Logo

Kad Dejan Jović u svom govoru kaže 'da smo se mnogi borili u I. svjetskom ratu u istoj vojsci' i da nisu (misli se na Srbe, op.a.) 'dali nikakva povoda za ono što im se dogodilo', podsjetit ću ga na Odesu 1916. g. i zator (masakr) hrvatskih zarobljenika domobrana, a jer se nisu htjeli boriti pod srpskim, nego pod jugoslavenskim znakovljem.

Krleža piše o tom 'slavnom' djelu srpske vojske, koja tada nije otvarala tabore za te ljude, nego jame i slična stratišta. Tada je počeo pad u hrvatsko–srpskim odnosima ali ga se uvijek prešućivalo na štetu istine, radi 'dobrih' odnosa i 'bratstva i jedinstva'! Ima li smisleno spominjati dokaze i sve velikosrpske 'dobre' namjere od prije više od stotinu godina? Mislim da to nadilazi ovaj članak, ali ću samo, radi javnosti, spomenuti dio dokaza i događaja velikosrpskih posizanja za hrvatskim područjem i nestankom naroda Hrvata:

Jedna mala sličica, koja će vrlo zorno prikazati 'ljubaznost' dijela srpskoga naroda u Kninskom području, ‘mirne susjede koji su govorili isti jezik, koji su bili kršćani’, kako govori Jović. Tijekom Prvoga svjetskog kongresa kršćanske arheologije u Splitu i Solinu 1894. godine, koji je zaslugom don Frane Bulića bio u nas, u Biskupiji kraj Knina, radi uglednih tuđih arheologa, postavljeni su putokazi prema arheološkim nalazima. Domaći su Srbi poskidali putokaze, jer da ne će biti zabodeni u srpsku zemlju. Zato su sudionicima skupa organizatori morali držati putokaze u rukama!

-      1844. Načertanije, Ilije Garašanina, politički nacrt obnove srpskoga carstva, tj. stvaranje Velike Srbije, na tuđim područjima.

-      1849. Srbi svi i svuda, knjižica Vuka Stefanovića Karadžića, u Beću, kao dio knjige Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona.

-      1902. Nikola Stojanović u članku Srbi i Hrvati (koji je u kolovozu 1902. iz beogradskoga Srpskog književnog glasnika pretisnuo srpski zagrebački list Srbobran), piše da Hrvati trebaju nestati jer je to 'evolucijski neizbježno', a u članku postoji i poznata uzrečica 'do istrage vaše ili naše', koju su tako rado ponavljali prevratnici iz 'balvan revolucije'.

-      1903. Utemeljena je teroristička udruga Crna ruka da bi uspostavila Veliku Srbiju.

-      Početak 20. stoljeća: poznata Antropografija Jovana Cvijića, 'znanstvena' pomoć uspostavi Velike Srbije.

-       1941. projekt Homogena Srbija Stevana Moljevića, u kojem treba buduću Veliku Srbiju očistiti od nesrba, na ovaj ili onaj način (Stjepan Lozo, Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima, Split 2019.).

-       1941. Valerijanov memorandum, koji je nastao pod prokroviteljstvom SPC-a ('duhovnoj JNA', kako je SPC nazvao srpski pisac Mirko Kovač (Ljubica Štefan, Mitovi i zatajena povijest, str. 6.)., a radi se o projektu ozloglašavanja Hrvata u svijetu (Stjepan Lozo, Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima, Split 2019.).

-       27. srpnja 1941., 'Dan ustanka naroda Hrvatske', u kojem nije bilo ni jednog Hrvata, a kada im se htio priključiti hrvatski komunist i narodni heroj, Marko Orešković, ustanici su gaubili! I kada neki veličaju ustanak 'naroda Hrvatske', pritisnuti činjenicama, ograđuju se od onih koji su počinili zločine, jer da to nisu bili 'antifašisti', opovrgava ih Gojko Polovina, jedan od vođa ustanka: “…ostaje da je u masi neboraca tog momenta u pljački i paljenju učestvovao i znatan broj boraca, od kojih su neki poslije toga bili sjajni ne samo partizanski borci nego politički i vojni rukovodioci, komandiri, komandanti. Nikad nisam niti hoću javno pomenuti njihova imena“ (Svjedočenja, Prva godina ustanka u Lici, Beograd, 1988, str 340 i 342).

-      1986. Memorandum SANU I., II. ..., 'srpske političke elite', osuvremenjena inačica stvaranja Velike Srbije,  Itd.

Svi ti događaji, 'mirnoga srpskog naroda' u Hrvatskoj i u Srbiji, prethodili su 1991., posljednjemu pokušaju stvaranja Velike Srbije.

Ja ipak mislim da je srpski narod u Hrvatskoj i miran i opterećen kao i Hrvati svojom svakodnevnom borbom za svoju obitelj. Veliki broj Srba se borio protiv velikosrpskog fašizma u Domovinskom obrambenom ratu, ali za njih se ne čuje, njih u Hrvatskoj predstavljaju ljudi kojima velikosrpska ideologija nije posve strana. Ono što je sporno i uzrok svim krvavim događajima je upletanje velikosrpske vrhuške, koji su zadojeni projektom Velike Srbije, a obični Srbi uvijek ostaju izigrani, zlorabljeni i snose posljedice huškačkog nasrtaja srpskih radikala, osobito iz Srbije i SPC-a! Glavnu odgovornost za pogibelji snose upravo ti 'projektanti' preko tuđih leđa, preko leđa i Hrvata i Srba u Hrvatskoj.

