki ribari nisu uspjeli doći u stari kraj iako je postojala ta želja i njihovo bi iskustvo itekako dobro došlo. Govorili su mi da odvezem i njihove brodove na što sam odgovorio da bi mogli svi skupa u konvoju. Nažalost ministarstvo mora donijelo je naprečac, bez ikakvog upozorenja uredbu da se ne smiju uvoziti brodovi stariji od 15 godina. Volio bih kad bi mi netko objasnio razloge. Ti nisu sa jednom nogom u socijalizmu nego sa obadvije.

Koji je i koliki šok čovjeku Vašega kova, naobrazbe, životnoga iskustva kad se zaglibi u hrvatskoj birokratskoj kaljuži?

- Preostaje jedino moliti Boga da se ljudi konačno okrenu oko sebe i shvate da bez Boga padaju u ponor.Onima koji su dugo godina u tuđini zna se dogoditi da im stane riječ u grlu kad se pjeva "Lijepa naša" poslije mise.Ovdje nažalost mnogi ljudi uzimaju sve zdravo za gotovo a oni koji su uspjeli doći do nekih akademskih titula misle da su bogom dani i da im društvo treba platiti njihovu pamet i osigurati život, ne znajući da bi mogli i naučiti nešto i od onih bez puno škole.

Koji dojam i zaključak izvlačite iz Vašega slučaja?

- Dojmova ima puno a na zaključak bih još malo počekao.

U jednome svom članku istaknuo sam gdje bi nam bio kraj kada bi iseljenu i iseljeničku Hrvatsku vratili na pozicije vlasti, a uhljebe malo poslali za kruhom u bijeli svijet.

- Bez Lustracije to se nije moglo dogoditi.Do sada dijaspora je bila i ostala neprijateljska. Nemaju niti pravo glasa.

Suočili ste se s problemom sudstva, da ne kažem što gore, i to na vlastitoj koži.

- Ne bih u ovom trenutku htio prejudicirati neke stvari.

Vidite li svjetlo na kraju tunela u svom slučaju?

- Ja sam uvijek bio optimist.

Ima li nešto što Vas nisam pitao a rado bi ste odgovorili na to?

- Žao mi je da ljudi gube vezu sa svojim korijenima i da se gubi tradicija a najgore je kad se živi u beznađu. Da smo proglasili Isključivi Gospodarski Pojas mogli smo stvoriti i uvjete da postanemo pomorska država. Hrvatska ne može opstati ukoliko nije pomorska država.

 

Nikola Šimić Tonin