Hrvatski prozaik i dramatičar Hrvoje Hitrec (r.1943.) iz sebe ima bogatu spisateljsku, ali i političku karijeru. Radio je kao novinar u kući Vjesnik, bio ravnatelj Kazališta „Trešnja“, urednik Hrvatskoga slova, ravnatelj HRT-a. Politikom se počeo baviti početkom 90-tih godina prošlog stoljeća. Bio je ministar informiranja (1991.), a jedan je od utemeljitelja i Hrvatskog kulturnog vijeća.

U književnosti se javio humorističkim romanom. Pisao je i objavljivao romane na razne teme, a osobito su bile zapažene njegove knjige o Domovinskome ratu, odnosno stvaranju slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države. Poznat je i po tv-serijama za djecu, ali i kao pisac za kazalište i scenarije za dokumentarne i ine filmove.

-          Gospodine Hitrec. Relativno dugo nismo čuli da ste dobili neku značajniju nagradu ili priznanje, iako mnogo radite, pišete, objavljujete…Manje-više uvijek ste „drugi“…

Vrlo zanimljivo, vjerujte. Veći broj književnih nagrada dobio sam prije uspostave samostalne hrvatske države, poslije malo. Odgovor može biti da sam ishlapio, ostario, zaboravio pisati i slično. Ili je posrijedi nešto drugo: kao što je lijevoliberalna i anacionalna klatež zauzela gotovo cijeli kulturni prostor, tako je, prirodom stvari, uspjela i uspijeva ući u žirije, povjerenstva, komisije, gdje uvijek čini većinu. Ponekad zabunom uđe i netko normalan, ali ga već u prvoj rundi nadglasaju.

-          Kod nas nema cenzure, ili .?

Cenzura ne postoji, na papiru. U zbilji je vidljiva i vrapcima na krovu. Postoje teme, posebno iz nesretnoga dvadesetog stoljeća, od kojih zaziru i novinari i književnici, pa i povjesničari. Možete vi naravno o njima pisati, ali ako niste ljubitelj jugoslavenske historiografije ili štoviše mislite da je obična krivotvorina, onda će vas uzeti na zub i podmetati vam klipove. O suvremenim temama i osobama može se svašta pisati, nema cenzure – ona se preselila u sudstvo koje naknadno odlučuje je li nešto trebalo cenzurirati ili autocenzurirati. Velik napredak.

-          A, kakav je danas utjecaj medija? Naime, novine, poput Večernjeg lista i sličnih u dane pandemije dolaze na većinu kioska u svega pet-šest primjeraka…

Tiskovine su u krizi, sadržaji se ubrzano sele na internetske portale. Ja sam odrastao u tiskarama i novinskim redakcijama u olovno doba. Dvostruko olovno. A rastopljeno olovo je otrovno i tko ga jednom duboko udahne, ostane mu u koži. Za mene, život bez novina, kave i cigareta nije nikakav život. Računala nemaju miris. A utjecaj medija? Pa o tome je izlišno govoriti, naravno da je velik, ponekad i presudan. Ako je riječ o vijesti, o događaju bez komentara, mediji su dragocjeni, pa kako bismo bez njih saznali što se zbilo? Hrvatska novinska tragedija počinje kada se umiješaju likovi koji s novinarstvom nemaju veze, obično neki poluknjiževnici posebno u lijevim novinama, koji preuzimaju na sebe da publici objasne pozadinu događaja, ali tako što u svakoj drugoj rečenici bacaju udice svoje nakaradne ideologije i zagađuju javni prostor. To su plaćenici raznih partija, a plaćeni su bogovski.

-          Nego, gospodine Hitrec. Kakav je utjecaj općenito kulture u društvu? Trebaju li nam (da se malo našalimo) kazališta, koncerti ozbiljne glazbe, izložbe…kad se tamo okupi relativno malo ljudi, dok za nastupe „cajki“ nisu dovoljni ni prostori sportskih dvorana ili Arena?

