U sklopu “jasenovačkoga ciklusa” na redovnom zasedanju Svetoga arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve 1998. godine kao ispovjednik, unesen je u Imenoslov Srpske pravoslavne crkve Sveti Vukašin Jasenovački.

Strateška kleveta Hrvata

Prije Vukašinove kanonizacije kult je već bio proširen, a po crkvama su se pojavile ikone s likom “mučenika”. Na jednoj od njih radi jače sugestije uz masakriranoga sveca stoji ustaški koljač sa U na kapi i s nožem te odrezanim uhom u ruci, a ukomponiran je i natpis s navodnim Vukašinovim riječima „Radi ti, dijete, svoj posao!“ Za Vukašinovu kanonizaciju nije bila potrebna mješovita komisija katolika i pravoslavnih kao u slučaju blaženoga Alojzija Stepinca, a radilo se o velikosrpskoj laži koja i dan danas u svijetu ima svoju težinu u obilježavanju Hrvata kao genocidnoga naroda. Izmišljeni podaci iz priče o Vukašinu šire se još uvijek po svijetu. Pozivajući se na "poznatu činjenicu" koja je "napisana u hrvatskim izvorima", Ivica Dačić srpski ministar vanjskih poslova – inače Miloševićev kadar je u izjavi, koju je prenijela Radio-televizija Srbije (RTS) u svezi s Dačićevom izložbom o Jasenovcu u UN 2018., naveo kako je tijekom jedne noći pobjednik zaklao 1.360 Srba. To je izveo specijalno izrađenim oruđem za to - 'srbosjekom', nožem za klanje Srba.

Stjepan Lozo u knjizi Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima - projekt „Homogena Srbija“ 1941. (2017.) dokazao je da je velikosrpska propaganda Hrvate optužila za nepostojeći genocid 1941. godine, i ukazao je da je kod takve djelatnosti riječ o strateškoj propagandi i nazvao ju je „strateškom klevetom Hrvata“. Velikosrpska propaganda, uz ostalo, ima cilj da posrami Hrvate. Kanadski znanstvenik koji živi u Dubrovniku Francis Brassard upozorio je 2015. da posramljivanje većine može biti sredstvo društvene kontrole manjine nad tom većinom. Prema autoru sram se kao psihološka stvarnost iskorištava tako da se putem emocija redefiniraju elementi identiteta osobe u kojoj se događa unutarnja podijeljenost. Takva osoba pripadnica većine, budući se ne može osloboditi izvornoga identiteta, postaje skladište toga identiteta ali i novoga koji razvijaju razni Trojanski konji koji potiskuju objekte izvornoga identiteta.

Konačno ta dvoidentitetska podijeljena osoba djeluje u interesu političke ili ekonomske manjine. Osjećaj srama prema vlastitome identitetu ili njegovim dijelovima govori o disfunkcionalnome društvu kojemu prijeti uništenje. Vrlo efikasna sredstva posramljivanja su etiketiranje (fašist, rasist, krajnja desnica, homofob i dr.), tabuizacija simbola (npr. svastika, znak U i dr.), sprečavanje povijesnih istraživanja i prokazivanje „nacionalističkih“ jezičnih elemenata. Pomoću ovih sredstava osoba se diskreditira i zapravo isključuje iz zajednice.

Kreiranje fantomskoga svetog Vukašina Jasenovačkoga

Kanonizacija Vukašina Jasenovačkoga temelji se na lažnom svjedoćenju samo jednoga svjedoka vrhunskoga neuropsihijatra Nede Zeca koji je bio zatočen u Jasenovcu. Njegov memoarski zapis «Radi ti, dijete, svoj posao» objavljen je u Glasilu Spomen područja Jasenovac, god. I, br.1, 4.VII 1970. U zapisu autor navodi ispovijed ustaškog koljača Žile Friganoviča uoči formiranja komisije koja je u siječnju 1943. godine trebala pregledati ustaše čuvare jasenovačkog logora. Jezivi sadržaj još se uvijek kao istina objavljuje u svijetu. Ovdje ćemo navesti skraćeno svjedočenje doktora Zeca.

