„Ove godine smo došli s jednim društvom iz jednog malog mjesta iz Gorskog kotara iz Primorsko-goranske županije, iz Gomirja, iz zapravo "najzapadnijeg mjesta srpskog" u, ajmo reći, u Republici Hrvatskoj”, rekao je Petar Mamula, dožupan PGŽ-a u Čačku tijekom službenog puta u Republici Srbiji.

Ukuca li se Gomirje u internetsku tražilicu, prvi je rezultat na stranici engleske „Wikipedia“-e, a počinje s „Gomirje (Serbian Cyrillic: Гомирје)“. Osim demografskih podataka, od „znamenitosti“ je ponuđeno „Gomirje Monastery - the westernmost Serb Orthodox monastery.“ A pod kategorijom „Notable natives and residents“ su navedeni: Lazar Mamula, Bogdan Mamula i Desanka Đorđević.

I nitko nema ništa protiv toga; zašto stjecajem povijesnih silnica Gomirje ne bi bilo malo hrvatsko mjesto u Gorskom kotaru s pretežito ili s potpuno srpskim stanovništvom? Ali ne, to je „srpsko mjesto“, u „ajmo reći Republici Hrvatskoj.“ Očito si ne mogu pomoći; što je Srbin bez velikosrpskog mamipuliranja ?! Pa svi znamo da je Republika Hrvatska, za njih, samo jedan prolazan, ajmo reći, incident…

Inače, mjesto dožupana Primorsko-goranske županije je zakonom „zagarantovano“ srpskoj manjini. Iz tih je valjda razloga isti taj dožupan Mamula organizirao službeni put u Guču (Srbija) na Dragačevski sabor trubača, gdje je fotografiran u društvu pravih pravcatih četnika (svoj na svome među svojima!), što je objavio Maxportal.

No, unatoč mnijenju Petra Mamule, Gomirje nije najzapadnije „srpsko mjesto“ u „ajmo reći Republici Hrvatskoj“. Najzapadnije „srpsko“ mjesto u „ajmo reći RH“ je grad Rijeka.

Godine 1909. godine Matoš piše: “I evo nas na Rijeci. Treba doći u taj nesrećni, oteti nam grad i osjetiti da je Hrvat i Hrvatska danas jedno poniženje i sramota! Tri četvrtine kapitala je na Rijeci u hrvatskim rukama, sav je puk hrvatski, i to najvrijedniji, najradiniji, najintiligentniji puk hrvatski, i mi tu nemamo ni onoliko autonomije, koliko srpska crkvena općina, nemajući pravo podići ni hrvatsku osnovnu školu.” (str. 31., Naši ljudi i krajevi, Zagreb, 1937.)

Izuzev činjenice da u Rijeci više nema nikakvog kapitala (osim partijskog), stotinu godina nakon, Matošev opis, nažalost, pogađa samu bit Rijeke, s bitnom napomenom da Rijeka prije bijaše uvijek „austrijska“, „talijanska“ ili „mađarska“, a danas je isključivo srpska, ne po brojnosti Srba, već po sadržajnosti.

Frano Supilo, kad mu je zdravlje narušio već poodmakli sifilis, što se smatra razlogom njegova prijelaza iz tvrdog pravaštva u militantno jugoslavenstvo, je predložio početkom prošlog stoljeća hrvatsko-srpsku koaliciju u Rijeci (za potrebe otpora Pešti i Beču), na što ga je Matoš ismijavao ukazujući na činjenicu da u Rijeci živi 80-ak ljudi srpske nacionalnosti. Danas Rijeka, odnosno PGŽ, jamči Srbima mjesto dožupana. Toliko o ostvarivanju nacionalnih interesa.

Nakon prošlotjednih održanih izbora u BiH, Željka Markić je putem društvenih mreža, ugrubo, poručila da hrvatski problem nisu Komšić i Pupovac, nego Plenković i Čović. I ona, kao i Petar Mamula, griješi. Naime, problem je hrvatska šutnja, hrvatska pasivnost i hrvatsko beskralješnjaštvo.Na izborima u BiH su, brojčano superiorniji Bošnjaci, Hrvatima za predstavnika izabrali Željka Komšića. Izabrala ga je, kažu nezadovoljni, bošnjačka većina, što nije baš točno. Komšića su izabrali svi oni Hrvati koji na izbore nisu – izašli. Stvar je vrlo jednostavna; nisu posijali pa ne će ni požeti.

Isto je s Rijekom. Manjine, prije svega srbijanska, muslimanska, romska i talijanska Hrvatima u Rijeci za gradonačelnika biraju – Slovenca - Jugoslavena, što se lako potvrđuje ukoliko se usporedi broj onih koji glasovaše za Obersnela i broj pripadnika nacionalnih manjina. Hrvatska većina (oni koji nisu otišli u Irsku ili Njemačku zbog totalne propasti nekoć važne sredozemne luke) naprosto ne izlazi na izbore i onda se potom kuka i nariče. Hrvati su ipak pravi Slaveni – uvijek im je netko drugi kriv za njihove nedaće…

Čudno je, stoga, što je Obersnel prije koji tjedan najavio da će na (zapadnom) ulazu u Rijeku uskoro biti postavljena ploča s natpisom Rijeka-Fiume. O talijanskim pretenzijama na hrvatsko tlo ne ćemo ovdje govoriti (u maniri prosječnog hrvatskog beskralješnjaka: bolje da nas svojataju Talijani nego Srbi!), no, ako se već ide toliko daleko da se poradi nepostojećih riječkih Talijana (uglavnom su svi pobijeni i protjerani ’45. godine) postavlja dvojezična ploča, hoće li na istočnom ulazu u grad stajati Rijeka-Ријека, u duhu rapalskog ugovora? Ili pak, zašto položaj dožupana nije zajamčen talijanskoj manjini, ako se već stavlja dvojezični natpis imena grada?

U gradu kruže glasine da se htjelo postaviti natpis Rijeka- Река, no od toga se odustalo jer su shvatili da bi, prije svega, Dalmatinci, smatrali da se negdje nudi nešto (možda teletina?) pod pekom…

 

Damir Nuić