Tzv. „projekti“, instalacije, provokacije i slično imaju veće potpore od „klasične“ umjetnosti, premda je obično riječ o jeftinoj promidžbi nedorečenih ideja ili trendovskih podbačaja. Ipak (rijetke) dobre kazališne predstave imaju svoju publiku, a tako će biti i nadalje. Glede cajka, to je doista teško shvatljiv parapsihološki fenomen, svojevrsna protukulturna i u stvari komična aberacija, nadošla iz balkanskih ponora.

-          Bili ste i ravnatelj kazališta…Gdje su naša kazališta danas, a poglavito što se događa s onim privatnim, kao što je “Trešnja“?

Puno toga sam ja bio, pa i ravnatelj kazališta. Moram Vas ispraviti, „Trešnja“ nije privatno, nego gradsko kazalište, bilo i ostalo. Postao sam ravnateljem toga kazališta sredinom osamdesetih godina, imali smo sjajnih i manje sjajnih predstava, ali se zgrada već tada raspadala. Trebalo je sagraditi novu, i ja sam se upustio u gradnju po nacrtima arhitekta Andije Mutnjakovića. Izbio je rat, pa je zgrada dovršena tek zadnje godine 20. stoljeća. Ansambl je sačuvan, predstave su igrane u drugom prostoru. Sada je „Trešnja“ opet ugledno kazalište, po podatcima lani najgledaniji teatar u Zagrebu. Na sreću, zgrada nije stradala u potresu, kao što se dogodilo Gavelli i Komediji.

-          Što je nekada, a što danas predstavlja Društvo hrvatskih književnika (DHK)?

DHK, osnovan 1900., proživljavao je u dvadesetom stoljeću iste drame kao i Hrvatska u cjelini, prilagođavao se vremenu, državama i sustavima. Zlatno doba Društva hrvatskih književnika svakako su osamdesete godine ( druga polovica) kada je Društvo u stvari djelovalo kao prva hrvatska stranka, uz sve manje svemoćnu Partiju. Bilo je to vrijeme živosti, pobune, pisale su se izjave, priopćenja, nastupalo na tribinama. Nije čudno da je i inicijativa pokreta pod nazivom HDZ održana u prostorijama DHK. A danas? Na žalost, to književno društvo nema velik utjecaj. Kao što uopće biti književnikom nije velika stvar kao nekada kada se ta profesija (iliti poziv) ipak ponešto cijenila.

-          Netko je „pisac“ i s jednom ili dvije zbirke pjesama (pjesmuljaka), a netko ni s pedeset publicističkih knjiga…

Književnost i publicistika ipak su različite, s tim da vrhunsko publicističko djelo može biti i jest nadmoćno prosječnom književnom djelu. Imamo briljantnih publicista koji u umijeću pisanja drže lekcije književnicima ili tzv. književnicima. Pisci su svi: novinari, publicisti, književnici, u novije vrijeme i sve više onih koji u raznim formatima objavljuju na svojim privatnim ili skupnim mrežnim stranicama, od banalnosti do zapaženijih tekstova. Na kraju presuđuje publika.

-          A, kako gledate na „besmrtne“ tj. članove HAZU, koji još Josipa Broza Tita vode pod rubrikom „počasni članovi“?

HAZU ili prije JAZU je podosta zagonetna ustanova, posebno po kriterijima primanja članova. Ni Matoš ni Tin Ujević nisu imali šanse. U druga područja, to jest razrede, ne ulazim, nemam pregled. Glede HAZU treba biti oprezan. Bilo je pokušaja da se ta ustanova posve obezvrijedi pa čak i ukine kao nepotrebna, što je nedopustivo. Druga je dimenzija nedovoljna energičnost akademika da se suprotstave, recimo, šaranjima po hrvatskom jeziku. A upravo bi Akademija, kao što je primjerice u Francuskoj, trebala biti najveći autoritet u jezikoslovnim pitanjima. A počasno članstvo? Pa rekao sam nedavno da smo još jednom nogom u Jugoslaviji. To se odnosi i na HAZU.

-          O vašem suradniku Jakovu Sedlaru relativno često tzv. ekstremno lijevi nabacuju se blatom u svezi njegovih dokumentarnih filmova, za koje ste i vi često pisali scenarije. Međutim, u tim kritikama vaš „štede“. Znači, film-ne, scenarij- da!

