Francuski predsjednički niz od Fransoa Mitteranda preko Fransoa Hollanda pa danas do aktualnog predsjednika Emmanuela Macrona vidno urušava nekoć znamenitu građansku demokraciju i nadaleko čuvenu francusku nacionalnu svijesnost.

Istovremeno, tu tehnološki vrlo uspješnu državu s izuzetno moćnom suverenom tehnologijom smješta u skupinu incidentnih i izuzetno nesigurnih zemalja. I to neće završiti na dobro.

Nakon socijalautokraciji sklonog Mitteranda te polublentavog Hollanda, Emmanuel Macron je na koncu ipak dokaz da se niz loših francuskih predsjednika nastavlja i da se razdoblje loših predsjednika Republike, Mitteranda i Hollanda, ne mogu popraviti ni dogovornom „zavjerom“ onih najmoćnijih, a to su teško uočljivi bankarsko-birokratski krugovi povezani s arhitektima Novog svjetskog poetka - isti oni koji su iznjedrili i Georga Sorosa.

Upravo su spomenuta tri francuska predsjednika omogućila islamističkim migrantima da se omasove i ukrorijene u Francuskoj, da od velikih francuskih gradova naprave prave muslimanske mahale, a pojedine kvartove učine potpuno nedostupnim francuskom pravosuđu i pravnoj državi. Ova su tri predsjednika Francuske kumovali činjenici da danas u Francuskoj (a poslije i u drugim dijelovima Europe) postoje dva zakonodavstva: Ustav i šerijatsko pravo kao prihvaćeno paralelno zakonodavstvo za muslimanski korpus. Stoga, u pravu su oni koji tvrde da je na djelu suspenzija francuskog Ustava i pravne države.

Angela Merkel ipak nije mogla pobjeći (kominternovskom) internacionalizmu i STASI-jevom ispiranju uma o braći po oružju i siromaštvu. DDR se preduboko ukorijenio i pustio virus. Kancelarka Merkel glavni je krivac da su Njemačka i druge europske zemlje u posljednjih desetak godina apsorbirale tako veliki broj migranata, pa i islamistički terorizam u tolikoj mjeri da se organizirani oružani otpor militantnom islamizmu sve otvorenije nameće kao jedno od riješenje. I to više nije pitanje mjeseci već tjedana, ovisi hoće li i u kakvom intezitetu biti islamističkih terorističkih napada za vrijeme ovih božićnih blagdana.

To za Njemačku i Europu znači privikavanje na život u uvjetima građanskiog rata. Osim ako se u punim ustavnim obavazama ne umiješa vojska, kojoj je dužnost čuvati ustavni poredak, jer to se od nje očekuje koliko god to ne bilo po volji europskim politikatnima. Generalsko pismo upućeno predsjedniku Macronu jednoznačno govori o tome da će vojska u Francuskoj po svaku cijenu držati red i čuvati ustavni poredak.

Ideološka osovina Pariz – Berlin, uz potporu sorosevih trabanata, glavni je promotor potpuno neuspjele integracije islamističkih migranata u judeokršćansku Europu i inicijator migrantske invazije na Europu. Posljedično tome i generator straha kao i antimigrantske panike što prerasta u snažno skretanje Europe prema bezkompromisnoj desnici i njezinim militantnim predznacima koji dosta sliče fašizmu i nacizmu. Osovina Paris – Berlin, konkretno prije spomenuti francuski predsjednici i njemačka kancelarka Angela Merkel, srušili su temelje europske judeokršćanske kulture i (neuspjelom) multikulturalnošću srozali europski način života u islamistički plijen.

Slika Europe su veliki gradovi pretvoreni u smećem zatrpana, nehigijenska predgrađa naseljena migrantima i građansko licemjerje pretvoreno u lažnu uljudnost i razumijevanje. Opasna činjenica da se javni govor od govora unutar četriri zida praviše razlikuju i samo je pitanje vremena kad će se iskreni govor preliti ulicama i trgovima i potražiti pravoga krivca za poniženje judeokršćanske Europe.

Toj nečasnoj zadaći pretvaranja Europe u neuspjeli judeokršćansko-islamski miks po nalogu globalista u Europskoj komisiji, svojim postupcima, priključio se i Andrej Plenković.

Cijelim nizom poteza hrvatski se premijer otvoreno upustio u nastavak kominternovskog projekta rušenja nacionalnih država pod parolom globalističkog (komunističkog?) zajedništva i proklamirane jednakosti, kao i pokušaj komunističke antife i ljevičarskog medijskog koridora da zaigraju na posljednju kartu – internacionalizam ogorčenih i očjnih po svaku cijenu!

