Međunarodni incident – tako se mora nazvati "slučaj Škalamera" nakon što se ispostavilo da je Dobrivoje Arsić prije podnošenja kaznene prijave protiv nevinoga Matka Škalamere bio na konzultaciji kod srbijanskog konzula u Rijeci, inače bivšeg direktora srbijanske obavještajne službe – "Bezbedosno-informativne agencije" (BIA).

K tomu, Arsić ima državljanstvo Republike Hrvatske pa činjenica da se obratio drugoj državi radi "zaštite" u njegovoj državi, jer Republike Hrvatska zaista jest i njegova, te da bi nakon raspetljavanja ove obavještajne igre najavio da odlazi u Srbiju jer se u Hrvatskoj "ne osjeća sigurno", moralo za sobom povući i pitanje oduzimanja državljanstva, jer se itekako ogriješio o ustavni poredak RH te njezine državljane.

Ipak, to je pitanje sporedno u odnosu na političko stanje u zemlji, jer je isto tako znano da je SNV Milorada Pupovca, predsjednika SDSS-a, podnijelo kaznenu prijavu protiv Škalamere, tako da imamo barem formalno hrvatsku političku stranku, s čak tri zajamčena zastupnika u najvišem državnom tijelu, koja je svjesno i otvoreno pokušala podriti suverenitet Republike Hrvatske.

Predsjednik vlade, Andrej Plenković, nakon međunarodnog incidenta i dalje održava koaliciju sa SDSS-om, kao da su Srbi(janci) u Hrvatskoj konstitutivan narod, a nisu niti će ikada biti. Razlog te protuprirodne koalicije, čijoj smo nakaradnosti u punom njezinu sjaju (ili bijedi) posvjedočili upravo izbijanjem ovog međunarodnog incidenta, je dvojak: s obzirom na skorašnje predsjedanje Europskom unijom, Hrvatska "mora" (zašto?!) pokazati Europi da je "tolerantna", "inkluzivna" i što već ne, kako bi jednoga dana Plenković mogao zasjesti u neku samo njemu važnu briselsku foteljicu.

Ako je Plenkoviću već toliko stalo Europi se podičiti "idiličnim" hrvatsko-srpskim odnosima, neka to čini isključivo u svoje ime i za svoj račun; neka ne uvlači stranku pod kojom je nastala neovisna Hrvatska, upravo nasuprot (veliko)srpskoj agresiji. A o odnosima između Hrvatske i Srbije sve je rečeno upravo ovim međunarodnim incidentom, s posebnim naglaskom da Hrvatska nije iskoristila, primjerice, zajednicu Hrvata u Vojvodini, kako bi destabilizirala srbijanski državni poredak, dok je Vučićeva SrBIA iskoristila hrvatsku parlamentarnu stranku za svoje ciljeve. Dakle, evo nam i još jednog razloga zašto nije prošla referendumska inicijativa za promjenu izbornog zakona.

Također, SDSS je Plenkoviću važan jer će poslužiti kao politički kamen zaglavni za realizaciju njemačko-francuskog projekta "Zapadni Balkan" na čijem je čelu Srbija, što je jedan od glavnih Plenkovićevih ciljeva. Vidjeli smo kako je nagrađena bivša "ministarka" vanjskih poslova Pejčinović Burić koja od početka svoje diplomatske karijere smjera jednom jedinom cilju – ulasku Srbije u EU – unatoč tomu što Srbija nije platila ratnu odštetu, nije dala podatke o nestalima u Domovinskom ratu, i nije vratila arhive iz prve Jugoslavije, NDH i druge Jugoslavije. Pa istina, nije Plenky budala, ako je njegova mezimica, kao i prijateljica Slavice Radić Ecclestone, iz mladenačkih dana za odrađeni posao dobila "važnu" funkciju i "ugled", što ne bi i on?

SDSS je važan i kao domaći politički faktor, jer će nakon sljedećih parlamentarnih izbora, ne bude li promjena u ovom i ovakvom HDZ-u, poslužiti kao poveznica (ironično bismo mogli reći most) prema nikad do kraja pohrvaćenom SDP-u te ćemo imati veliku koaliciju, po uzoru na Njemačku, što su već počeli najavljivati i neki bivši predsjednici vlade iz Tuđmanove ere. Kad već ne može biti sluga u Bruxellesu, preostaje mu biti vladar u Hrvatskoj što je Plenkoviću i njegovu HDZ-u ostvarivo samo putem spomenute velike koalicije, s obzirom da će na sljedećim parlamentarnim izborima osvojiti u najboljem slučaju 40 saborskih mandata.

Nakon svake blamaže, slijedi sanacija štete, prvenstveno putem medija. Nije slučajno da je, nakon što su razotkrivene aktivnosti srbijanske BIA-e, SNV-a i SDSS-a u navodnim napadima na hrvatske Srbe, u Novom Sadu osvanuo natpis: "Ubij Hrvata da šiptar nema brata", što je u hrvatskim medijskim stupcima osvanulo istoga dana, dok su, primjerice, "mainstream" mediji punih pet (!) dana čekali s objavom vijesti o tomu da je na plaži u Posedarju kod Svetog Duha je 36-godišnjak vikao 'Ovo je Srbija', vrijeđao Hrvate, te je potom napao i policijske službenike koji su došli uredovati.

Kako vijest iz Novoga Sada dospije prije u hrvatske medije nego vijest iz Dalmacije?

Nadalje, instantnu osudu tog zapravo uobičajenog grafita u Novom Sadu su prvi dali Pupovac ispred SDSS-a i Boris Milošević ispred SNV-a i time urbi et orbi pokazali da su eto, i Hrvati u Srbiji ugroženi kao i Srbi u Hrvatskoj, čime je postignuta uravnilovka s obzirom na Plenkovićevu osudu insceniranih napada na Srbe u Hrvatskoj. I kad Plenkovića zločesti novinari i još zločestiji oporbeni HDZ-ovci budu pitali što misli s Pupovcem, on će im reći – vidite i oni su osudili napad na Hrvate, sve je u redu, mi smo jamac stabilnosti, svi su ljudi braća, živjelo bratstvo i jedinstvo itd.

Vidimo, zapravo, da je "saradnja" SDSS-a i HDZ-a dobro uhodana, pokrivena unutar i izvan Hrvatske, te dugoročno, Pupovac treba Plenkoviću i obratno. Pupovac je jamac ostvarenja briselske (a i srbijanske) politike, ali i briselskih Plenkovićevih ambicija, dok je Plenković jamac da će SDSS i dalje imati zajamčena tri zastupnička mjesta u Hrvatskom saboru (Hvaljen Isus Lovre Kuščević), pa čak i unatoč jednoj odluci Ustavnoga suda.

Dakle, bez nekih korjenitih promjena unutar samoga HDZ-a, ova će "saradnja" opstati, što će kroz nekih 5 do 6 godina dovesti do potpunog gašenja Hrvatske demokratske zajednice.

 

Mila Marušić