Predsjednik Tuđman američkom je veleposlaniku Galbraithu rekao da se srpska manjina u Hrvatskoj htjela izdvojiti iz zemlje u kojoj živi i stvoriti vlastitu državu u državi, što se nigdje na svijetu, ni u jednom povijesnom slučaju, nije dogodilo

Republika je Hrvatska tijekom 1990-ih imala priliku upoznati brojne međunarodne posrednike. Posebnu su političku težinu imali Amerikanci. Počelo je 1991. s omalenim Cyrusom Robertsom Vanceom, diplomatom i posebnim savjetnikom glavnog tajnika UN-a, a završilo 1998. s robusnim Jacquesom Paulom Kleinom, generalom, diplomatom i voditeljem Prijelazne uprave UN-a u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu. Važnije je napomenuti da su odražavali još nedovoljno istražena lutanja američke politike u odnosu na rat u Hrvatskoj i BiH. Vance je dobrim dijelom autor nesretnoga koncepta UNPA-zona, koji je krajinskim Srbima dopustio provedbu politike opstrukcije, a naljutio Hrvate, dok je Klein, odražavajući konačno pronađenu američku odlučnost da završe rat, upravljao mirnim povratkom hrvatskih vlasti u Podunavlje. Do tog su trenutka Sjedinjene Države, kako se vidi, ponešto naučile, ali nekoliko je godina potraćeno uzalud. Dobar primjer američkog lutanja moguće je prepoznati u djelovanju prvoga veleposlanika SAD-a u Hrvatskoj, Petera Woodarda Galbraitha. S njim smo se i prije susretali. Galbraith je na dobar način reflektirao sve prednosti i mane administracije Williama Jeffersona (Billa) Clintona: s jedne strane, plemenite ideje i nakane, a s druge medijska pompa i relativna učinkovitost. Nekako od sredine 1994. Galbraith je počeo najavljivati kako u rukama ima mirno rješenje rata u Hrvatskoj. U Zagrebu je bio glavna zvijezda prve konferencije za tisak grupe koja će stajati iza plana Z–4: izjavio je da ključ treba tražiti u „značajnoj autonomiji“. Drugim riječima, Hrvati će se, kako je naveo, „morati pomiriti s davanjem visokog stupnja autonomije“, a u Krajini će morati odustati od „ideje o vlastitoj državi“. I Zagreb i Knin morali su dati ustupke.

Razgovori Tuđman – Galbraith, listopad–prosinac 1994.

Američki veleposlanik kao da je zaključio da će sama njegova pojava – iza koje će naravno „nerazumni“ Hrvati i Srbi prepoznati odlučnost prve sile svijeta – riješiti sve probleme. Zapravo, spotaknuo se već na prvome, a da istinske prepreke nije ni ugledao. Potkraj siječnja 1994. odlučio je posjetiti Petrinju i Vojnić, ali ga nisu pustili pod obrazloženjem da se nije najavio „nadležnim vlastima“. Poslije su u Krajini ipak postupili razboritije. Početkom je lipnja iste godine šef UN-ova civilnog odjela u Kninu prenio Milanu Babiću Galbraithovu želju za susretom, nedvojbeno kako bi lidera pobunjenih Srba upoznao s nekom od radnih varijanti budućega plana Z–4. Babić se suglasio s posjetom, nadodavši ipak da pristaje s nezadovoljstvom jer je riječ navodno o „funkcioneru američke administracije poznatom po pristranosti prema hrvatskim interesima“. Smatrajući da je sve riješeno Galbraith je zatražio da ga prilikom posjeta prati „desetak najvećih svjetskih televizijskih i novinskih kuća“. Kad su mu u Kninu ubrzo rekli da ih ne zanima bilo kakav odnos s Hrvatskom, američki se veleposlanik osjećao „uvrijeđenim“. Jednom će nam povjerljivi dokumenti američke diplomacije otkriti intimne osjećaje predstavnika najveće svjetske sile koji su si dopuštali takva poniženja.

