Prema najnovijem istraživanju CroElecta, da su iduće nedjelje izbori za Hrvatski sabor u cijeloj Hrvatskoj kao jednoj izbornoj jedinici za SDP bi glasalo 23,32%, a za vladajući i više od pola desetljeća prvi po anketama HDZ 21,20%.

Iako ankete u Hrvata funkcioniraju poput Internet trgovine - naručiš, platiš pa ti dostave – one ipak pokazuju određene trendove u raspoloženju birača, ali i prevrtljivost propagandne mašinerije duboke države.

Po tko zna koji se put pokazalo da najistančanije (i najtočnije) osjetilo za predstojeću političku smrt svojega stranačkoga šefa ima Gordan Jandroković Njonjo. Čim se on vrlo oprezno ogradio u javnim nastupima od Andreja Plenkovića… zna se tko prvi napušta brod koji tone. Da je ovakav SDP, oglodan izvana i iznutra, koja je posegnula za Milanovićem kao predsjedničkim kandidatom, dakle ta i takva partija stoji bolje u anketama od HDZ-a koji iz dana u dan ostaje bez ministara, i to zbog lopovluka kakvim su zasjenili HNS i IDS.

Eto stranački kolege i kolegice, eto kamo je nas i našu stranku, ali ne samo našu, nego i stranku pod kojom je obnovljena hrvatska državnost, doveo lik koji je pred neko vrijeme vikao da stranka ne može biti talac jednoga čovjeka. Nakon što se uspjelo preživjeti jednog Sanadera, jednu Jacu Kosor, HDZ nikad slabiji, štoviše, lošiji i od najlošijega.

Rasturen je zagrebački ogranak stranke, izgubljena je ličko-senjska utvrda, Slavonija je toliko oduševljena stranačkim vrhom da je iznjedrila Miroslava Škoru kao predsjedničkog kandidata, Hrvati u BiH u nikad gorem položaju otkako je završio Domovinski rat, iseljenoj Hrvatskoj i dalje onemogućen povratak ili ulaganje u Domovinu, a k tomu, iseljena Hrvatska buja iz dana u dan zbog demografske kataklizme.

Razmotrimo i geopolitiku: od LNG terminala kao najvažnije geostrateškog projekta – ništa. Već ga se zubima moglo sagraditi da je bilo volje. Od svrstavanja Hrvatske u inicijativu 3 mora također – ništa – briselski je povodac očito prekratak, baš po volji domaćih europejskih peseka.

Hrvatska nije ušla u Schengen, migranti drmaju Gorskim kotarom i Likom, no zato smo usvojili Istanbulsku (s velevažnom interpretativnom izjavom, toliko relevantnom da se o njoj nije očitovao niti jedan međunarodni subjekt), a i u Marakešu smo preuzeli neke obveze iako se radi o „neobvezujućem ugovoru“, dakle nečemu poput „drvenoga željeza“. Ni jedan posjet Sjedinjenim Državama (izuzev Predsjednice i ministra Krstičevića), nikakva komunikacija s Mađarskom, Poljskom ili Italijom, no zato se itekako radi na zatvaranju poglavlja kako bi Srbija brže bolje ušla u EU kako bismo opet jednoga dana živjeli u „regijonu“ iliti Zapadnom Balkanu.

Pogledajmo unutarnje stanje: ministri iz tjedna u tjedan odlaze zbog bezobraznog lopovluka, kradu se referendumi i ismijava narod, obrazovanje se prepustilo neloberalnim četnicima iz HNS-a, arhivi su opet zatvoreni (barem iz onog zanimljivog razdoblja), nastavilo se s financiranjem beskrajnih protuhrvatskih "kulturnih krpelja" i NGO-a, a najveći „kulturni“ projekt u državi je obnova ruzinavog broda „Galeb“. Diplomacija nikad neučinkovitija (zabrana mise na Bleiburgu, toleriranje talijanskog, srbijanskog i mađarskog imperijalizma, sporovi sa Slovenijom, BiH i Mađarskom…) s nikad više zaposlenih, a k tomu i državu vode (Plenković, Jandroković, Grabar-Kitarović). Turistička sezona ide ka debaklu, a ministar Cappelli je postao jedinica za laž.