.........Ponovo je zastao (Žile Friganović, nap IRM), ispio čašu rakije, pa je nastavio:

-          Ti se sjećeš kad je u kolovozu bio veliki nastup u logoru i kad je Jure Maričić poslao oko 4.000 ljudi u Gradinu na klanje. Tad smo se Pero Brzica, Zrinušić, Šipka i ja opkladili tko će te noći zaklati najviše logoraša. Otpočelo je klanje, i ja sam već bio poslije jednog sata po broju zaklanih daleko izmakao ispred ostalih. Obuzeo me te večeri neki neobičan zanos. Činilo mi se kao da sam na devetom nebu. Nikad u životu nisam osjetio takvo blaženstvo. I već poslije nekoliko sati zaklao sam 1.100 ljudi, dok su ostali jedva stigli da zakolju po 300 do 400. I tada, dok sam bio u najvećem zanosu,, slučajno sam bacio pogled u stranu i tu ugledao jednog postarijeg seljaka koji s nekim neshvatljivim mirom stoji i spokojno gleda kako ja koljem žrtve i kako se one u najvećim mukama preturaju. .....Gledajući i slušajući ovog starca, u meni se najednom razbuktala želja da mu razbijem mir i spokojstvo najsvirepijim mučenjem i da u njegovim mukama i stravičnim koprcanjimna povratim svoj zanos i blaženstvo uživanja u bolu. Izdvojio sam ga i posadio na jedan panj. Naredio sam mu da vikne: 'Živio poglavnik Pavelić', ili ako to ne kaže da ću mu odsjeći uho. Vukašin je šutio. Otkinuo sam mu uho. On nije rekao ni riječi. Ponovo sam mu rekao da viče: 'Živio Pavelić' ili ću mu otkinuti i drugo uho. Viči: 'Živio Pavelić', ili ću ti otkinuti nos. A kad sam mu i po četvrti put zapovijedio da uzvikne 'Živio Pavelić' i zaprijetio da ću mu nožem izvaditi srce iz grudi, on me pogledao i, uperivši pogled nekako kroz mene i preko mene u neizvjesnost, polako i razgovjetno mi je odgovorio: ,Radi ti, dijete, svoj posao!'

-          Poslije toga, ova njegova poslijednja riječ potpuno me izbezumila, skočio sam na njega, iskopao mu oči, isjekao srce, preklao grlo od uha do uha i nogama ga sjurio u jamu. Ali, tada je i u meni nešto prepuklo i te noći nisam mogao više da koljem. Pero Brzica je pobijedio, jer je zaklao 1.350 logoraša i ja sam mu bez riječi platio opkladu. Od te noći više nemam mira. Kadgod u mučenju i klanju pokušam ponovo da doživim onaj posebni zanos i zadovoljstvo, uvijek me iznova prostrijeli Vukašinov pogled i tada malakšem, bacim nož i ne mogu više da koljem. Počinjem sve više da pijem, ali mi to pomaže samo na trenutak. U piću, naročito na predveče, često me iznenada trgne glas: 'Radi ti, dijete, svoj posao!' .......

U svjedočenju dr. Zeca uočavaju se očite neistine:

  • Nemoguće je doslovno reproducirati razgovor poslije mngo godina. To može biti samo pokušaj rekonstrukcije razgovora prisjećanjem pri čemu su moguća dodatna nenamjerna, ali i namjerna izmišćaj sjećanja pa u tom smislu valja sagledavati memoarske zapise poput ovog dr. Zeca.
  • Žile Friganović (koji je zaista djelovao u Jasenovcu) hvali se da je poklao desetine tisuća logorašća, ali slijedeći današnja saznanja o broju žrtava u Jasenovcu, što se još uvijek propitkuje, značilo bi da je najviše ljudi ubio samo jedan čŽile Friganović. Broj navodnih Žilinih žrtava uklapa se u enormno uvećan falsificiran broj žrtava u Jasenovcu.
  • U natjecanju u noćnom klanju Petar Brzica navodno je zaklao 1.350 logoraša pošto je Žile već zaklao njih 1000. Je li to fizički moguće? Brzica je bio student prava i član organizacije „Križari“ ali je za ovu priliku proglašen fratrom. Ipak za srpsku propagandu u ovom je zapisu najvažniji lik starca Vukaššin je po svemu sudeći izmišljen lik od kojeg je stvorena lažna legenda. Žile, dakle, nije mogao izvršiti ritualni zločin nad nepostojećom osobom.