Kad je već u Kninu naišao na zid, Galbraith je samouvjereno pokušao ustupke ishoditi na drugoj strani. Tijekom rujna, listopada, studenog i prosinca 1994. najmanje pet puta boravio je kod Tuđmana i tim ćemo razgovorima posvetiti veću pozornost. Prilikom razgovora održana 12. rujna 1994. predložio je Tuđmanu uvođenje regionalne političke autonomije s elementima državnosti za autonomne kotareve Knin i Glina. Malo više od mjesec dana poslije, 19. listopada 1994, mnogo je opširnije hrvatskom predsjedniku iznio detalje budućega plana Z–4. Pored ostalog, treba izdvojiti da bi se srpska autonomna pokrajina u Hrvatskoj zvala „…Krajina. Imala bi predsjednika, parlament i sudove, a granica između Krajine i Hrvatske ne bi postojala. Na područjima u kojima bi imala autonomnost Krajina bi mogla sklapati ugovore s drugim srpskim državama. Krajina bi imala svoju zastavu i grb. Republika Hrvatska kontrolirala bi granicu s BiH, a Krajina bi se demilitarizirala za pet godina.“

Tuđman je plan odbio, izrekavši rečenicu koja će ga uvesti u povijest: „Kad bih pristao na vaš prijedlog, hrvatski bi me narod razapeo.“ Istovjetno razlozima koje je nekoliko dana naveo Ahrensu, objasnio je da Hrvatska ne može ići dalje od rješenja zadana ustavnim promjenama iz svibnja 1992. Nikakav oblik državnosti za pobunjenike nije dolazio u obzir. Amerikanca ipak nije bilo lako obeshrabriti. Tuđmana je posjetio već idućeg dana, 20. listopada 1994. Predao mu je nacrt plana, uz zamolbu da predaja ostane tajna. Navodno je tom prigodom samo htio poduprijeti svoje jučerašnje izlaganje uvjeravanjem da sve radi kao „nastojanje bona fide“. „Mislim da u planu“, rekao je u jednom trenutku Tuđmanu, „ima mnogo toga što biste mogli prihvatiti, premda znam da on sadržava odredbe kojima ćete zaista prigovoriti. Očekujem da ćemo vam možda za tjedan dana moći kao skupina podnijeti dokument. Nadam se da ćete tom prigodom pokazati odgovarajuće iznenađenje i zanimanje kad ga primite. Izvolite.“ Tuđman je nakon primitka nacrta te saznavši da između tog dokumenta i onog koji će uskoro primiti nema važnijih razlika, logično odbio predati primjedbe ocijenivši ih besmislenima. U idućim je minutama neizgovorena uzaludnost svega – Galbraithova uvjerenost da će Zagreb ipak prihvatiti prijedlog te Tuđmanovo upozorenje da je za Hrvatsku neprihvatljivo svako rješenje koje bi išlo izvan okvira zadanih ustavnim okvirom – postala do kraja očigledna. Na Galbraithov pokušaj uvjeravanja da uspjeh svijeta u pronalasku „političkog [mirnog] rješenja“ ovisi o tome da ono bude izvan okvira Hrvatskog ustava („morat će ići izvan toga“), što je proizlazilo iz navodno neslomljive odlučnosti krajinskih Srba („Nema načina da bi bilo tko od Srba prihvatio aranžman koji je ograničen na ono što je ponuđeno“), Tuđman je nedvosmisleno predbacio cjelokupnoj međunarodnoj zajednici upravo nedovoljan pritisak na Knin. „Srbi će“, odgovorio je, „prihvatiti kad spoznaju da nemaju drugog izlaza. Oni su itekako zainteresirani i za naftu, i za (…), i oni su u takvoj krizi da oni mole razgovore, na sve strane. I međusobno se razračunavaju, tako da…“. Galbraith je na kraju još neuspješno pokušao apelom da je Krajina propala tvorevina bez budućnosti koja će se ionako ubrzo utopiti u Hrvatsku („Njihova je jedina budućnost sa Hrvatskom, i s vremenom će cijeli ovaj aranžman nestati“), ali bez uspjeha.

