Za koga glasovati?
Izbori za Hrvatski sabor su 5. srpnja 2020. Sam datum je vjerojatno najbolji mogući za HDZ, no pitanje je i da li je dovoljno dobar. Situacija u zemlji je konfuzna, čeka se da se turizam pokrene i barem dijelom amortizira strahoviti ekonomski udar koji se valja lijeno poput udaljenog tsunamija i čeka rujan da se razlije punom snagom.
Prvi, manji udar, je nekako amortiziran preljevanjem iz šupljeg u prazno, no drugi udar bit će puno jači i opasniji. Onaj tko formira vladu imat će puno posla da preživi bez socijalnih nemira prvih šest mjeseci.
Andrej Plenković je do sada pokazao zadivljujuću uspješnost u preživljavanju različitih kriza, a ministar Zdravko Marić je pokazao da razumije brojke. I opet je pitanje da li je to dovoljno?
Naime, u mirnijim vremenima i posve nesposobna Milanovićeva vlada (s nedogovornim šarlatanom na čelu, kojeg je njegov ministar pokušao zadaviti - i to ne figurativno!), mogla je preživjeti svoj sustavan rad protiv Hrvatske. Bojim se da bi bilo kakvo sudjelovanje u vlasti Davora Bernardića i njegovih yugo-nesposobnjakovića iz SDP-a bilo pogubno za Hrvatsku - jer je njima, generalno, svejedno da li će dobro voditi državu (pa raditi protiv Yugoslavije, tj. Regijona) ili će loše voditi državu (pa raditi u korist Yugoslavije, tj. Regijona). Oni su, u slučaju participacije u vlasti, u win-win poziciji.
Postoji čitav niz neozbiljnih stranaka, odnosno interesnih udruga nekvalificiranih (za politiku!) građana poput pitoresknog HNS-a koji bi se trebao preimenovati u Stranku H2O - jer su bez boje, okusa, mirisa i oblika. Oni su majstori kako bez glasača držati njima prihvatljiv udio u vlasti. Ako postoji stranka opasnih namjera - onda je to HNS - liberalno yugoslavenska stranka bez ideologije! Drug Tito, kome je danas, 25. svibnja, lažni rođendan, poznat pod imenom Dan mladosti, sigurno bi od ovakvog HNS-a napravio pretorijansku gardu - nema ih, a uvijek su tu! Idealno za zaštitu trostrukog narodnog heroja, koji je samog sebe, posmrtno, naslijedio na čelu nepostojeće države zvane Regijon!
Vrlo čudno društvo je Stranka s imenom i prezimenom (?!) koja se vrti oko Dalije Orešković. Dalija Orešković rodom je iz Široke kule pokraj Gospića. Rođakinja je partizanskog heroja Marka Oreškovića Krntije, koji je bio vođa partizanskog otpora u Lici, a kojeg su ubili četnici-partizani. Za nju je ipak važnije da je udata za sina Slavena Letica, inteligentnog zabavljača hrvatske politike. Ono što je meni zanimljivo - moglo bi biti pogubno za stranku posve blesavog imena!
Možemo! - Radnička frona - Nova ljevica! - opasno su društvo opasnih namjera. To su “Titini crveni tići”, koji vjeruju u “Crveni regijon od Triglava do Gevgelije”, u kojem će radikalna ljevica uskrsnuti lažnog Maršala i lažnog Bravara i preuzeti vlast na anarho-komunistički način. Pravi profil stranke vidi se iz komunističke agitacije za Katarinu Peović kao kandidatkinju na predsjendičkim izborima:
“Ako ste kontrarevolucionar ili reakcionar iz perspektive borbe za socijalizam, u vašem je interesu da pomognete u skupljanju potpisa kandidatkinji koja promovira ideju socijalizma jer koliko god ona danas još bila marginalna, kada se u budućnosti odnosi snaga promjene, taj vam nevoljki današnji doprinos može biti zaista značajna olakotna okolnost”. Da li je ovo lupetanje ili suština stvari? Ja bih rekao da je riječ o lupetanju - koje je suština stvari!
Most i Stranku Ivana Pernara, te Živi zid treba prihvatiti kao neuspjele, čudovišne eksperimente, idealno nesposobnih ljudi velikih ambicija.
Ostaju nam dva HDZ-a: onaj briselskog birokrate i salonskog ljevičara Andreja Plenkovića i onaj glazbenika Miroslava Škore. Osobno bih više volio kad bih mogao birati između dvojice ekonomista koji su barem koju godinu proveli na Harvard Business School of Economics. Pri čemu bi osnovna razlika između njih bila da jedan čita (i piše za isti!) prvenstveno časopis tog fakulteta, dok je drugi zadržao ponešto mlado-ljevičarskih pogleda pa čita i “Partisan Review” (desetljećima najbolji književni časopis na svijetu, koji se, također, izdavao u Bostonu, a koji je dobio svoje lijepo ime prije pokreta druga Tita!).
U vrijeme teške ekonomske krize koja nas čeka na jesen, nekako bih se bolje osjećao kad bih mogao zaokružiti vrhunskog, svjetski poznatog ekonomskog stručnjaka, nego birati između hrpe čudaka i neradnika koji su svi odrasli pod utjecajem Sabranih djela druga Tita. Osobno mislim da je drug Tito bio nepismen na različitim jezicima i da je on loše primjer političkog vođe za teška ekonomska vremena. Iako, treba priznati da je pio najbolji viski na svijetu, koji mu je donosio njegov ratni drug Škot Fitzroy MacLean, barun, tajni agent (glavni predložak za Jamesa Bonda!), konzervativac, te jedan od samo dva Britanca koji su u drugi svjetski rat ušli kao vojnici, a završili ga kao brigadiri.
Teška vremena traže ozbiljne ljude na čelu ozbiljnih vlada. Osobno bih bio najsretniji kad bih mogao birati između “Titoiste i konzervativnog ljevičara” Fitzroya MacLeana (završio Eton i Cambridge) i Enocha Powella (drugi Britanac koji je od vojnika dospio do brigadira!), koji je završio Cambridge i koji je ostao najpoznatiji po govoru “Rijeke krvi” protiv imigranata koji su počeli već u njegovo doba - sredinom šezdesetih godina! - mijenjati duh Velike Britanije. S time što bih bio nijansu skloniji konzeravtivnom-desničaru Powellu, jer je “Titoist” MacLean dobio posmrtno hrvatsko odličje Reda kneza Branimira za humanitarni (?!) rad. Ono što me malo muči je to što mu je odlikovanje dodijelio izrazito neozbiljni, “slučajni predsjednik” Stjepan Mesić. Vjerojatno kao Titovom suborcu i autoru niza knjiga o Voljenom vođi.
F.Perić