Nacionalizam se po toj doktrini tradicionalno pripisuje nazadnjaštvu i konzervativnoj desnici, a etiketira etiketom nacifašizma. U tom novom globalističkom internacionalizmu sve su nakaznosti dobrodošle: od onih koji se odriču svojih obiteljskih korijena i nacije do onih što militantnim ateizmom jurišaju na religiju i tradicionalni svetonazor judeokršćanstva.

Sve se to putem medija pokušava predstaviti kao „progres i napredak“ - razlog zašto je dobrodošla kompletna nakazna abeceda LGBTMSŽNJ... mrzitelji oca i majke, ljubitelji životinja, sodomisti, koprofagi, pedofili, rodoskvrnici... globalizacija ih objeručke prihvaća i svima daje podršku. Sva prava na devijaciju i nakaznost su znak "progresa i napretka", zato globalizacija ne oskudijeva u regrutiranju pristaša.

Andrej Plenkovića svojim postupcima samo nastvlja antihrvatski niz političkih pajaca „duboke države“ još tamo od propale Yugoslavije, preko perjanica YUTA-e i yugonacionalista Ivice Račana, Stjepana Mesića, Ive Josipovića, Budimira Lončara i Zorana Milanovića i stotine njih pomno ugrađenih i visoko plasiranih u državnu upravu, ministartva, bankarski sustav, javna poduzeća, medije i diplomaciju. Sve i da hoće drugačije ne umije drugačije.

Aktualni hrvatski premijer slijep je na promijene u svijetu i Republici Hrvatskoj. Uopće ne uočava da se nakon pada Berlinskog zida svijet promijenio i svijet se neprestano mijenja da bi načela geopolitike tisućljećima ostala ista i jednaka. Ne vidi niti da se svijet nalazi pred većim promjenama nego su one iz 1989. godine.

Predsjednik Barak Obama bio je posljednji američki predsjednik neposrednog posthladnoratovskog razdoblja i demontaže komunizma. U Bijeloj kući sada stoluje osoba koja stoji na braniku judeokršćanske civilizacije i protivnik je Novog svjetskog poretka i neprijatelj oboljelog čovječanstva ispeglanog globalizacijom. Ovo nije Amerika populista lakih političkih nota Johna Kennedya i Baraka Obame. Trumpova Amerika je jednako snažna kao nakon II. Svjetskog rata i svjesna svojih prava i dužnosti, a još više svoje prevelike žrtve da bi sačuvala Europu od sebe sâme. Amerika dobro pamti koliko je milijuna svojih sinova izgubila kad je dvaput povjerovala Europi, ondašnjim merkelicama i makronima – i nije dobro završilo. Treći put ne ide.

Hrvatski predsjednik Vlade je zaboravio da je prije samo trideset godina puknula na daleko čuvena (i potcjenjena) hrvatska šutnja iz samo jednog razloga: jer je velikosrpstvo, a ne Slobodan Milošević, izgubilo svaku mjeru. I nije se protiv nepravdi i političkog šikaniranja digao glas masa, nego puška.

Velikosrpstvo je cijelo jedno stoljeće na svim razinama i na svaki način šikaniralo i kažnjavalo hrvatsku nacionalnu samobitnost, a za samu pomisao o hrvatskoj državotvornosti odlazilo se na tešku robiju. Vlada Andreja Plenkovića samo maše hrvatskim zastavama i službeno se ne odriče insignija hrvatske suverenosti, ali ustvari kastrira svaki osjećaj nacionalnog ponosa i državotvornosti. Potpisuje Instmbulsku konvenciju, Marakeški sporazum dodvorava se Macron-Merkeličinoj Europi, ali kako će objasniti roditeljima pretučene djevojke da upravo istambulska konvencija pogoduje raznim „Daruvarcima“ i omoguću je im da slobodni išetaju iz sudnice. Gdje su „Babe“, feministice, tisuće udruga za svemoguća i nemoguća ženska prava?

Možda bi bilo najbolje kad bi Viktor Orban makar za jedno vrijeme postao premijer Republike Hrvatske, recimo gostujući premijer na pola plaće? Istina da bi ga antifa proglasila ustašom, povjesničari se prisjetili hrvatskih prijepora i mržnje prema mađaronima, ali ni najveći hrvatski neprijatelji ne umiju oštetiti Hrvatsku kao njezini vlastiti sinovi, zato „Orbana za predsjednika vlade Republike Hrvatske“!

 

Damir Nuić