U 2019. godinu Vlada Republike Hrvatske i Predsjednica kreću s velikom popudbinom svoje osobne nesposobnosti i političke nepromišljenosti, a Hrvatski sabor će s diletantskim glumačkim družinama zvanim „klub zastupnika“ nastaviti sa svojim reportoarom političkih vodvilja zabavljati hrvatske dokoličare pred TV ekranima.

Zato nije važna kronologija isprepletenih afera iz prošle i prijašnjih godina, jer nijedna od njih još nije završila, nego se po potrebi samo podgrijava ili pak sklanja od očiju javnosti. Sve one govore o nepopravljivoj nekompetenciji Banskih dvora, Pantovčaka, Hrvatskog sabora i redom državnih institucija. Svi su oni prevarili, zakazali i još gore: postali producenti hrvatskog beznađa i gospodarske letargije.

Stečaj Agrokora i bijeg Ivice Todorića u inozemstvo svakako je krupan politički događaj kome se još ne nazire kraj, jer je početak s konca osamdesetih iz ranih 90-ih godina zamračen. „Agrokor“ kao sigurna kuća za sve zaslužne prvake dogovorne ekonomije i aktiviste „duboke države“ srušena je namjerno i na brzinu; politički zakrilnici koji su stvorili Ivicu Todorića i sve ga vrijeme bezrezervno podupirali, toliko su se amaterski zaigrali sobom da nisu primijetili kako su se neoprezno ulovili u kolo s mnogo opasnijim dečkima iz državnih banaka ruskih oligarha. I nije bilo druge nego ruskim vjerovnicima prepustiti polomljenu igračku.

Da bi prikrio nezgodnu mail komunikaciju sa svojom potpredsjednicom Martinom Dalić – aferu „hot mail“ – predsjednik vlade Andrej Plenković producirao je aferu „sms“, željeći i svoje „hot mailove“ podvesti pod Vargine krivotvorine. Kao bonus želio se u toj velikoj medijsko-policijskoj gunguli riješiti zamjenika presjednika HDZ-a, Milijana Brkića, i na taj način prestrašiti i utišati desno krilo u svojoj stranci. Međutim istina je da Franjo Varga, glavni lik iz „afere sms“, nije fabricirao niti jednu poruku između Plenkovića i Dalićke, a Milijan Brkić još je itekako na nogama. Hot mailovi su, nesumnjivo, nepatvoreni, točni i vjerodostojni!

Ne pitajući biračko tijelo za mišljenje i biračku volju, Plenkovićeva je vlada uz pomoć angažiranih ljevičarskih medija, prije svega HRT-a, Nove i RTL-a kao i „Večernjeg lista, „Jutarnjeg lista“ i „Novog lista“ provukla svoju odluku da Republika Hrvatska potpiše Istambulsku konvencuju i Marakeški sporazum i tako je briselski gubernator ispunio svoju obavezu i učinio sve da izigra referendumske inicijative, i to baš one koje su kroz referendum željele provjeriti raspoloženje biračkog tijela Republike Hrvatske o „Istambulu“ i „Marakešu“.

Hrvatska dijaspora nije afera ove Vlade, ali i Plenkovićeva vlada nastavlja tretirati uspješno hrvatsko iseljeništvo od 3,5 milijuna kao izdajnike (socijalizma) i drugorazredne hrvatske građane. Predsjednica pak izrecitira izlizane govore domoljubne dobrodošlice, pojede se dobar ručak i večera, ali poslije toga ne dogodi se ništa. Zašto bi se hrvatsko iseljeništvo vraćalo u Hrvatsku i svoj teško stečeni novac povjerilo trutovima u Vladi, državnom činovništvu i prepustilo se birokratskom šikaniranju da bi im na koncu bilo oduzeto sve: novac i vrijeme, a najviše dostojanstvo?

Afera s nabavkom jadrolinijinih katamarana u Singapuru minorna je u usporedbi sa slučajem brodogradilišta Uljanik/3.maj, ali ukazuje na kokošarski mentalitet političkih uhljeba u državna poduzeća bilo da se radi o Plenkovićevom ili Butkovićevom kadriranju i „njihovim“ ljudima. Poruka Davidu Sopti je samo jedna: provizija se ne uzima unaprijed, nego tek po obavljenom poslu, to su dobri običaji kod uzimanja pozamašne provizije, čak i ako je zakrilnik sâm predsjednik Vlade. A sada za Soptu poteškoća više nije Ante Vranješ nego nizozemsko/singapurska tvrtka DAMEN Gorinchen koja za uredno plaćeni mito traži izvršenje ugovora, sve ostalo su samo detalji.

