Nakon što je u ponedjeljak 16. srpnja 2018. preko pola milijuna navodnih ustaša i klerofašista preodjevenih u hrvatski nogometni dres na zagrebačkim ulicama i Trgu bana Jelačića dočekalo „srebrnu“ hrvatsku nogometnu reprezentaciju, a isto toliko ljudi diljem Hrvatske proslavilo visok plasman hrvatskih nogometaša, antifa stavlja sve svoje glave na gomilu i raspoređuje se u strijelce.

Yugofiličari kreću u protuudar da bi očuvali tekovine NOB-a i od "povampirenih ustaša" spasili što se spasiti može. Prokušanim komunističkim metodama i s najpovjerljivijim jatacima u medijskim kućama antifa pokušava umanjiti i obezvrijediti značaj 16. srpnja, dan kad je domoljubna Hrvatska izašla iz svojih domova i hrvatskim politikantima poslala jednoznačnu poruku: Ima nas i tu smo, spremni!

Taj događaj, za koji se već može reći da je obilježio noviju hrvatsku povijest, postavio je nova politička mjerila jednako onim politikantima koji su na vlasti i sličnima koji tek namjeravaju zasjesti.

Nije u Zagrebu tog ponedjeljka izveden ni tihi ni bučni ustaški državni udar kako ljevičarski mediji insinuiraju te već najavljuju pravac svog „dejstvovanja“, ali su ustrašeni jugoslavenski umovi odjednom ugledali tihu većinu koja toga dana nije željela biti ni tiha ni skrivena nego je pokazala kolika je i što bi sve mogla, ako i kad bude potrebno!?

Dogodila se dosta slična situacija kao kad su hrvatski generali doletjeli iz Haaga u Zagrebačku zračnu luku 16. studenog 2012. Sjetimo se koliko su oslobađajućom presudom to jutro u specijalnoj emisiji bili neugodno iznenađeni novinar Goran Rotim i njegovi gosti Vesna Teršelić (rođena Kopinič) i „analitičar“ Žarko Puhovski?

I tada je Trg bana Jelačića bio dupkom pun, ozračje krcato domoljubnog naboja i velikog iščekivanja; i tada je Vlada bila nenarodna, politikantska i prijetvorna; i tada je, isto kao i ponedjeljak 16. srpnja, bio bi dovoljan samo jedan znak, jedan prepoznatljiva ratna melodija, običan ton i sila jača i daleko moćnija od haubica i MIG-ova mogla je pokrenuti prevarenu hrvatsku tihu većinu – „Čavoglave“ i dovoljno. Samo su domoljubna razboritost i politička pronicljivost generala Anta Gotovine spriječili juriš na Banske dvore.

Ne, nije toliko o pjevaču Marku Perkoviću Thompsonu riječ, on je svoje u najpresudnijem trenutku ispjevao. Samo jednu pjesmu, dovoljno! No, ostala je u domoljubnom pamćenju baš ta ratna pjesma i svatko je može ispjevati kao odgovor na poziv i vapaj; ispjevati „Čavoglave“ kao budnicu više ne tako tihoj i nevidljivoj većini što godinama krotko guta politikantske smicalice klijentilističke politike i lijevih i desnih, sve od dana smrti Franje Tuđmana. Nije važno čija je marioneta prošlog ponedjeljka bio Krešo Dolenčić i čiji je „glas gospodara“ meštar spektakla slušao kad je pjevaču Tompsonu isključen mikrofon. Možda je to bio gradonačelnik, Milan Bandić; predsjednik vlade Andrej Plenković, njegova desna ruka i Kativa za sve, Davor Božinović ili pak Dolenčićev šef, Veliki meštar Slobodan Kuvelja? Važno je da su „vatreni“ baš htjeli Thompsona i u zrakoplovu, i u autobusu, i na pozornici pa je njihovu želju organizator morao ispuniti, a ne se ovako poigrati s njima.

