U vremenu sveopće površnosti ljudi doživljavaju svijet kao niz nepovezanih bljeskova slika i podataka, a ne kao složeni sustav u kojem su sve stvari čvrsto povezane. Da bismo shvatili koliko su povezane - i kako bi dobili širu sliku! - nužno je prizvati neke stare priče.

Jedna od medijskih bajki koje se vrte po udbaškim portalima je “kako se nekad dobro živjelo u Jugoslaviji”, pod “mudrim vodstvom” (samoproglašenog!) Maršala Tita, trostrukog narodnog heroja (?!), inače kralja neradnika i cinkaroša, operetnog diktatora krvavih ruku, te primitivnog odraza cara Franje Josipa i njegove K. u. K. Austro-Ugarske. U sklopu tih bajki, mala podbajka je kako je šteta što se Jugoslavija raspala jer bi nogometna reprezentacija Jugoslavije sigurno bila najbolja na svijetu - i onda bi Srbi krenuli slagati reprezentaciju Velike Srbije po svom ukusu. Tu postoji jedan veliki problem, naime, reprezentacija mora biti tim, a ne skup imena. Jugoslavija je bila bezvezan skup država koju su Srbi koristili kao najprihvatljiviji oblik Velike Srbije. Nije Hrvatska srušila Jugoslaviju, već srpski primitivizam, lopovluk i beskrajne laži! Titova Jugoslavija je nekoliko puta bankrotirala, a nogometna reprezentacija Jugoslavije bila je podjednako bankrotiran projekt.

Nogometna reprezentacija Engleske ima isti problem kao i nekadašnja reprezentacija Jugoslavije - ona je skup imena, ponekad vrlo neobičnih! - ali nije tim. Engleska nogometna liga je odlična, ali u njoj su glavni igrači stranci. Taj protestantski, anglikanski, trgovački pristup Englezima se vraća na razini reprezentacije - naime, oni su neskladan skup bahatih egoista, bez ikakvog timskog duha. Ne, ne može se sve kupiti i zvučna imena ne znače dobru ekipu - tek pokušaj dobrog marketinga.

UDB-a je dobro znala, nakon velikog uspjeha nogometne reprezentacije Hrvatske u Francuskoj 1998., koliko nogomet podiže nacionalnu svijest. Antropolog Desmond Morris davno je objavio knjigu Nogometno pleme (1981.) u kojoj je uspoređivao travnjake stadiona s bojnim poljem, nogometne timove s vojskama, dresove s uniformama i pobjedu s trijumfom u ratu. Upravo zbog toga nogomet je bitno drugačiji od svih sportova i budi neusporedivo jače emocije. Znajući sve to UDB-a je išla na sijanje zlog sjemena na svim razina unutar Hrvatske: od petljanja s ligom, umjetne svađe Dinama i Hajduka, proganjanja Zdravka Mamića (koji je odavno trebao biti u zatvoru, ali ne zbog Jovanovića i Ostojića!), udbaških incidenata na utakmicama reprezentacije i tako sve do svastike na Poljudu u lipnju 2015. Ta svastika predstavlja vrhunac komunističke mržnje prema Hrvatskoj. I dokaz komunističkog fašizma.          Ta svastika, inače zloćudan plan Ranka Ostojića i srpskog dijela SDP-a (pravo značenje kratice - “Srpska demokratska partija”), vezanog uz beogradsku UDB-u, doveo je sve do apsurda - naime, kao što je za klauna Zorana Milanovića Hrvatska bila “slučajna država”, tako je trebalo pokazati i da je hrvatska nogometna reprezentacija tek “ustaška reprezentacija koncentracijskog logora Jasenovac” - koju treba uz pomoć bizarnih ljudi poput Jovanovića, Josipovića, Mesića, Milanovića, Ostojića i obitelji Pusić - vratiti na pravi put Titove neprežaljene “bravarske kakanije”, jer je to bio jedini način da posve beznačajna Srbija povrati barem neki ugled. A svi znaju da najbolji nogomet na svijetu igra Srbija, odnosno Jugoslavija!

