Slobodni i javni istup oporbenog HDZ-ova trijumvirata Miro Kovač, Ivan Penava, Davor Ivo Stier, i to još na “svetom mjestu”, u Društvu hrvatskih književnika, odnosno nekadašnjem DKH, Društvu književnika Hrvatske, gdje je 1989. održan inicijativni skup za osnivanje HDZ-a, dokazuje da je unutarstranačka demokracija – dopuštena.

Da se ovaj oporbeni istup zbio prije mjesec ili dva, kada se iz autoritarnog vrha odrešito i bezobrazno gušilo svako izlijetanje HDZ-ovih vagončića s kolosijeka, pa čak izbacivalo iz stranke članove koji su na WhatsAppu kritizirali vrh, ovaj bi trojac vjerojatno teško stradao.

No demokracija u HDZ-u, a vidimo uzima maha mjesec i pol prije unutarstranačkih izbora, “nezaustavljiva” je poput petardi i megavatrometa koji su također dopušteni samo jednom godišnje.

Šalu nastranu, oporbenjaštvo prema aktualnom vrhu, dakle, prema Andreju Plenkoviću, u takvoj stranci uopće nije bezazlena stvar premda još uvijek ne toliko opasna kao u, primjerice, u Beljakovu HSS-u, gdje je isticanje protukandidature voljenom vođi dovoljan razlog za izbacivanje iz stranke.

Kovač, Stier i Penava lijepo su objasnili da nastupaju kao tim, svjesni da samo međusobnim dogovorom o glavnim funkcijama imaju realne šanse za uspjeh. No njihov nastup bio je miran, sadržajno jak, ali za onoga tko je očekivao neke radikalnije korake možda i suviše “baršunast”. Očito su HDZ-ovi oporbenjaci procijenili da stranka, premda uzdrmana serijom izbornih poraza i padom rejtinga, kao i jačanjem konkurentske političke platforme na desnici, nije u predrevolucionarnom stanju pa se onda ne mogu ni nuditi revolucionarni potezi. To znači da iza ovog trojca još uvijek ne stoji i široka antiplenkovićevska fronta, dovoljno jaka da na izborima otpuše ne samo Plenkovića nego cijeli kompromitirani kleptokratski dio stranačkog vrha.

Da se na njihovoj konferenciji za novinare pojavio, primjerice, još i Milijan Brkić Vaso te još poneki stranački patrijarh poput Šeksa, to bi već bila najava da je došlo vrijeme za revolucionarne promjene i da je metla za čišćenje Plenkovića dovoljno velika i spremna. Ovako sve upućuje na to da se u ovom, prvom poluvremenu priprema veliki kompromis te će se možda Plenkoviću na unutarstranačkim izborima potkresati krila, da će stranačka desnica biti reinkarnirana i dobiti ponovno pristup, ali patrijarsi neće dopustiti puni preokret, tek lakirovku koja bi trebala vratiti izgubljene desne glasove.

Milijan Brkić ovdje će igrati ulogu integrativnog faktora, bit će “inkluzivan” i vjerojatno uspješno sjesti na sve stolice. Kovač, Stier i Penava u te izbore, međutim, ne idu s takvim kalkulacijama. Oni će se zdušno potruditi dobiti što šire povjerenje članstva, “izmjerit će se” i vjerojatno zadobiti dovoljno stranačke potpore te će biti spremni za eventualno drugo poluvrijeme. Odnosno rušenje Plenkovića, ako HDZ ostvari nedovoljan rezultat na parlamentarnim izborima. U toj igri najviše riskira upravo Kovač, koji se natječe za mjesto predsjednika stranke, dok su Stier i Penava relativno mirni, jer će gotovo sigurno proći u vrh na izborima.

Uz izostanak revolucije, Plenkoviću se otvara prostor da zadrži funkciju predsjednika, što bi vjerojatno odgovaralo onima u stranci koji čuvaju svoje krugove i ne bi riskirali gubitak svojih političkih, financijskih i pozicija moći koje bi mogle biti poljuljane u uvjetima revolucionarnog kaosa.

Stranačkim patrijarsima zasad bi uglavnom bilo draže da Plenković odradi svoje predsjednikovanje do parlamentarnih izbora, a onda sve ovisi o tome hoće li HDZ moći formirati svoju Vladu, što isključuje veliku koaliciju sa SDP-om, kako je Kovač na presici vrlo jasno uvjetovao.

U tijeku je, dakle, predizborno formiranje HDZ-a u kojem bi sve frakcije kompromisom podijelile utjecaj, u kojem bi neke dobile, ali ne sve, a druge bi nešto izgubile, ali isto tako ne sve. Početak normalne unutarstranačke demokracije trebalo bi ujedno označiti kraj nastrane prakse davanja javnih zakletvi u kojima su ljudi iz vrha stranke morali s televizijskih ekrana pjevati pjesmicu “mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo”, uz istodobno slavljenje “najvećeg sina naših naroda i narodnosti”. Taj lelek idolopoklonstva prema aktualnom šefu Plenkoviću toliko je podsjetio na prohujala vremena jednoumlja da ga se treba potruditi što prije zaboraviti.

U sat vremena predstavljanja “opcije za promjene” oporbeni trojac pak nijednom nije spomenuo Plenkovićevo ime pa je pitanje kako ga misle rušiti a da ga i ne spomenu? Stier je čak rekao da oni ne ratuju s ljudima, nego idejama. Hmm. A da im moto onda bude – bolje pakt nego rat!?

 

Davor Ivanković / Večernji list