Republika Hrvatska je ostala bez Glavnog državnog odvjetnika, Dražena Jelenića, zbog njegova priznanja da je slobodni zidar, odnosno mason. Ironija je, pak, u tome da u Hrvatskoj trenutno postoji samo jedna (ozbiljna) slobodnozidarska organizacija – Velika loža Hrvatske (VLH) – a koje Jelenić, ni Nikica Gabrić koji je zakuhao cijelu aferu, nisu članovi niti su ikad bili.

Slobodno zidarstvo je uređeno prema jasnoj i strogoj hijerarhiji, pa iako iznad VLH ne postoji u Hrvatskoj „viša“ slobodnozidarska organizacija, ona samosvojnost i legitimitet može crpiti samo iz priznanja inozemnih loža, a najvažnija je ona engleska, odnosno škotska.

Također, mora se naglasiti da slobodni zidari diljem svijeta nisu nimalo složni, iako se u javnom diskursu stječe dojam da su homogeni. Odnos između nacionalnih loža je istovjetan odnosu država u međunarodnom pravu – ili se međusobno priznaju pa onda mogu i surađivati, ili se ne priznaju pa je njihovim članovima zabranjen kontakt s pripadnicima nepriznatih (neregularnih) loža. Naposljetku, loža je onoliko „jaka“ ili relevantna, koliko su „jaki“ i relevantni njezini članovi; zato okupljaju ugledne ljude, stoga će se svatko složiti da je, primjerice, predsjednik uprave ili najveći dioničar Goldman Sachsa „ugledniji“ od šefa bilo koje europske države i po tom principu one funkcioniraju. U tom smislu neka svatko po svojoj pameti procijeni koja je loža u Hrvatskoj relevantnija: ona čiji je veliki majstor bio Marijan Hanžeković ili ona kojoj je na čelu Nikica Gabrić.

Iako je potonji već danima udarna vijest, mnogima je promakla njegova izjava da je loža čiji je on veliki majstor u postupku dobivanja priznanja od Velikog orijenta Francuske. Dakle, što se tiče Nikice Gabrića, a time i žalosnoga Jelenića, oni su kao slobodni zidari relevantni praktički nikomu, barem ne onim „pravim“ masonima, odnosno VLH koja legitimitet crpi iz priznanja engleske ili škotske braće, a o kojoj se, gle čuda, u hrvatskim medijima uopće ne piše. Zašto je tomu tako, možemo samo nagađati…

Postoje, stoga, ozbiljni masoni, ljudi dovoljno pametni da zaziru od svjetla reflektora, televizijskih kamera i novinarskih intervjua, i neozbiljni masoni tipa Gabrić koji žele pompu, bijele rukavice, haljetke, u biti častohlepni i slavohlepni ljudi poput Jelenića kojemu je prema njegovim riječima „imponiralo“ što ga žele za brata.

S obzirom da nitko od naših revnih novinara ne želi pisati o slobodnom zidarstvu u Hrvata, istaknut ćemo tek neke osnove.

VLH broji oko 400-injak braće raspoređenih u ložama sljedećih imena: Grof Ivan Drašković, Hrvatska vila, Tri svjetla, Ormus, Savršeni savez, Harmonija, Libertas, Isis, Pravednost, Concordia Fratrvm, Lux Histriae, Mudrost i Maksimilijan Vrhovac. Skoncentrirane su u Zagrebu i Rijeci, djeluju u Splitu i Osijeku a jedna je u Varaždinu.  Braća su mahom odvjetnici i liječnici, ali ima tu i kulturnjaka, umjetnika, političara, novinara, akademika pa i (vrhovnih) sudaca.

Temeljni akt VLH je Konstitucija starih, slobodnih i prihvaćenih zidara Velike lože Hrvatske. „Konstitucija Velike lože Hrvatske je najviši slobodnozidarski normativni akt u Republici Hrvatskoj. Svi opći i posebni slobodnozidarski akti u Hrvatskoj moraju biti u skladu sa ovom Konstitucijom“ – glasi prvi članak. „Veliku ložu Hrvatske čine lože koje stoje pod njezinom zaštitom“ – glasi članak drugi. Konstitucija je pravno vrhunski složena (a bilo bi žalosno da nije s obzirom na broj braće odvjetnika) te uređuje praktički sve slobodnozidarsko djelovanje, od osnivanja i raspuštanja loža do slobodnozidarskog kaznenoga postupka.