Nitko nikad Zlatku Daliću ne može ukrasti „recept“ nacionalnog okupljanja niti će se na valu domoljubnog zanosa bilo što pokrenuti. Nema tko, poluge sile i kapital u rukama je djece i unuka onih koji su krvavih opanaka ušli u građansku Hrvatsku 1945. i pretvorili ju u samoupravnu socijalističku... Istu karizmu posjedovao je i Franjo Tuđman. To je onda više poslanje nego stvaranje nečeg jedinstvenog i gotovo nedostižnog: športskog ili političkog rezultata. Osobnost se ne posuđuje, nemoguće ju je imitirati i previše košta za sve one željne sebe što misle samo na sebe i svoje ambicije. Nema šlepanja na tuđem valu, svatko se svojim salom treba brisati.

Je li SDP, naime ovo što je ostalo od SDP-a, čestitao hrvatskim nogometašima? Kad je to i je li ikad učinio neintegrirani Slovenac, Vojko Obersnel, inače veliki ljubitelj nogometa (što se vidi po njegovoj športskoj figuri), jer inače ne bi toliko skakao od veselja kad je lani NK Rijeka postala hrvatski prvak? Nema Rijeka igrače u ovoj reprezentaciji, nema ni Istra, neda Titin ratni plijen da Istrani i Primorci zaigraju u „ustaškoj reprezentaciji“? Rijeka njeguje frljiće? Zašto HAZU nije čestitao; nogometaši nisu valjda dostojni njihove akademske pozornosti ili je sve to previše kockasto za okorjele jazuovce?

Napad ide iz svih smjerova i već čitamo političkog analitičara Davora Genera, koji vrlo zlonamjerno i svom stilu iz ranih devedesetih pokušava izrugati i obezvrijediti nastup hrvatske Predsjednice na finalu Svjetskog nogometnog prvenstva u Moskvi, pa od kiše pokisle predsjednike država (Kolinda Grabar Kitarović i Emmanuel Macron) vidi kao (uspješan) pokušaj Vladimira Putina da ponizi hrvatsku Predsjednicu. Spomenuti događaj na taj način može interpretirati samo „prekaljeni“ doušnički um, jer dubrovačka diplomacije ide daleko suptilnije od toga. Slične analize uskoro možemo očekivati od Ive Banca, Tihomira Dujmovića i Slobodana Prosperova Novaka, još se dobro sjećamo njihovih pljuvačina po Hrvatskoj i Franji Tuđmanu s početka 90-ih. Davor Genero nije želio vidjeti da su iza uzvanika bila posložena četiri kišobrana, ali je Kolinda Grabar Kitarović odbila kišobran želeći se solidarizirati s pokislim igračima. Jer kako je to predsjednik Rusije, Vladimir Putin, ponizio Kolindu Grabar Kitarović kad je nakon što je osobno podijelio odličja otišao u hrvatsku svlačionicu i čestitao svim nogometašima i članovima stručnog stožera, slikao se i s njima razgovarao zanemarujući mjere sigurnosti i visoki državni protokol?

O „dobrom duhu“ nogometnog svjetskog prvenstva, hrvatskoj Predsjednici, sa simpatijama piše cijeli svijet. I nije ona baš nikome „ukrala“ slavu i medijsku pozornost nego je bila najbolji promotor Hrvatske i njezine nogometne reprezentacije. Ili takvu promociju možda trebamo čekati od Marije Pejčinović Burić, hrvatske ministrice Vanjskih poslova; žene toliko napunjene botoxom da je ostala bez mimike i može uspješno prodavati ulaznice pred muzejom voštanih figura.

I usred slavlja usred Dnevnika RTL-a u udarnom terminu stiže važna vijest: „Suđenje Luki Modriću“ zbog lažnog svjedočenja se iz Osijeka premješta Zagreb“, da bi zlatni nogometaš manje putovao? Pravnici, međutim, znaju da je riječ samo o prijedlogu izvida a ne o kaznenoj prijavi. Oni koji razumiju znaju da je podizanje optužnice nemoguće bez pravomoćne presude Zdravku Mamiću.

Međutim, odluka o premještaju suđenja, bez obzira što još uvijek nema ni potvrđene kaznene prijave, očito je donesena da bi se Modrićevo ime spomenulo, upravo sada u tijeku slavlja, i to u negativnom kontekstu te hrvatsko srebro i Modrićevo zlato, te iskazano domoljublje, bacilo u blato?

 

Damir Nuić