Svatko će se, imalo razuman ili politički pismen, složiti da je Zoran Milanović sa svojom hrvatsko-srpskom vladom bio najgore što se hrvatskoj državi dogodilo još od trećejanuarske Račan-Mesićeve tiranije.

Međutim, potpisnik ovih redaka ne može skriti zadovoljstvo i oduševljenje najavom Milanovićeve predsjedničke kandidature, jer, iako je Milanović prvorazredna politička štetočina i hodajuća politička katastrofa, svi komentatori dnevno-političke scene u Hrvata moraju priznati da nema zahvalnije teme od Zorana Milanovića.

Ni Stjepan Mesić, ni Ivo Josipović, ni Vesna Pusić, Ranko Ostojić, Gordan Maras... nitko, ali baš nitko toliko ne nadahnjuje svojom pojavom, svojim mahnitanjem i ludilom, baljezgarijama, "zoranizmima" i svekolikim lupetanjem kol'ko Zoran Zoka Milanović. Njegovo kreveljenje, hedonizam, pristup kako dužnosti predsjednika vlade tako i politici uopće, nitko i ništa se ne može usporediti s Zokijem i njegovim brodom luđaka kojemu je ponosno bio kapetan i kojima će se za potrebe svoje predsjedničke kampanje ponovno okružiti.

Objava njegove kandidature nije mogla doći u prikladnije vrijeme, baš prije medijske "sezone kiselih krastavaca", dakle uoči ljeta kad se dnevna politika povlači u drugi plan te intelektualni proletarijat ostaje bez teme. Evo zore, evo dana, evo mahnitog nam Zorana!

Već njegov predizborni slogan "predsjednik s karakterom" otvara nebrojene mogućnosti sprdnje i zafrkancije. Očito aludirajući da drugi predsjednički kandidati, uključiv i aktualnu šeficu države, nemaju karakter, raščlanimo malo kakav to karakter ima Zoran Milanović. Prije svega, bahat je i neotesan. Arogantan je, arogantniji čak i od Andreja Plenkovića, što nije mala stvar. Njegova narcisoidnost graniči s psihopatologijom. Ima izrazito hedonističke navike kojih se ne bi posramio ni sam Anakreont. Radnih, pak, navika, nema ni u tragovima; taj nikad ništa nije radio, osim što je bio partijski šef i predsjednik Vlade. Razmažen je, besraman i beskrupulozan, što bi, kad ne bi bilo netom spomenutih ostalih karakternih crta, mogla biti i kvalitetna odlika jednog predsjednika.

Treba li uopće podsjećati na njegove izjave, od one da nikad ne će biti predsjednik Republike Hrvatske (?!), preko toga da je Hrvatska „slučajna država“ (hoće li ako, ne daj Bože, pobijedi na predsjedničkim izborima, onda biti slučajni predsjednik?), do one da zna kako je stanovnicima onomad poplavljene Gunje jer je i njemu pukla cijev?!

Milanović je bezobziran i častohlepan te ne će prezati ni pred čime i ni pred kime ne bi li se domogao vlasti, no vlast mu služi samo kao sredstvo zadovoljenja svojih beskrajnih apetita: za hranom, pićem, ženama. Što se njega tiče, može i s ustašama, i četnicima i „antifašistima“; ako treba, pljunut će i na hrvatski puk, ali će, zatraže li to od njega okolnosti, biti i najgorljiviji srbomrzac, što je više puta pokazao i dokazao.

Možda bi najsažetiji opis Zorana Milanovića bio taj da je on objedinjenje kralja i dvorske lude, s više elemenata potonjeg. Hrvatska je politika toliko jadna i žalobna, da je omogućila revitalizaciju ovog opasnog klauna. Ako smo svjesni štete koju je počinio dok je bio predsjednik vlade četiri godine, s bitnom napomenom da on osobno nije radio ništa, nego je sve prepuštao militantnim Yugoslavenima, sablažnjivo je kakvu bi tek štetu mogao učiniti Hrvatskoj i njezinu ugledu u predugih pet godina. Ne smijemo zaboraviti da se predsjednika Republike, bilo u parlamentarnom ili predsjedničkom sustavu, ne zove bez razloga – šefom države. Iako su mu, barem u nas, ovlasti skromnije od onih predsjednika vlade, predsjednik države ima najveći politički legitimitet i praktički je lice, zaštitni znak određene zemlje.

Iz nastupnog govora Zorana Milanovića dalo se razabrati kako je sklon redizajniranju sadašnjeg sustava, odnosno izboru predsjednika Republike u Saboru. Takav razvoj događaja priželjkuju u vrhu HDZ-a i SDP-a, znajući jako dobro da bi čelnici ove dvije stranke, umjesto naroda, u budućnosti igrali ključnu riječ kod izbora šefa države, dok bi jedan od njih bio premijer s kancelarskim ovlastima. Naravno, tu se i želje o velikoj koaliciji SDP-a i HDZ-a, potencirane iz Bruxellesa i Berlina, te potpunom satiranju i onako slabe i razjedinjene oporbe.

Nažalost, velik je broj ne samo zlonamjernih, nego i politički stubokom nepismenih birača kojima se dopada operetno-opanački stil Zorana Milanovića (što je posljedica stogodišnjeg boravka u jugoslavenskim gudurama), stoga, ako bi došlo do ozbiljnijeg usitnjavanja na desnici, nije za odmahnuti rukom na mogućnost da bi Milanović dospio na Pantovčak.

Unatoč svemu tomu, barem znamo da ne će biti dosadno. Također znamo da „povratkom otpisanog“ Zoke ne će biti duhovito, ali će zato biti – smiješno. Valja ipak napomenuti da živimo u demokratskoj zemlji u kojoj se svatko može kandidirati, pa ako je jedan dio, uvjetno rečeno, hrvatskog puka i političkih aktera odlučio kao svoga predsjedničkog kandidata istaknuti Zorana Milanovića, trebali bismo to poštivati. No, iz istih nas razloga ništa ne priječi da se njima i njihovu kandidatu ne bismo smjeli – rugati.

 

H. Krmpotić