Kao pravi Yugoslaven Miljenko Jergović, militantni glasnogovrnik nepostojeće države zvane Regijon, te “Andrić iz našeg sokaka”, otišao je u Trst na izložbu o Gabriele D’Annuziju i o tome je ostavio izrazito nesuvisao tekst u “Yutarnjem listu” od 10. rujna.

“Ali zašto sam ja, zapravo, išao u Trst, na izložbu? Zato što bih u Trst išao i inače, da prošetam gradom, da se nadišem Svijeta, kao što to i inače činim.”

Kao seljačić iz provincije, dolazi u jedan ozbiljan grad i lupeta o “hrvatskom fašizmu”, vezano uz izložbu o Gabriele D’Annunziju, kojem je glavna akcija u životu bila uspostava fašističke “Talijanske uprave Kvarnera” u Rijeci?!

Kad se već sjeća yugoslavenskog Trsta, gdje su nesretni stanovnici Titinog polu-otvorenog konc-logora išli kupovati sve čega nije bilo u Titinoj Yugoslaviji - a popis je bio vrlo dugačak! - mogao se prisjetiti i dobrog prijatelja pjesnika D’Annuzija iz “našeg Trsta” (kako je lupetao voljeni crveni fašist Tito!). Naime, vođa fašista u Trstu, bio je odvjetnik Francesco Giunta, veliki prijatelj Gabriele D’Annunzia, tajnik Fašističke stranke Italije, te kratkotrajni Guverner Dalmacije tijekom II. svjetskog rata. Isti taj gospodin, dok se kalio kao fašist, izveo je prvi fašistički napad u Trstu i 13. srpnja 1920. zapalio slovenski (i hrvatski!) Narodni dom i Jergoviću tako dragi “Hotel Balkan”! To se smatra prvom militantnom akcijom talijanskih Crnih košulja. Isti gospodin bio je stalno na raspolaganju D’Annunziju!

Izložba u Trstu, koju Jergović nije shvatio - iako ju je vidio! - uvod je u postavljanje spomenika Gabriele D’Annunziju u Trstu, koji je inauguriran 12. rujna 2019. na prekrasnom Trgu burze. Ono što je vrlo neobično je da je spomenik postavljen u Trstu povodom 100 godišnjice ulaska D’Annunzija u Rijeku!?! U najmanju ruku bizarno!

No, Jergović je nezaustavljiv u svom lupetanju: “Gabriele D’Annunzio zamislio je svoju fijumansku talijansku državicu kao svojevrsni političko-umjetnički eksperiment. Rijeka je u tih njegovih šesnaest mjeseci doista bila ono što danas nije u stanju biti: europska prijestolnica kulture.”!?!

Gabriele D’Annunzio zamislio je svoju “Talijansku upravu Kvarnera” (ono “Kvarnera” stoji zbog toga što je Dante, u “Božanstvenoj komediji” napisao da “Kvarner oplakuje među Italije”!) kao prvi korak u zauzeću cijele Dalmacije, te Marša na Rim! D’Annunzio se nije u Rijeci bavio umjetnošću, nego politikom. Prije prvog kongresa fašista u Firenci, kod D’Annunzija, u njegovu “Europsku prijestolnicu fašističke kulture1920.”, došao je Benito Mussolini, kako bi poslušao njegove savjete, ali i kako bi ga odgovorio da slučajno ne poduzme Marš na Rim - a ne da bi se divio pseudo-umjetnicima oko “božanskog pjesnika”! Rijeka nije bila EPK 1920. nego desno krilo, desnog krila talijanskog fašizma!

No, Miljenko Jergović nastavlja s bedastoćama, pa se pita: “...po čemu je to današnja Rijeka kulturnija, svjetskija i lokalnija od Rijeke kakva bi danas bila da je ostala u Italiji? Ima li hrvatska Rijeka više knjižara, kina i kazališta nego što bi ih imala talijanska Rijeka? Ili je hrvatstvo samome sebi smisao, ukras i sadržaj?”

Gabriele D’Annunzio organizirao je, u sklopu “EPK 1920.”, spaljivanje hrvatskih knjiga na riječkim trgovima, razbijanje izloge hrvatskih prodavaonica, spaljivanje hrvatskih drvenih brodova u luci, te etničko čišćenje Hrvata iz grada - a nije se bavio organizacijom kulture.

Na izložbi u Trstu izložen je Toscaninijev dirigentski štapić, ne zato što je D’Annunzio bio (samo) ljubitelj klasične glazbe, nego zato što je Toscanini, sa simfonijskim orkestrom milanske Scale, došao u Rijeku dati podršku D’Annunziju kao fašistu! D’Annunzio mu se odužio “koncertom” svojih ardita, koji su pred zapanjenim glazbenicima iz Milana, izveli vojnu vježbu s bojevim streljivom i pravim ručnim bombama! Pa je bilo i nekoliko ranjenih od pucnjave i eksplozija! To nije bila nikakva kulturna akcija, nego riječki crni fašizam koji je krenuo svojim krvavim putem - u suret crvenom fašizmu.

Prva država u svijetu koja je priznala Lenjinovu krvavu boljševičku Rusiju, bila je D’Annunzijeva Talijanska uprava Kvarnera! Pakt Ribbentrop-Molotov i podjela Poljske 1939. tek je odbljesak D’Annunzijevog prvog riječkog fašizma!

Kao što je D’Annunzio pretekao Mussolinija u uspostavi fašističke države, tako ga je pretekao i u smrti! Naime, Gabriele D’Annunzio bio je predsjednik Talijanske kraljevske akademije, general zrakoplovstva (!), te Princ od Snježnika (!) kad je umro 1938. godine. Kako je umro "na vrijeme", nitko ga nije mogao optužiti da je kriv za fašističko - nacističko - komunistička klanja i zloćine tijekom II. svjetskog rata. U njegovu obranu treba reći, da je pred samu smrt, prilikom susreta s Duceom u Veroni (koji se vraćao sa susreta s Hitlerom!) dao Vođi savjet kako bi se trebao ostaviti Njemaca i držati se Francuza i Engleza. To mu je rekao ne zato što je bio prikriveni anti-fašist, već zato što je živio u Francuskoj pred I. svjetski rat i što je pamtio da se u tom ratu borio protiv Germana!

No, da se još malo vratimo Trstu... U kavani hotela “Balkan” prije prvog svjetskog rata redovito su se susretali hrvatski književnici Vladimir Nazor i Milutin Cihlar Nehajev i raspravljali o kulturi i politici. Već spomenuti fašist Francesco Giunta, koji je vodio spaljivanje tog slovensko-hrvatskog legla, poslije drugog svjetskog rata oženio je svog sina Alessandra za Mussolinijevu unuku Raimondu Ciano, koja je bila kćer Mussolinijeg ministra vanjskih poslova Galeazza Ciana i Edde Mussolini.

Proklete ustaše!

 

F. Perić