Hrvatofobni intelektualci vjeruju da su na Pantovčaku dobili antisuverenistu, antidomoljuba i “ustavnog patriotu”
Hrvati su gladni pobjeda i podviga. U bilo čemu. No one nam se izvanserijski stalno događaju, najviše u sportu. Novi nacionalni junak preko noći postao je tako Filip Zubčić, mladić koji kaže da ga sada zanimaju samo pobjede. To što već kreću rasprave je li on više zagrebački purger ili po podrijetlu Dalmoš iz Pridrage kod Zadra jest ono simpatično lokalpatriotsko “otimanje” za uspjehom i izvrsnosti.
U svakom slučaju njegov uspjeh trenutačno je podigao raspoloženje naciji i ovih će dana biti puno onih koji će biti “ponosni što su Hrvati”. Upravo ta činjenica da takve uspjehe većina nas doživljava emotivno i budi nam pozitivne osjećaje i optimizam govori na kakav način većina građana Hrvatske doživljava patriotizam i domoljublje.
I dok Pridraga puca od ponosa, kako kažu medijski naslovi, domaći intelektualci koji ističu svoju anacionalnost u inauguracijskom govoru hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića traže “kontru” podčinjavanju ideji i vrijednostima “kulta krvi i zemlje”, kako oni vole pojednostavljeno i u crno-bijeloj shemi komentirati trenutke jedinstva u narodu. Uhvatili su se tako Milanovićeva “republikanizma” i slave to kao početak denacionalizacije Hrvata i Hrvatske. U tom republikanizmu vide odricanje od nacionalnog kiča, od manipulacije ljudima i izdizanje interesa građana za dobrim i sretnim životom.
Milanovićev patriotizam suprotstavljaju nacionalizmu jer je, kažu, nacionalizam patološka iskrivljenost. U svome “prijevodu” toga što Milanović misli pojam republike suprotstavljaju pojmu država, patriotizam domoljublju, a građane i građanke Hrvatima i Hrvaticama. Pa, nije baš tako.
Milanovićeva potreba da se odmah u startu razlikuje od Kolinde Grabar-Kitarović, koja je do skoro pred sam kraj mandata svaki govor počinjala s “Hrvatice i Hrvati, građani i građanke Hrvatske” (poput Franje Tuđmana), koja je rado iz svojih odjevnih kolekcija uskakala u nacionalni dres s kvadratićima, sigurno je uvjetovalo i to da on naglasak prebaci na Republiku i republikanizam. Taj Milanovićev stav jest elitističan, ali treba vjerovati dobrohotan i ima ga vjerojatno iz dobrih pobuda. On jednostavno nastoji senzibilizirati hrvatsko društvo prema onim građanima koji se možda osjećaju isključenima u trenutku kada većina kliče “Mi Hrvati”.
No Milanović nije ni slijep ni gluh i vjerojatno mu je jasno da kockaste dresove, kad se slavi, ne oblače samo etnički Hrvati, nego i svi građani koji se osjećaju političkim Hrvatima ili “sportskim” Hrvatima. Zaboga, pa čine to i strani turisti kad mi slavimo! Ne radi se ovdje, dakle, o poricanju prava Hrvatima da to budu niti se to može od njih tražiti. Da Milanović ima hrvatsku domoljubnu notu, vidjelo se puno puta, pa i kad je bio premijer, i onda kada je išao sprečavati sukob između Hrvata i Bošnjaka u Mostar i onda kada je srbijanskom Vučiću rekao što ga spada ili kada je Slovencima poručio da su nas pokušali izigrati i da je za Hrvatsku arbitraža propala stvar.
Hrvatofobni intelektualci koji se sada hrane i na dijelovima kratkog inauguracijskog govora Milanovića vjeruju da su na Pantovčaku dobili predsjednika koji je antisuverenist, antidomoljub, “ustavni patriot”, što sve zvuči pomalo utopistički.
Nijedan hrvatski predsjednik iliti predsjednik Hrvatske neće uspjeti vladati suprotstavljajući se onome što Hrvati osjećaju i što jesu. Da su hrvatski birači mislili da je Milanović anacionalni “republikanist”, sigurno ne bi većinski glasali za njega, nego bi dobio pet posto glasova. Da su smatrali da će on biti antihrvatski predsjednik koji misli da je nacionalni osjećaj nešto primitivno i zadriglo, za njega sigurno ne bi glasao i onaj dio desnih suverenističkih birača bez čijih glasova u drugom krugu ne bi pobijedio.
Što se Republike tiče, Hrvati su je već imali. Oni stariji sjetit će se da smo imali Trg Republike i “Socijalističku Republiku”. No Hrvati su uvijek željeli svoju državu. A ta Republika to nije bila i ti intelektualci koji sada suprotstavljaju savršenstvo republikanizma “patologiji i toksičnosti nacionalne države” traže da se Hrvatska prestane temeljiti na mitovima, traumama i predrasudama i da pobjegne od “destruktivnog nacionalizma”. Pa sad, zaboravlja se u ovom “otkrivanju” republikanizma da je i ova država republika, da se zove Republika Hrvatska. Nekom je više Republika, a nekom je više Hrvatska. Onoj prije, primjerice, pjevalo se “padaj kišo, rodi žito, Republika, to je Tito”! Današnjoj Republici, većina to smatra primjerenijim, pjevamo “Lijepa naša domovino”. Pa ćemo našeg Filipa Zubčića onako instinktivno dočekati skandirajući “Hrvatska, Hrvatska”, a ne “Republika, Republika”.
Davor Ivanković / Večernji list