   Cijela priča o Vukašinu uklapa se u komunističku i velikosrpsku propagandu o Jasenovcu. No, Filip Škiljan u prilogu Logorski sustav Jasenovac – kontroverze (2009.) ističe da se na nijednom popisu žrtava logora u Jasenovcu ili Staroj Gradiški ne nalaz Vukašin, a Mladen Ivezić u knjizi Jasenovac: brojke (2003.) svjedočenje dr. Zeca definirao je kao „tipičnu bajku“. Čudno je da je SPC samo na temelju jednog sumnjivog memoarskog svjedočanstva jednu kontroverznu osobu proglasila svetom nazvavši ju s jasnom tendencioznom namjerom Sveti Vukašin Jasenovački. Ta je crkva od Drugog svjetskog rata do najnovijeg vremena zastupala tezu o 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu, a posvećenjem nepostojećeg Vukašina još je jednom iskazala svoju upletenost u laži oko tog logora. Legenda o Vukašinu opasna je igra vatrom jer konzervira mitološku svijest i održava grupnu zaslijepljenost što onemogućuje narodnu katarzu i, štoviše, potiče mržnju prema „genocidnim“ Hrvatima te potencijalno instrumentalizira agresiju u svrhu osvete. Lažno svjedočenje dr. Zeca očito je izmišljena fikcija kojoj je istinit okvir ratno zbivanje i psiho-patološka aktivnost ljudskih bića u tom zbivanju te logor Jasenovac. Neke su osobe zaista postojale, ali su lažno optužene. Vukašin, pak, očito nije postojao. Svjedok je kao vrsni psihijatar u liku Žile znalački opisao sadistički poremećenu ličnost s dominantnim okrutnim ponašanjem. To je «idealni tip» zločinca iz doba Drugoga svjetskog rata. Taj je tip zapravo općeljudski te je u njega lako uključiti i druge izmanipulirane tragične zločince kakvi su bili još iz redova četnika i partizana, ali i ustaša te Bošnjaka muslimana. Kod dr. Zeca tipičan zločinac je Hrvat. Što se, pak, tiče ritualnih Žilinih postupaka (rezanje pojedinih dijelova tijela) može se naslutiti tehnika copy – paste odnosno lijepljenje drugome motiva transkulturalne patološke matrice vlastita naroda izražene snažno u surovim motivima epike. Ovo je čest slučaj u srpskoj antihrvatskoj propagandi.

Zločinci za pisaćim stolom i izmišljeni Vukašin zločinac iz ikone

U Srbiji je u osamdesetim godinama prošloga stoljeća uz pomoć SANU, sveučilišta, medija i drugih činilaca kao priprema za agresiju nastala enormna produkcija literarnih i historiografskih djela koja su, oživivši stare mitološke matrice (mit o Kosovu i dr.) kao odabrane nacionalne traume, optuživala i sotonizirala Hrvate kao ustaški genocidan narod. Usto se optuživalo i Katoličku crkvu u Hrvata i Vatikan. Dakako, optuživani su i drugi – posebno bosanski muslimani i Albanci. To optuživanje potaknulo je nacionalističku euforiju u Srbiji i među Srbima izvan nje. Veliku ulogu u poticanju velikosrpske nacionalističke atmosfere imala je Srpska pravoslavna crkva (prijenos mošti Sv. Lazara po srpskim zemljama, obnova mita o 700.000 ubijenih i Jasenovcu i dr.). Tada se SPC pridružila mnogim srpskim intelektualcima – zločincima za pisaćim stolom. Ona je to bila s križem u ruci. Ta su zbivanja protumačena u Zborniku koji je priredio Popov Nebojša (19961, 20022). Srpska strana rata: Trauma i katarza u istorijskom pamćenji, I. i II dio. Zbornik nam svjedoći kako druga Srbija teži za istinom. Zločincima za pisaćim stolom koji su poticali agresivnost, zločine i konačno genocid (Srebrenica, Vukovar itd.) valja pridružiti nepostojećega svetoga Vukašina Jasenovačkoga koji je zločine poticao sa ikona.

U vrijeme Domovinskoga rata srpska likvidiranja Hrvata, Muslimana i drugih vrlo su često bila popraćena surovim masakrima (Borovo, Škabrnja i dr.). Kao da se osvećuje masakr nad fantomskim svetim Vukašinom Jasenovačkim! O stradanju civila u Domovinskome ratu Andrija Hebrang je napisao 2013. godine poučnu i argumentiranu knjigu Zločini nad civilima u srpsko – crnogorskoj agresiji na Hrvatsku. Autor zaključuje da je u srpskoj agresiji ubijeno više civila nego vojnika što toj agresiji prema stručnoj literaturi daje genocidni karakter.

