Na početku službene izborne kampanje u tri iduća komentara izložit ću moju neovisnu analizu izgleda tri vodeća kandidata za položaj predsjednika Republike.Prva analiza odnosi se na Zorana Milanovića, kojega je istaknuo SDP, uz podršku još 12 manjih ljevičarskih i liberalnih stranaka

Prije svega treba ukazati na golu činjenicu da u posljednjih petnaestak godina na hrvatskoj političkoj sceni dominira ekipa iz Granićevog Ministarstva vanjskih i europskih poslova. To su Zoran Milanović, Andrej Plenković, Gordan Jandroković i Kolinda Grabas Kitarović. Ta, moglo bi se, s obzirom na njihove učinke, kazati Granićeva četvorka "hrvatske apokalipse" koja je gradila svoje karijere dok su se njihovi vršnjaci borili protiv velikosrpske agresije, nema ni jednog dana borbenog staža. To se odnosi i na Zorana Milanovića koji je diplomiravši na Pravnom fakultetu brzo dobio mjesto u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova.

Vrhunac njegove dosadašnje političke karijere je premijerski položaj u drugom mandatu što ga je u ovih 30 godina dobio SDP s takozvanom Kukuriku koalicijom, sastavljenoj od malih lijevih liberalnih stranaka. U tom mandatu Zoran Milanović imao je priliku pokazati svoje državničko znanje, ali je u tome totalno zakazao, što su birači na idućim izborima kaznili pobjedom HDZ-a na čelu sa sadašnjim premijerom Andrejom Plenkovićem. U tom njegovom i SDP-ovom mandatu Zoran Milenović ne može se pohvaliti niti jednim pozitivnim političkim učinkom. Uz predsjednika Ivu Josipovića Zoran Milanović je bio glavni zagovornik "lexa Perković" kojim se namjeravalo zaštititi od izručenja Njemačkoj dva bivša agenta jugoslavenskih tajnih službi. Za njegova mandata Hrvatska se zadužila za dodatnih 74 milijarde kuna. Po njemu Hrvatska je slučajna država. što znači da je on bio slučajni premijer, a sad bi želio biti i slučajni predsjednik. Za njega velikosprska agresija ne postoji, nego je to bio građanski rat, upravo onako kako to zagovara četnička garnitura u Beogradu. On je izjavio da su njegovi su glasači Srbi, iako politički korektno takvih u Hrvatskoj ne može biti, jer se radi o srpskoj nacionalnoj manjini, a ne o političkim Srbima. Njegov vodeći ministar unutarnjih poslova pored toga što je bio umiješan u "slučaj svastika" u Splitu po staljinističkoj metodi strpavao je zdrave osobe u ludnicu.

Takav Zoran Milanović lansirao je svoju predizbornu kampanju s ambicioznim sloganom "Predsjednik s karakterom". Ako je karakter jedne osobe, a posebice političara, skup intelektualnih i etičkih osobina te osobe, onda je Zoran Milanović u pravu kad sebe nudi pod tim sloganom, jer je njegov karakter u političkom smislu negativan. On može računati na birače sličnog karaktera koji još uvijek žive u mentalnom jugokomunizmu, a nikako na većinu birača koji nisu zaboravili njegovo katastrofalno vođenje Vlade u svakom pogledu. Njegova prva izjava nakon objavljene kandidature bila je da ''želi postati predsjednik jedne moderne, progresivne, znatiželjne i otvorene Hrvatske“, Kad je bio premijer koji ima veće ovlasti od predsjednika države Zoran Milanović je radio upravo suprotno, jer samo u slučaju "lex Perković", da ne spominjemo druge promašaje, Hrvatska nije bila ni moderna ni progresivna, jedino je u migrantskoj krizi bila otvorena, jer je preko nje prošlo više stotina tisuća migranata. U svojem prvom nastupu Zoran Milanović se nije osvrnuo ni jednom rječju na najveći problem države u kojoj želi biti predsjednik, a to je demografska katastrofa koja ugrožava samo životno biće Hrvatske. Drugim riječima njegovom najavom da će se zalagati za državu koja se ne boji drugačijeg i koja se ne ograđuje bodljikavom žicom, on štoviše zagovara tu demografsku katastrofu. Za vrijeme njegovog mandata Zoran Milnović nije učinio ništa u odnosima sa Srbijom da se riješi problem nestalih u Domovinskom ratu, a surađujući s Miloradom Pupovcem prešao je preko njegove odgovornosti u tragičnoj smrti humanitarca dr. Ivana Šretera

Zoran Milanović je kao slogan svoje kampanje izabrao atribut "normalno". Za svakoga tko misli svojom glavom to je totalno promašen slogan, jer sve ono što u Hrvatskoj zagovara SDP kao stranka koja zajedno s još 12 manjih stranaka podržavaju Zoran Milanovića.nije normalno. Prije svega nije normalno, ali je za Zorana Milanovića to normalno što se SDP kao izravna sljednica Saveza komunista Hrvatske ni nakon 30 godina od raspada komunizma nije odrekla komunističkog mentaliteta, a u izvjesnoj mjeri i komunističke Jugoslavije.

Najočitije to dolazi do izražaja u upornom odbijanju SDP-a, dakle i Zorana Milanovića da prihvate brojne rezolucije Europskog parlamenta i Vijeća Europe o osudi komunizma kao totalitarnog režima koji je nanio toliko zla hrvatskome narodu. U duhu jedne rezolucije Europskog parlamenta SDP, pa ni Zoran Milanović se nikad nije ogradio od komunističke prošlosti kako se to traži u toj rezoluciji da prizna svoju odgovornost, zatraži oprost i uključi se u moralnu obnovu društva. Ne samo da to nije učinio nego njegovi istaknuti članovi imaju hrabrosti u Hrvatskome saboru žaliti što komunisti 1945. godine nisu obavili dobro svoj posao u obračunu s hrvatskim narodom.

Zoranu Milanoviću nije ni na kraj pameti da u svojoj kampanji kao "predsjednik s karakterom" prihvati činjenicu da je ideološki Berlinski zid srušen prije 30 godina i da bi bilo "najnormalnije" da njegova stranka sa svojim satelitima prihvati tu političku činjenicu i oslobodi se komunističke prošlosti. Zato bi najgori scenarij na predsjedničkim izborima bila pobjeda Zorana Milanovića, što bi s njegovom prtljagom iz prošlosti predstavljalo pravu katastrofu za narod i Republiku Hrvatsku.

 

Vjekoslav Krsnik