Nikad više zakona nije doneseno, hvale se iz Vlade i Sabora, ne shvaćajući da je jedan kvalitetan zakon bolji od stotinu tisuća nekvalitetnih. Svakog tjedna se otkrije jedna nova masovna grobnica u Zagrebu, nastala nakon „oslobođenja“, a Plenković šalje vijenac povodom obljetnice "mitske" partizanske bitke za Sutjesku. DORH i USKOK se angažiraju za potrebe unutarstranačkih obračuna (imbecilan pokušaj progona Milijana Brkića), a prema stanju u pravosuđu trebalo bi organizirati humanitarnu akciju „Za pravosuđe s potrebnim potrebama“, možda zatražiti pomoć od Jelene Veljače. Zahvaljuje se „Nacionalu“ jer je objavio fotomontažu koja je kompromitirala aktualnoga ministra?! Pupovčeve Novosti i dalje pljuckaju po svem hrvatskom, sve o trošku poreznih obveznika.

Ovako bi se moglo nabrajati do u beskraj, ali čemu?

HDZ je otišao toliko ulijevo da nema više s kim koalirati osim sa SDP-om; uništen je koalicijski potencijal, suverene i demokršćanske hrvatske opcije su, kad bi zbrojili rezultate euroizbora, ravne HDZ-u (što je HDZ-ovo bivše i razočarano biračko tijelo), ugrožen je položaj Predsjednice Republike koja je, doduše krivo, procijenila da joj treba ovaj i ovakav HDZ, a do izbora je manje od pola godine. Anketa prema kojoj je SDP prestigao HDZ samo je šlag na torti stanja u što su Plenković i ostatak briselske bojne pretvorili nekad državotvornu i najjaču stranku naroda hrvatskoga.

Stranka uistinu ne može biti talac jednog čovjeka, a trenutno jest – neuspješnog, bahatog i omraženog Andreja Plenkovića, toliko neuspješnog da se preko leđa države i najveće njezine stranke nije uspio probiti do toliko snivanih briselskih sinekura. Nastave li se trendovi, HDZ gubi predsjedničke izbore (ako se Predsjednica uopće kandidira, jer ovakav HDZ joj je veća antireklama od onog imbecilnog Josipovićevog spota s udaraljkama), a potom spektakularno gubi parlamentarne izbore.

Ipak, Karamarko je onomad odstupio, provedeni su unutarstranački izbori netom prije prijevremenih parlamentarnih, stranka se konsolidirala i polučila uspjeh. Ako se moglo jednom, može se opet.

Ako je Karamarko odveo HDZ „previše udesno“, Plenković ga je onda smjestio negdje između SDP-a i Radničke fronte. Nakon takve teze i antiteze, vrijeme je za sintezu koju predstavlja Davor Ivo Stier – liberalna demokracija i kršćanski socijalni nauk – demokršćanstvo u pravom smislu riječi. Ujedinjenje liberalnijeg i konzervativnijeg, uz odstranjenje protudržavnog i protuhrvatskog. Pomiriti sve koji su se međusobno zavadili u ovih 8 godina HDZ-ovog svjetonazorskog teturanja, pozvati nazad neke članove koji su istupili i stvarati normalan i prirodan koalicijski potencijal za budućnost – samo ovo može vratiti Hrvatskoj demokratskoj zajednici ugled i istinsku vjerodostojnost, ali i političku budućnost.

Ovako dalje ne ide, iznuđene ostavke gramzivih ministara i rekonstrukcija vlade u posljednjoj godini mandata, nastavak saborske većine koju čine Glavaš-Saucha-Pupovac-Vrdoljak, dekonstrukcija stranke, osipanje članstva… za još godinu dana vlasti platiti će se cijena da više nikad ne dođeš na vlast (ili barem ne jako dugo).

To nije politički pragmatizam, nego čisti idiotizam!

 

L.C.