Uporno Tuđmanovo odbijanje

Osam dana poslije, 28. listopada 1994, Galbraith je pokušao Tuđmana nagovoriti primjenom drukčije taktike. Krajinski Srbi planom neće doći u status „konstitutivnog naroda s pravom na odcjepljenje“, bila je tvrdnja u njezinu središtu. Prema Galbraithu, novi tekst nacrta koji će Tuđman uskoro dobiti sadržavat će točku „kako slijedi: ništa u ovom sporazumu neće mijenjati odredbe Ustava Republike Hrvatske u vezi s nedjeljivošću Hrvatske. Time se posve jasno iskazuje da, prema ovom sporazumu, nema apsolutnog nikakvog prava na odcjepljenje, da je svrha plana ponovna uspostava suvereniteta Hrvatske“. Tuđman očekivano nije imao „ništa protiv“, no od vlastitog stajališta – teritorijalna autonomija, možda u obliku posebne županije, uz jamstvo „etničkih“ prava, ali bez elemenata državnosti – nije odustao. Gledanje na krajinske Srbe kao narodnu skupinu koja bi imala pravo na poseban položaj najviše vrste za Tuđmana je bilo potpuno neprihvatljivo. „Ovaj problem u Hrvatskoj“, izjavio je u jednom trenutku razgovora, „to se radi o jednoj manjini koja je kao manjina htjela da se izdvoji iz zemlje u kojoj živi, nigdje na svijetu, ni u jednom povijesnom slučaju [takav ishod nije se dogodio]“. Galbraith je pokušao i ubacivanjem prednosti američkog federalizma, s jasnom aluzijom da bi takvo rješenje trebalo primijeniti i u Hrvatskoj. Uslijedio je kratak i jasan odgovor. „To nije predložak (sic!)“, rekao je Tuđman, „za Sjedinjene Države, najveću svjetsku silu na izoliranom kontinentu“.

Uporno Tuđmanovo odbijanje privremeno je obeshrabrilo Galbraitha. Ne, ipak, do kraja. Početkom studenog 1994. Tuđman je nove Galbraithove nagovore odbacivao navodima da plan Z–4 Srbima u Hrvatskoj daje „više nego što su imali u Jugoslaviji“, da njihov položaj nimalo nije sličan onomu njemačkih pokrajina na koje se poziva Ahrens te da im „ne može dati nešto što je za europske pojmove čak u svakom smislu pretjerano“. Početkom prosinca 1994, tijekom razgovora koji je organiziran zbog drugih važnih tema (gospodarski sporazum, situacija u BiH, NATO-ovo bombardiranje aerodroma na Udbini), Amerikanac je u jednom trenutku – kao uzgred – ubacio tvrdnju: „Mislim, zanimalo bi me vaše gledište, da bismo morali nastaviti, osobito dok još Nijemci predsjedavaju, i podnijeti politički plan Z–4, kao dokument za raspravu. Poznato mi je da on sadrži odredbe na koje imate velike prigovore (sic!), ali ipak smatram kako bismo ga morali iznijeti na stol prije kraja godine.“ Tuđman se na upadicu nije osvrnuo.

Američki se veleposlanik još dugo nije oslobodio vlastitih iluzija. Plan Z–4 očajnički je pokušao nametnuti čak i neposredno prije početka vojno-policijske operacije Oluja. U međuvremenu, vrijeme je radilo za Zagreb. Tuđman si je mogao dopustiti da potkraj siječnja 1995. javno izjavi da je spreman „razmotriti“ plan, dodajući da je sve što izlazi iz ustavnog okvira neprihvatljivo. Takvu je izjavu mogao dati jer je napad bosanskohercegovačkih Srba na Bihać i okolicu oslabio mogućnost nastavka pritiska na Hrvatsku te jer je petnaestak dana prije otkazao gostoprimstvo mirovnim snagama UN-a. Osim u mislima njegovih nerealnih tvoraca, plan Z–4 počeo je sve više padati u drugi plan

 

Ivica Miškulin / Vijenac