U filmu je tako – redatelj je u prvom planu, za scenarista nitko i ne pita. U televizijskim serijama je obratno, barem je donedavno bilo. S Jakovom Sedlarom surađujem više od trideset godina, bio sam scenarist u vjerojatno puno više od trideset dokumentarnih i igrano-dokumentarnih njegovih filmova. Sedlara je klatež uzela na zub od vremena „Četveroreda“ i od tada se snalazi kako zna i umije, hrvatska država i njezine ustanove poput HAVC-a ne daju mu ni kunu. I televizije ga izbjegavaju, osim kada uđe u poćudnu temu, pa je nedavnih dana na HTV-u prikazan njegov film o izraelskom obavještajcu. U dokumentarnoj sferi Sedlar je razvio vlastitu, nevjerojatno opsežnu produkciju, ulazeći često u zabranjena područja hrvatske povijesti.

-          A, kako gledate na HRT? I tamo ste nekada bili „šef“. Zbog čega ste smijenjeni?

I opet vas moram ispraviti, gospodine Pavkoviću. Nisam smijenjen, nego unaprijeđen. Ako se mjesto ministra informiranja u teškom razdoblju početkom devedesetih može nazvati nekom srećom. A prvim glavnim ravnateljem HRT-a postao sam bez svoje krivnje, nisam ni bio prvi izbor, ali su se neki pametniji povukli. Ipak sam u kratko vrijeme ponešto učinio, što bi mogle pokazati ozbiljne analize. Sustav jugorotacije okrenuo se u to vrijeme na moju stranu, pa sam ni kriv ni dužan postao ujedno i predsjedavajuću JRT-a. Dobro sam to iskoristio. Od tada u zbilji JRT više nije postojao, formalno je nestao nešto poslije.

-          Kakav je dramski program HRT-a?

Uglavnom reprizni. Ono što se „novo“ pojavilo u zadnje vrijeme, uglavnom me je ražalostilo. Ako netko misli da su „Novine“ uspjela serija, onda je to doista tužno. Svidjela mi se dokumentarno-igrana serija o Dubrovniku i njegovoj povijesti, uloženo je puno truda i novaca. Scenarij koji sam napisao za igranu seriju po mojem romanu „Kolarovi“ već više od deset godina stoji u nečijoj ladici.

-          Zbog čega još dosta ljudi „živi u Jugoslaviji“, a stanuje i zarađuje u Hrvatskoj?

Da, tijelo im je u Hrvatskoj, a glava u Jugoslaviji. Trideset godina već živi hrvatska država, a eto, još cmizdre za tom umjetnom, zločinačkom tvorevinom.

-          Nego, gospodine Hitrec, kakav je, po vama, predsjednik države Zoran Milanović? Naime, većina ga je birala…

Milanović je fenomen. Govoriti i ponašati se u javnim prilikama kao da je naslonjen na šank u Taču, doista je reprezentativno. A tek je počeo. Bit će tu još urnebesne zabave.

-          A, što mislite. Ima li Hrvatska svoju (svjetlu) budućnost?

Hrvatska je vječna, i nije to fraza. Četrnaest stoljeća postoji, ponekad skrivena pod raznim naddržavama, ali se nije izgubila u povijesti, kao ni hrvatski narod. Ne ide nam najbolje, nismo najpametniji na svijetu, jedinstveni samo u opasnostima a u miru kao jato svraka, ali guramo. Hrvatska ima budućnost, nego što. Pitanje je samo kakvu. Čekamo naraštaj koji će ju učiniti velikom.

-          Što sada radite, što pripremate?

Čekam predstavljanje povijesnog romana „Vladar Bosne“, promocija je bila odgođena zbog korone. Riječ je o zbivanjima na prijelazu 14. u 15. stoljeće. Dok čekam pišem roman „Dux Chroatorum“, deveto stoljeće, doba kneza Branimira. Mučim se kao pas. Ali zabio sam si u glavu da o svakom hrvatskom stoljeću, i osobama koje su ga obilježile, napišem po jedan roman. Šest ih je već objavljeno. Bili bi dobre podloge za igrane filmove, ali koga zanima hrvatska povijest?

 

Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