Psiholozima i psihijatrima će biti možda zanimljivo vidjeti kako se nazivaju dužnosnici Velike lože (oni koji vode poslove Velike lože), odnosno veliki časnici: veliki majstor, zamjenik velikog majstora, veliki 1. nadzornik; veliki 2. nadzornik, veliki govornik, veliki tajnik, veliki rizničar, veliki gospodarstvenik, veliki obrednik, veliki dvernik, veliki milosrdnik, veliki arhivar…“ Sve nešto veliko u tih slobodnih zidara, a komiku njihova međusobna ophođenja bi teško opisali i antički komediografi.

 Puno se piše i o primanju u slobodne zidare. Masoni više vole pozvati nekoga u bratstvo, ali nerijetko se događa i obratno. Uglavnom pozivaju ljude kojima tek predstoji dolazak na neku visoku ili uglednu društvenu funkciju; zvali su Milanovića i Josipovića, ali su ih ovi odbili znajući da će postati predsjednik vlade, odnosno države.

 Prilikom primanja novoga člana, braća glasuju kuglicama, crnim i bijelim (balotaža). Postoje tri vrste balotaže: svijetla (nema nijedne crne kuglice), mutna (jedna ili dvije crne) i tamna (tri i više crnih). U slučaju mutne balotaže, starješina (onaj koji „predsjeda“ slobodnozidarskoj „seansi“) poziva braću koja su ubacila crnu/e kuglicu/e da se jave, iako nisu dužni dati obrazloženje. Mutna balotaža može postati svijetla pod određenim uvjetima, dok crna balotaža za posljedicu ima da se postupak za primanje u bratstvo može ponoviti tek za pet godina.

 Još jedna ironija u cijeloj priči oko bivšeg Glavnog državnog odvjetnika jest ta da slobodni zidari imaju strožu i detaljniju provjeru potencijalnoga budućega brata, no što imaju hrvatski dužnosnici i funkcioneri. Konstitucija predviđa čak i postupak pretprovjere, a najvažniji je jamac. „Jamac smije jamstvo preuzeti samo onda, kad je nakon podrobne i stroge provjere i s najvećom ozbiljnošću, iskoristivši sva sredstva koja mu stoje na raspolaganju, došao do uvjerenja da onaj koga on preporuči ispunjava preduvjete za primanje“ – navodi se u jednom članku.

Pripadnost masoneriji (osim za katolike) i nije neki naročit problem (katolik-mason ne smije pristupiti pričesti), ali je problem da se prilikom stupanja u bratstvo polaže slobodnozidarska zakletva, a koja sadrži i obvezu počinjenja krivokletstva u odnosu na brata – slobodnoga zidara. Svatko tko je dao takvu prisegu ne smije obnašati ni jednu javnu dužnost, pa čak ni biti liječnik u bolnicama, ako nisu privatne, a kamoli sudac, državni odvjetnik ili saborski zastupnik.

Moglo bi se još dosta pisati o slobodnim zidarima u Hrvatskoj, no, složit će se svatko, treba našim vrlim novinarima dati priliku da zarade kruh. Kako smo počeli s politikom, valja na isti način i završiti.

Pogriješio je Miro Kovač kad je Plenkoviću spočitnuo da se pritiskom na Jelenića želi dodvoriti Crkvi. Jelenić je, doduše, položio inačicu slobodnozidarske zakletve pa se time diskvalificirao za bilo kakvu javnu dužnost, ali masonska grupacija koju predvodi Nikica Gabrić jesu tek šarlatani kojima treba još dugo desetljeća da bi postali donekle opasni po državu i društvo. Ako se zaista želi prikazivati kao nekakav demokršćanin i dodvoravati Crkvi, Plenković bi trebao isključiti iz stranke sve članove HDZ-a, a koji su slobodni zidari pod Velikom ložom Hrvatske, a ima ih nemali broj (u SDP-u ih je još više).

No, Plenković to ne će i ne želi učiniti, jer uživa njihovu potporu. Također, netko će morati dogovoriti i veliku koaliciju HDZ-SDP, a tu će braća iz HDZ-a i braća iz SDP-a odigrati značajnu ulogu.

 

Josip Gajski