Surovi srpski masakri u Domovinskome ratu popraćeni silovanjima i kastriranjem brojni su. Ovdje navodimo svjedočenje Larise Lole Lucić po činu narednice, odlikovane Redom Hrvatskog Križa iz ruku predsjednika dr. Franje Tuđmana te pripadnice 107 Gradačačke Brigade, tenkistice i 100% invalida II skupine. Evo njenog iskustva za vrijeme razmjene ubijenih i preživjelih koji su zbrinjavani u ratnoj bolnici:

“ ..... Radila sam u ratnoj bolnici gdje su dovozili mrtve ili “samo” mučene zarobljenike . Ne znam što su oni pokušavali izvući od tih običnih ljudi, muškaraca i žena. Tijela je trebalo obraditi i identificirati. Bilo je to još jedno u nizu mučno iskustvo ,ali to je bio moj posao.
Mrtve muškarce su vraćali sa nožem urezanim U preko leđa. To su im, naravno, radili naživo. Zdrobljeni ili odrezani testisi ili čak i spolovilo, počupani nokti su bili već uobičajeni pri razmjenama.Pocupani zubi, analni otvori popucani, bradavice odrezane… A tek žene? Nakon prve razmijene tijela i viđenih izmučenih žena, počela sam oko pojasa nositi po dvije bombe.
Taj put, među nekoliko muškaraca, bile su dvije žene. Jedna civil, druga vojnikinja, zarobljena i mučena do smrti.

Prvo sam uočila silne opekotine od cigareta. Iz otvorenih usta te mlade žene, zjapila je praznina. Počupali su joj zube. Dok sam je prala mokrom spužvom, zamišljala sam što im je morala učiniti da bi je ovako strasno mučili. Gledam je na metalnom stolu i zamišljam kako im je prkosila. Međica između maternice i analnog otvora bila je rastrgana od ‘ko zna koliko silovanja. Grudi su joj bile izrezane, ko zna čime. Stidne dlake su bile spaljene, kao i trepavice i obrve. Gledam je i razmišljam koliko je trpila. Nokti na rukama i nogama počupani. Kao da su htjeli od te lijepe djevojke napraviti čudovište, mislila sam dok je mokra spužva otkrivala sve gore i gore. Uši su joj bile odrezane, na leđima urezan kukasti križ. Ali ni dalje to nisu bile smrtonosne ozljede. Sigurno su je tjerali da moli , mislim u sebi. Ovu hrabru djevojku su mučili jer je bila u uniformi s našim oznakama, dok je druga žena bila propucana iz pištolja.

Ali ono sto me najvise šokiralo i što nisam primjetila odmah, svaki zglob na ruci bio joj je slomljen. Bože, koliku snagu je imala. Među silnim modricama po tijelu, spužva mi zapne za nešto, polako to operem i ugledam žig. Osjetila sam mučninu. Medicinarka za drugim stolom me pita kakva je situacija i doda “ovaj put su bili blaži, moja je silovana i odmah ubijena. Šutim, ne mogu joj odgovoriiti. Polako joj perem noge i vidim zdrobljena koljena, ‘ko zna čime. Izjurila sam na zrak. Koliko? Koliko dugo je izdržala opirući im se? Još malo i gotova sam, mislim u sebi, još samo da joj operem plavu kosu, skorenu od krvi. Krv miriše na metal i taj je smrad ispunio prostoriju. Pokušala sam je namjestiti tako da roditelji pri identifikaciji vide što manje rana. Nisam joj, međutim, mogla zatvoriti vilicu. Ukočila se u toj jezivoj agoniji. I tad vidim odrezan jezik… Znači, tu si se predala ljepotice. Ugušila si se svojom krvi. Progutala je komad jezika i njezina krv ju je ugušila. Otišla je na svoj način. Dečki koji su dovezeni sa njom su pričali da su slušali iz barake u kojoj su je mučili nadljudske krikove. Poslije sam čula da to nisu bili “domaći” Srbi, nego neki iz Srednje Krajine. Nakon toga, nikad više nisam radila na razmjeni mrtvih. Moja ljepotica plave kose je podnijela žrtvu za sve nas.

Uz moguće neke netočnosti u svjedočenju zbog poremećaja sjećanja karakterističnoga za ljude, svjedočenje Larise Lole Lucić općenito valja smatrati vjerodostojnim.

 

Ivo Rendić - Miočević

 

Laž o svetom Vukašinu Jasenovačkom već su obradili i razotkrili hrvatski autori (F. Škiljan, M. Ivezić, I Rendić – Miočević), ali kako ta laž i dalje živi kao sastavni dio srpske strateške klevete (izložba o Jasenovcu u UN) valja stalno na nju podsjećati.