S obzirom da do ’90. godine nisu postojali izbori, razumno je kazati da su svaki izbori važni, ma koga se biralo za koju funkciju. No, svatko će se složiti, odrastao on u demokraciji ili totalitarnom režimu, da su izbori za vijeća mjesnih odbora potpuno nepotrebni i predstavljaju isključivo trošak u obliku beznačajnog birokratskog tijela.

Mjesni su odbori, ustrojeni s nadležnošću za, uvjetno rečeno, četvrt pojedinog grada, proračunski korisnici lokalne samouprave na čijem su području osnovani.

Svaki ih grad ima u proračunu te se može vidjeti koliko se na njih godišnje izdvaja. Primjerice, Grad Zagreb za mjesnu samoupravu izdvaja godišnje do 18% od ukupno ostvarenih proračunskih prihoda u protekloj godini, umanjenih za rashode za zaposlene, rashode i izdatke za otplatu kredita, obveze za zakupnine i najamnine te pomoći, što je visoka cijena za ništa.

 Osim što se tim mjesnim odborima stvaraju umjetne administrativne (i političke) tvorevine, sve za što su „nadležni“, moraju rješavati putem gradskih odjela ili odsjeka, a njihovi izbori moraju biti sukladni izbornim pravilima za lokalne i regionalne izbore, dakle, trošak ima Državno izborno povjerenstvo, odnosno sama država – porezni obveznici.

Gornja granica izlaznosti na tim izborima iznosi oko 5%, „vlast“ dijele lokalne stranke, a pobjeđuje onaj tko na glasanje dovuče više susjeda i prijatelja. Ljudi načelno o održavanju tih izborima nemaju pojma, mediji nisu zainteresirani budući ne postoji „senzacija“ na razini kvarta, a političkim strankama služe kao statistički podatak za lokalne izbore.

U naravi, članovi mjesnog odbora (petero njih) su lokalni besposličari koji zadovoljavaju svoje političke ambicije na toj „funkciji“, ili što je češće, polusenilni umirovljenici u visokoj životnoj dobi s, u pravilu, malim mirovinama. Također, političke stranke na taj način „uhljebljuju“ (ako to možemo nazvati hljebom) svoje mnogobrojno članstvo, a čovjek ne zna bi li plakao ili se smijao kad shvati kakve se tek „igre prijestolja“ vode ne bi li se tkogod domogao „krune“ predsjednika mjesnog odbora…

Uostalom, kad bi „administracija“ putem mjesnih odbora imala ikakvu isplativost ili utemeljenost, Švicarska bi to odavno uvela u svoj pravni sustav. U gradovima s preko 15 milijuna stanovnika, okrug („district“) ima smisla, jer obuhvaća oko milijun ljudi, no kad „biračko tijelo“ broji između 500-5000 ljudi, onda je to besmisleno.

Evo primjera „reforme“ koja se može prilično bezbolno provesti – ukinuti mjesne odbore i mjesne izbore, ne će uznemiriti nikoga osim lokalnih uhljeba. Nitko ne će izgubiti na demokraciji ili na nekakvom pravu, funkcioniranje grada, odnosno države će ostati jednako (ne)učinkovito ili čak učinkovitije zbog jednog tijela manje, a u proračunu će biti više novca pa će moći i koji prirez biti manji.

U političkom smislu, svi jednako gube i jednako dobivaju, osim onih koji svoje političke karijere započinju u mjesnim odborima, a ako jednoga dana završe na čelu nekog ministarstva, mogu se pohvaliti „iskustvom upravljanja“ u mjesnim odborima. Zato nam država i jest takva.

 

Josip Gajski