Rat prije rata je hrvatska igrano-dokumentarna serija od deset nastavaka u trajanju od po 50 minuta iz 2018., redatelja Miljenka Manjkasa. Seriju je snimila produkcijska tvrtka Intermedia grupa za Hrvatsku televiziju (HRT).

Obuhvaća razdoblje od smrti Josipa Broza Tita, lažnog bravara i pravog diktatora do proglašenja hrvatske neovisnosti, dakle pokriva turbulentno desetljeće 1980.-1990. Kako upravo ide na HRT-u, Hrvati mogu, na jedan pedagoški način saznati zašto su se našli na udaru komunističko-četničke Velike Srbije, na čelu sa Slobodan Miloševićem i zloglasnim Brankom Mamulom, Srbinom iz Hrvatske, te koja je izdajnička ulogu u svemu bila hrvatskih (yugoslavenskih!) komunista na čelu s bezveznim i anemičnim Stipom Šuvarom i Ivicom Račanom.

Ono što je poučno u seriji, koja je za moj ukus rađena malo neuredno i mjestimično tendenciozno, upravo su različite razine problema. Naime, s jedne strane je otromboljena komunističko-četnička Srbija koja ima državni aparat, vojsku i policiju, te pregršt suludih ideja o granicama Velike Srbije. S druge strane, tu su malobrojni hrvatski emigranti i disidenti, loše organizirani i još gore povezani, izuzetno naivni, premreženi s brojnim cinkarošima. Ono što je ključno pitanje, kako je dvadesetak loše organiziranih hrvatskih nacionalista/domoljuba uspjelo pobijediti pomahnitalo, dobro organizirano velikosrpsko ludilo?!

Odgovor se samo dijelom može uočiti u seriji, a važniji je za našu budućnost, od naše prošlosti. Miljenko Manjkas, koji je i sam imao zanimljivih epizoda vezanih uz obavještajnu djelatnost, dao je priliku raznim udbašima i kosovcima da kažu ponešto o tim danima. Naravno, nedostaju ključne i provjerene informacije. Prvo i najvažnije cijeli ustroj UDB-e i KOS-a bio je podređen kontroli Hrvatske i zato je u Hrvatskoj bilo između 200.000 i milijun ljudi koji su na ovaj ili onaj način surađivali s represivnim jugoslavenskim aparatom. Ne kažem da je toliko bilo udbaša i kosovaca - taj broj se kreće oko 50.000, već da je uspostavljena zastrašujuća koruptivna mreža beskrajnog cinkanja bližnjeg svog!

Iz ovoga slijedi da je u Hrvatskoj posve nemoguća lustracija, jer bismo ostali bez akademika, raznih gradonačelnika, šefova policije, sudaca, doktora, profesora, svećenika itd. koji su svi gradili svoje male životu napredujući sitnim koracima uz pomoć cinkanja i raznih obavještajnih razgovora. Takav perverzan sustav samo se nazire kod Manjkasa, gdje su mu sugovornici vrlo mračni ljudi iz obavještajnog nadzemlja i podzemlja poput Jože Manolića ili Josipa Perkovića. No, oni su samo vrh ledenog brijega, jer se ne vidi ona fino tkana mreža privilegija stečenih na krajnje nečastan način.

Ne vidi se koliko su Udba i Kos prisutni u medijima, kako onda, tako i danas, a to je jedan od najvećih problema današnje Hrvatske! Naime, klaunovi iz “Feral Tribune-a” nisu nepovezani idealisti, već prvi red Kos-ovih bojovnika za Yugoslaviju (i stanove u Beogradu i apartmane na Jadranu, no to je već neka druga priča!). Njihov yugoslavenski nacionalizam je dirigiran i samo nastavak djelovanja iz osamdesetih godina.

I tu dolazimo do Milijana Brkića. On se našao na strahovitom udaru ostataka yugoslavenskih tajnih službi, jer je hrvatski nacionalist i domoljub, tvrdog, hercegovačkog tipa (ponekad i odviše okretan za moj ukus, no to je isto neka druga priča), koji je uvijek izazivao najviše podozrenja u Beogradu i Sarajevu.

Kako će završiti taj neočekivano žestoki sukob, ne može se predvidjeti, iako naizgled Plenkovićeve figure bolje stoje. No teško je posve shvatiti taj šah, jer je većina figura zebroidna, crno-bijela, a ne crne ili bijele. Nepredvidiv je razvoj događaja, jer su ponekad oni koji su naizgled najtvrđi zagovornici nekih ideja, zapravo tek obični provokatori. Rat bijesni, no ne vidi se linija bojišnice.

Imao sam prilike razgovarati i sa Nikolom Štedulom, ali i sa Vinkom Sindičićem, kao i cijelim nizom drugih dragih ljudi iz tog kazališta sjena koje postaje stvarno tek u trenucima kad se počne pucati (npr. Sindičić na Štedula). Susretao sam i ruske, američke i engleske agente različitog ranga. Osobno su mi najdraži analitičari, jer ponekad imaju zaista svježih (ne nužno dobrih) ideja.

“Gdje počinje moć jednih, završava moć drugih”. “Pojedinac je opasan po sustav dok mu sustav ne posveti dužnu pažnju”.

Mislim da će se u Hrvatskoj vrlo brzo snimati igrano-dokumentarna serija “Rat poslije rata” u kojoj će netko morati objasniti kako je Udba izvlačila novac iz INA-e, zašto je propala udbaška Riječka banka i koga je zapravo kreditirala, koja je uloga Udbe u rastu određenih poslovnih carstava u Hrvatskoj, kako su se financirali udbaški i KOS-ovi mediji, tko je koga cinkao i zašto? Ono što mene malo muči je da bi se popis udbaša u Hrvatskoj mogao opasno približiti popisu stanovništva. Osobno, to ne smatram dobrim, jer mi je dosadno čitati udbašku propagandu iz svih medija.

Za Hrvatsku bez udbe, pa i pod cijenu da u njoj ostanem sam.

 

F. Perić