JASENOVAC

Prof. Dejan Jović, sve te činjenice vrlo dobro zna, ali uvijek, kao i njemu slični u Hrvatskoj, prigodom žalobnih prigoda (komemoracija), koristi poluistine. Sve nevine žrtve treba priznati, ali ne samo jednoga naroda a druge nepriznavati i ne vrjednovati.

Uvećavanje žrtava koje su počinili Hrvati (najočitiji primjer je Jasenovac), je sjeme mogućih budućih sukoba. U pripremi tih možebitnih sukoba sudjeluju svi oni, osobito srpska politička 'elita', koji lažima doprinose mržnji jednog naroda prema drugom i zbog toga su suodgovorni. Provjera tih podataka dužnost jeznanstvenika. To je njihov posao, a ne svrstavanje u ''poštenu inteligenciju'' i potvrđivanje 'istine' bivše nedemokratske vlasti. Razni prekršajni sudovi sude iz područja nekadanjeg 'verbalnog delikta', a ovako velike potvore i poticanje na mržnju previđaju ili možda ne smiju suditi?

Zato je veoma važno znanstveno utvrditi istinu i nakon toga pokloniti se stvarnim a ne izmišljenim žrtvama, koje nisu postojale ili su slučaju Jasenovca na popisu tog logora, a poginule izvan Jasenovca, ili su upisivani živi ljud itd. Kako išto vjerovati ljudima koji i dalje izmišljaju podatke i to nakon upozorenja na grješake i pokazivanja dokaza jugoslavenske vojne vlasti (ne od ustaških izvora), koji danas izlaze na vidjelo (Roman Leljak, Mit o Jasenovcu, Radenci 2018.).

Tako je CIA objelodanila da se kao komunistički koncentracijski tabor, 1951. god., spominje i prijašnji tabor Jasenovac. U Jasenovcu je u to doba, prema ovomu izvješću, bilo zatočeno oko tri tisuće protivnika tadanjeg jugoslavenskog komunističkog sustava. (/http://www.ekskluzivno.me/kakva-pljuska-za-godlsteina-dokumenti-cia-a-potvrdili-da-je-njegova-izjava-o-jasenovcu-bila-lazna-3041/).

Roman Leljak, u knjizi Mit o Jasenovcu, str. 27. piše: Na temelju dokaza iz vojnih pismohrana u Beogradu, ukupno je u logoru u Jasenovacu, od osnivanja do njegova zatvaranja bilo 18.600 logoraša. Od toga je od bolesti, kaznom smrću zbog pokušanoga bijega, izbjegavanja rada, širenja komunističkog zastrašivanja ili drugih razloga umrlo i ubijeno 1.654 logoraša (Roman Leljak, Mit o Jasenovcu, Radenci 2018.).

Strašno je to da su partizani na kraju rata pobili više ljudi nego je poginulo u ratu i u logorima od 1941.-45. u cijeloj Jugoslaviji. Savezna komisija za popis žrtava, u listopadu 1964., donijela je svoje tajno izvješće: U ratu u Jugoslaviji je od 1941.-45. ubijeno, poginulo, umrlo ili nestalo 597.323 ljudi, od toga najviše u Hrvatskoj 185.685. Nevjerojatan je podatak, na kraju toga izvješća, da je na kraju rata ubijeno više od 500.000 ratnih zarobljenika. Pronađena knjiga koju je vodio Generalštab Jugoslavenske armije, u kojoj se navodi da je na koncu rata bilo 444.426 zarobljenika i dodatno u borbama poslije rata od 9. do 15. Svibnja, na području Slovenije ubijeno još 92.409 vojnika. Popis ubijenih, nikad nije sastavljen (Roman Leljak, Mit o Jasenovcu, Radenci 2018.str. 31-32).

Brojni su istraživači (Vukić, Razum, Mrkoci, Horvat, Jurčević, Ivezić, Pećarić, Vuković, Koić, Leljak, Matković, Lozo), zaključili da Jasenovački tabor, od 1941. do 1945., nije bio 'logor smrti', kako je to godinama tvrdila jugoslavenska, komunistička historiografija.

Do 1990. godine službeni broj žrtava jasenovačkoga tabora bio je 700.000. U to se, pod prijetnjom zatvorske kazne, nije smjelo javno sumnjati. Sada se u hrvatskoj javnosti promiče tvrdnja da jeondje ubijeno oko 80.000 ljudi.

Radovi i knjige spomenutih istraživača koji daju podatke drukčije od srpskih i komunističkih, nisu u Hrvatskoj zabranjeni, niti je protiv njih pokrenut bilo kakav sudski postupak za kršenje zakona. Istraživanje jasenovačkih logora, osobito nakon 1945., u skladu je i s Odlukom Vijeća Europe 1481 iz 2006. godine, o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih vlasti. I na koncu, ako ne vjerujete hrvatskim istinskim znanstvenicima, vjerujete li svojim 'antifašistima', svojoj JA i njezinom generalštabu?

 

Nastavlja se ...

 

prof.dr.sc. Mihovil Biočić

 

Vezani članci:

-

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.