Traje li još agresija na Republiku Hrvatsku, jer zašto se do sada, punih 27 godina u procesuiranju srpsko-srbijanskih zločina nije napravilo malo ili ništa. Zašto i ova Vlada štiti neučinkovito pravosuđe, tj. ratne zločince i pri tome se još drži oholo i uvrijeđeno?

Kad prosvjed u Vukovaru makar i retorički podrži SDP, ona ista Partija koja je 1991. izašla iz Sabora kad se glasovalo o samostalnosti Hrvatske, tj. izlasku Hrvatske iz SFRJ; kad kroatofobi „svih vrsta i fela“ blagonaklono, ili barem deklarativno, podrže pokušaj gradonačelnika Vukovara, Ivana Penave, da se konačno započme s procesuiranjem srpsko-srbijanskih ratnih zločina u Domovinskome ratu; kad HDZ pokazuje očnjake svojim članovima koji otiđu na prosvjed u Vukovar 13. listopada; kad su braniteljske udruge temeljito zbunjene i podijeljene oko toga trebaju li otići na prosvjed ili ne; kad Generalski zbor otkaže odlazak na prosvjed... onda se svi, a pogotovo branitelji i neposredne žrtve velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku moraju zapitati što se doista događa u hrvatskoj državi i tko je zapravo na vlasti?

Po mnogočemu je dogovorna ekonomija samoupravnog socijalizma postala dogovorna politika samoupravnog socijalizma; prije svega po zacrtanim planovima hrvatskih oklijevala i orjunaša. Po sačuvanim pričuvnim matricama komunističkih ideologa samostalna i suverena Republika Hrvatska pretvara se u Socijalističku Republiku Hrvatsku unutar Europaske Unije, a pri budućoj konfederaciji Zapdni Balkan. To su želje i namjere Europske Unije bez obzira što u doglednoj i nedoglednoj budućnosti neće biti širenja EU na BiH, Srbiju, Makedoniju i Crnu Goru?!

Takvo je liderstvo namijenjeno Hrvatskoj, članici EU-a: lažni senioritet u nekakvoj budućoj „trećoj Jugoslaviji“. I to silno imponira Andreju Plenkoviću, liderstvo u Zapadnom Balkanu preko briselskih poluga moći. Time je operacija „dogovorena politika“ opasnija i nakaradnija, jer neće biti proširenja pa se traži alternativni, drugačiji modus operandi. Za provedbu takve politike treba imati izdajnički želudac, Andrej Plenković ga, očito, posjeduje i Hrvatska je već napola u njegovom želucu.

Drevna uzrečica „podijeli (uloge) pa vladaj“ dobila je novo, upravo nevjerojatno poglavlje. Međutim, Pupy je majstor, onaj pravi meštar igre, a Plenky je samo prolazna stavka u geopolitičkom knjigovodstvu Europske Unije, marioneta kao što će to isto biti kad zasjedne na obećano mjesto Federice Mogherini.

Hrvatsko je društvo namjerno podijeljeno i još više usitnjeno samo s jednom namjerom – da bude što više zbunjeno, konfuzno i zaboravno. Ali to više nije podjela na one koji znaju da je Jugoslavija propala i one koji se nadaju oživljavanju iste na bilo koji način. Namjera je oslijepiti ljude na činjenice te im nametnuti zaborav na strahote srpsko-srbijanske agresije na Hrvatsku, a sve prikazati kao tek usputnu povijesnu epizodu, čarku među slavenskom braćom u kojoj nije bilo ni pravih krivca ni ozbiljno nevinih. To je razlog zašto se pravosuđe drži predmete duboko u ladicama, zašto se od agresira ne traži ratna odšteta i zašto ljevičarski mediji (novinari, uredništvo i vlasnici) na svaki način žele izjednačiti žrtve i krvnike, agresora i naparnute.

U Hrvatskoj su, nažalost, svaki skup i prosvjed politika, zato je nevažno je li u Vukovaru bilo deset ili dvadeset tisuća ljudi, i koliko su govornici apstinirali od političkih govora, nastavi li se ovako dogodine ili za koji mjesec bit će ih dvjesta tisuća i marš na Zagreb je posve izvjestan. Vukovar ide dalje.

 

L.C.