Engleska petljanja na Balkanu, preko Josipovića i Vesne Pusić, iritantna su poput engleske nogometne reprezentacije. No, kako je nogomet metafora ratova i politike, tako nam ukazuje na vrlo skori raspad Velike Britanije, jer u Velikoj Britaniji sve veći broj njenih stanovnika strastveno navija protiv Engleske! Engleska unutar Velike Britanije ima istu ulogu kao što je imala Srbija unutar Jugoslavije - i čeka ju ista sudbina. Malo prije ili malo poslije. Unutar toga, kako nikad neće postoja ozbiljna nogometna reprezentacija Europske unije, za pretpostaviti je da će se i ta čudna međunarodna tvorba, koja izgleda poput Meduzine kose, vrlo brzo raspasti. Uz malu Trumpovu pomoć... ili bez nje.

Sastanak nečeg što bi Englezi najradije nazvali Yugoslavija, ali se vodi kao sastanak zemlja “Zapadnog Balkana” (čega?!) bio je tempiran s Engleskom pobjedom nad Hrvatskom - čime bi Englezi dokazali svoju kolonijalnu superiornost i mudrost u vođenju globalnih političkih igara. Ono što je malo neobično kod sastanka zemalja “Zapadnog Balkana” je da ga organizira država koja je istupila za EU!? I to u korist budućeg ujedinjavanja država “Zapadnog Balkana” sa EU?!!!. Kao što kolonijalna politika Velike Britanije nema nikakve veze s današnjim svijetom, tako nema ni njihova nogometna reprezentacija. Možda Engleska nađe svoju dušu kad protestantski duh anglikanske crkve bude zamijenjen znatno vitalnijim muslimanskim duhom useljenika. Ako se Engleska ikad vrati na svjetski nogometni vrh, to će biti s tamnoputim igračima, koje će predvoditi neki budući Muhamed. (Muhamed je već najčešće ime za mušku djecu u Velikoj Britaniji!)

I zato je trijumf Hrvatske nad Engleskom (i sablastima Yugoslavije!) izuzetno važan, daleko važniji od nogometne razine. Hrvatski nogometaši ismijali su Englesku, njenu politiku i bahatost, no isto su napravili i sa Srbijom i njenom politikom i bahatošću. Nikad jugoslavenski nogometaši ne bi mogli napraviti nešto ovako, jer Velika Hrvatska je u srcima, a Jugoslavija je bila krvavi, partijski koncetrancijski logor, kojim je upravljao polupismeni cinkaroš, seoski lukavac i hohštapler Josip Broz. Broz nije bio Hrvat, tek anacionalni boljševik KGB-ovog smjera.       Kao što “Zapadni Balkan” ništa ne znači za Hrvatsku bez anacionalnih “bravarića” poput Mesića, Josipovića, Milanovića i Vesne Pusić, tako ni Jugoslavija ništa ne znači uz pobjede Hrvatske. Nogometne pobjede hrvatske reprezentacije dokaz su da je Hrvatska na pravom putu, a da SDP, kao promotor “Zapadnog Balkana”, ubrzano klizi u propast.    U ovom trenutku dva najveća grobara SDP-a su župan Zlatko Komadina, “čovjek koji je izmislio nerad” i Vojko Obersnel, čovjek koji vodi Rijeku u potpunu propast nesuvislog projekta Europska prijestolnica kulture 2020. Njegov glavni projekt za EPK 2020 je revitalizacija Titovog broda “Galeb”!? Čega?! Ta dva ostatka onog najgoreg iz boljševičke, bravarske kakanije bacit će posljednji grumen zemlje na “Srpsku demokratsku partiju”.

Nogomet je puno više od igre i pobjede na travnjacima stadiona u Rusiji postaju metafora pobjede u Domovinskom ratu. Srbi će opet vrištati 5. kolovoza, opet će se spominjati “Jasenovac, ustašu Stepinca, Oluju i genocid, te srpsku prognanu nejačad”, no nitko to neće čuti, jer Hrvatska ide dalje uz pomoć nogometa, dokazujući svoju vitalnost. A u septičkoj jami “jugoslavenske bravarske kakanije” ostaju i Srbija i SDP i “jugoslavenski anacionalisti”.

Hrvatsko domoljublje veće je od mržnje komunističkog fašizma... ma koliko ta mržanja bila iskrena.

 

F.Peric