Jedna od najvažnijih odrednica Trumpove vanjske politike jest jačanje NATO saveza čiji će se prvi korak ogledati u tome da sve članice Sjeverno-atlantskog saveza povećaju novčane uplate u proračun istog.

Od većih ekonomija unutar NATO-a, SAD, Poljska i Velika Britanija jedine ispunjavaju preuzete obveze, s time da se čak i Velikoj Britaniji spotiče „računovodstveni trik“ („accounting trick“) putem kojeg izgleda da uplaćuje koliko je dužna, kazao je američki veleposlanik u Njemačkoj Richard Grenell početkom lipnja 2018., te nastavio kritizirati Njemačku, najveću gospodarsku silu u Europi, zbog njezina odnosa spram Saveza.

No, novac za NATO očito nije najveći problem s kojim se suočava Njemačka. Krajem 2016. godine bivši njemački ministar obrane Willy Wimmer izašao je u javnost prijedlogom da NATO-va baza u Ramsteinu napusti Njemačku. To je samo jedan u nizu njemačkih protuameričkih i proruskih ispada, nakon njemačkog oklijevanja da se donesu sankcije Rusiji zbog aneksije Krima, ali i najave početka gradnje „Sjevernog toka 2“. Inače, NATO-va baza u Ramsteinu se naziva i „mala Amerika“ jer broji oko 57 000 američkih vojnika i središnja je baza te sjedište američkih zračnih snaga u Europi.

Nijemci su se pokazali izuzetno nevještim na vanjskopolitičkom planu te sad zbog svoje nove-stare ljubavi prema Rusima imaju milijune migranata s bliskog istoka i sjeverne Afrike unutar svojih granica. Najveće stranke CDU i SPD ubrzano tonu, a „najmoćnija žena svijeta“, kako su joj tepali soroš-clintonovski mediji diljem svijeta, će iza sebe ostaviti spaljenu zemlju te u ropotarnici povijesti završiti kao političar koji je Njemačkoj nanio najviše štete u njezinoj zaista dugačkoj povijesti (računajući i Hitlera).

Medijski istupi bivšeg njemačkog ministra obrane nisu obično soliranje, jer, njemački političari ipak jesu profesionalci, nego (ne)službeni stav njemačke politike. Kazati da je „bilo drugo doba kad se potpisivalo stvaranje NATO saveza“ ili da je „NATO u međuvremenu postao stroj za agresiju“, izjave su koje nisu dobro odjeknule SAD-om, ali ni ostalim američkim saveznicima, napose među zemljama bivšeg istočnog bloka koje se jednako boje Rusije, koliko i Njemačke.

Iako su tenzije u međuvremenu ublažene, Amerikanci traže novu bazu gdje će smjestiti svoje snage kako bi štitile interese cjelokupne Europe te jamčili mir i sigurnost te držale Europu gdje joj je mjesto – na Zapadu. Ponašanje Njemačke i Francuske potvrđuje geopolitički obrat: uz zemlje Beneluxa, zapadna se Europa okrenula Istoku, a istočna i srednja Europa (Poljska, baltičke zemlje, Češka, Slovačka, Mađarska, Austrija) danas predstavlja Zapad.

Hrvatska, iako malena i ne baš gospodarska sila, ipak ima mogućnosti biti pouzdan i strateški važan partner NATO saveza. Kad Amerikanci već traže novu bazu, Hrvatska ima kapacitet za istu. Naime, prostor oko Udbine u Lici je savršen za vojno postrojenje većih razmjera, a tamo je smještena i zrakoplovna pista, t.j. podobno je i za zrakoplovne manevre, uzlijetanje i slijetanje zrakoplova, odnosno ispunjava sve pretpostavke za veliku vojnu bazu.

Kad se govori o nerazvijenosti Hrvatske, ne može se zaobići Liku. Kad bi se u Udbinu smjestilo 50 000 američkih vojnika, cijela bi Lika doslovno preko noći gospodarski, ekonomski, kulturno i demografski skočila. Skočili bi naravno i rusofili te jugoslavenska peta kolona, ali njihov plač i škrgut zubi bi bio samo jedan plus za donošenje takve odluke. O koristima takve baze u Udbini u geopolitičkom smislu ne treba ni govoriti: islamski fundamentalisti pod Izetbegovićem i rusofili Milorada Dodika dvaput bi razmislili prije no što bi Hrvatskoj „pretili pesnicom“. Time bi se i ojačao položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini koji su izloženi nevjerojatnoj muslimansko-srpskoj represiji. Isto tako, bilo bi zanimljivo vidjeti četnički dernek u Srbu, veličanje velike Srbijice i majčice Rusije samo 30-ak kilometara zračne udaljenosti od Udbine.

Kako bismo živopisno iskazali sve blagodati takve jedne baze, dovoljno je zamisliti sestru s šestero rabijatne braće; ako bi netko u nju dirnuo… nek' mu se Bog smiluje.

Već smo sklopili vojni savez s Izraelom, a NATO baza u Udbini bi bila takav zgoditak da bi Hrvatska sljedećih stotinu godina bila u potpunom miru. Uostalom, valjda je već svima jasno da je jedina svjetska politička organizacija koja zaista ima moć i koja zaista može donositi sprovedive odluke jedino NATO. UN i sva sila njegovih tijela jesu isto što i Europska unija – puno birokracije, nikakva stvarna moć i mjesto za uhljebljivanje nesposobnih političara.

Dakle, kad već Amerikanci traže novu bazu, bilo bi politički mudro kad bi netko od naših političara, predsjednik vlade, Predsjednica ili ministar obrane predložio Udbinu. Ako Amerikanci čak i odbiju, znat će cijeniti našu volju i pripravnost, da ne kažemo – spremnost.

 

Mila Marušić