Slučaj Uljanika govori o ovoj kao i o svim Vladama prije: usprkos desecima milijardi kuna sasutih iz državnog proračuna u resetiranje hrvatske brodogradnje, posebno Uljanika i 3. Maja, nije se dogodilo ništa dobra. Država je dala i jamstva u visini od 7,5 milijardi kuna, i ne znamo je li to i konačna brojka ili će se u nastupajućim mjesecima otkrivati za sada još zatajena državna jamstva. Toliko Republiku Hrvatsku koštaju (ne)radnici/vlasnici Uljanika i 3. Maja, tzv. samoupravljači, a oni bi i dalje kao nešto radili. Ali zašto ne umru od stida nakon što su podaci o njihovim gubicima i neradu izašli na vidjelo. Da im je svima država plaćala punu plaću samo da ostanu kod kuće i ništa ne rade, manja bi bila šteta i manji trošak. Neka izađu pred kamere i kažu koliko turističkih apartmana posjeduje ta radnička nejač i koliko se hektolitara piva i vina na dan prodavalo u tvorničkom marendarijima u Puli i Rijeci. Pronalaskom strateškog partnera ni Hrvatska, ni Rijeka, ni Pula, ne dobivaju skoro pa ništa: takav ulagač neće podmiriti niti jednu kunu duga niti platiti državna jamstva, a od postojećih samoupravljača-neradnika neće zadržati ni njih 10%.

Jednako tako, Plenkovićeve inicijative koje imaju za cilj pomoći opstanku hrvatskog naroda u BiH obična su šarena laža za koju će cijenu platiti dio hrvatskog naroda koji živi u BiH, ali i Republika Hrvatska. Bezmirisna saborska Deklaracija, kojom se pokušalo osuditi pojavu Željka Komšića - ne spominjući mu uopće ime, još je jedan pokušaj bacanja prašine u oči biračkom tijelu. Plenkovićevo navodno lobiranje u Bruxellesu, Parizu i Berlinu neće poboljšati položaj hrvatskog naroda. Iz prostog razloga što se o toj temi tamo ne odlučuje. Bruxelles, Pariz i Berlin, kao uostalom i Plenković, opetovano ponavljaju kako "nema promjene granica". Međutim, ono što se događa u odnosima između Kosova i Albanije jasan je pokazatelj kako se po briselskim hodnicima o tome uopće ne odlučuje. Jednako kao niti o budućnosti postdaytonske BiH!

No vratimo se na početak, ono što je najviše opečatilo Hrvatsku u 2018. i nastavlja je pečatiti znakom nepouzdane države: to je kupovina borbenih američko/izraelskih zrakoplova F-16 Barak. Koliko god se o tome pisalo i navijalo ovisno o tome tko piše i gdje objavljuje, ostaje gorka činjenica da su Sjedinjene Američke Države zaključile da Repubici Hrvatskoj danas, uz ugrađen Joisipovićev i Mesićev kadar u Vladi i JNA oficire u Ministarstvu obrane, ne može pripasti visoka tehnologija F-16 Barak. Hrvatska je član NATO-a, ali ne ulijeva povjerenje, nije „položila“ sigurnosni certifikat da bi posjedovala naprednu vojnu tehnologiju. Pogotovo nije sigurna najsofisticiranija oprema na izraelskim modelima F-16 Barak. SAD i država Izrael nemaju povjerenja u čelne institucije Republike Hrvatskke, jer postoji objektivna opasnost da spomenuta tehnologija završi u Kini, Rusiji ili Sjevernoj Koreji. Pod mentorstvom Stjepana Mesića i Budimira Lončara Plenkovićevo približavanje Kini bio je znak Americi da zaustavi prodaju svojih/izraelskih zrakoplova Republici Hrvatskoj.

Sve gore spomenuto razlog je intenzivnog iseljavanja mladih i obrazovanih Hrvata u inozemstvo. Oni ne iseljavaju u države bivših jugoslavenskih republika, kao što bi hrvatski političari najradije tamo zaigrali Kozaračko kolo, već sele u zemlje građanske demokracije, tamo gdje mogu dosta toga naučiti, raditi i zaraditi. Nije riječ o migraciji „trbuhom za kruhom“, jer u Hrvatskoj nema gladi i neprestano se traže radnici, nego im je dosta gledati umišljene jadnike u Vladi, Saboru i na Pantovčaku, cijelu tu bulumentu koja se vozi pod crveno-plavim svjetlima kao da su bilo kome važni i kamo im se to žuri? Kako ih nije stid paradirati s ergelom Audija, Passata i BMW-a, s tolikim osiguranjem i glumiti Tita poslije Tita? Prokleta umišljenost autsidera koji su bez politike i politikanstva nitko i ništa.

Ti mladi iseljenici, hrvatska nova dijaspora ne želi da ih mediji više ispiru lažima, ne žele gledati klaune u Hrvatskom saboru, nesposobnu Vladu i politička prenemaganja ispodprosječnih politikanata. Žele samo raditi i pristojno živjeti bez tlačitelja u svojoj blizini.

 

Josip Gajski