Ne može nam ništa tuđa propaganda kad je naša tako blagotvorna, zapisao je jednom netko lucidan, vjerojatno i ne sluteći koliko je bio u pravu, barem kada je riječ o Hrvatskoj. Najbolje su to na svojoj koži osjetili naši nogometni reprezentativci uoči Svjetskog prvenstva, kada je političko i medijsko protuhrvatsko sjeme zla posijano najprije između Zagreba i Splita, a potom i cijele reprezentacije kao institucije, simbola hrvatskog zajedništva i nacionalnog ponosa.

U specijalnom informacijskom ratu koji se vodio preko stadionske svastike, pokliča zavedenih mladih navijača „sve izgubili dabogda“, osuda pjevanja „Čavoglava“, neprimjereni, divljački natpisi protiv Luke Modrića i ostalih reprezentativaca,  prebrojavanje krvnih zrnaca naših Vatrenih. Toga prebrojavanja su se posebno uhvatili vodeći portali u Srbiji. Takvim napisima nikada se ne može definirati cilj – osim da nisu dobronamjerni.

Međutim nisu naišli na poseban odjek u Hrvatskoj, osim začuđenosti. Jer uistinu našim vrhunskim sportašima nikada nismo brojali krvna zrnaca ili ispitivali porijeklo, a zašto i bi, kada oni svojim zalaganjem na sportskim terenima najbolje demonstriraju koliko vole svoju domovinu Hrvatsku. Kao što to upravo rade Vatreni u Rusiji. Osim toga možda bi bilo pametnije da ti portali u Srbiji postave pitanje svojem nogometnom savezu, zašto je nakon uspješnih kvalifikacija, gdje je Srbija osvojila prvo mjesto u grupi – smijenjen izbornik Slavoljub Muslin.

Nije li to možda napravljeno zato što je Muslinov otac Duje bio Hrvat iz Splita? Jer da Srbi nisu inzistirali na „etnički čistom“ treneru, vrlo bi vjerojatno njihova reprezentacija, za koju stručnjaci kažu da ima izvrsnih pojedinaca – prošla dalje. Osvojenim prvim mjestom u kvalifikacijama, pokazali su respektabilan potencijal. Ali samo dok ih je vodio „splitski“ izbornik Muslin. Znači sami su krivi, mogu i dalje oni u Srbiji zbrajati krvna zrnca, a mi ćemo u Hrvatskoj uspjehe naših Vatrenih. Kojima želimo puno uspjeha, a na sve ove medijsko informacijske podvale neka nastave odgovarati na najbolji način kao i do sada – na nogometnom terenu.

KAKO JE HRVOJE ZOVKO, NOVI PREDSJEDNIK HND-a, ZASLUŽIO SVOJE MJESTO U DOKTORSKOJ DISERTACIJI

Specijalni informacijski rat nije nastao sada već  u vrijeme Domovinskog rata. Tada se informacijskim operacijama onih koji se nisu mogli pomiriti sa stvaranjem Hrvatske konstruirala izmijenjena, lažna realnost događaja koja je trebala postati sastavni dio korpusa javnog znanja o Domovinskom ratu.

U doktorskom radu Romana Domovića ”Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata” navode se ključne lažne teze koje su se trebale nametnuti kao istine. Kao mit o 200 bogatih obitelji kojim se pokušalo difamirati Tuđmana, podjela Bosne i Hercegovine, ili pak, teze o prodaji i izdaji Vukovara. U okupiranom medijskom prostoru centri političke moći rasporede ljude iz svojega kruga ili ljude istog svjetonazora na uredničke pozicije i novinarska mjesta, piše Domović i navodi primjer Matije Babića, vlasnika portala Index i njegova osvajanja javnog prostora.

„Sve vezano uz Tuđmana bilo je crno, sve protiv Tuđmana bilo je bijelo“, svjedočio je svojedobno Babić ispričavši kako ga novac u rušenju HDZ-a nije zanimao te opisuje kako su pare ipak došle. Jednoga dana, kaže on, nazvali su me iz Soroševog Otvorenog društva i zamolili da dođem na sastanak. „Pitali su koliko ti para treba. Ja sam pitao da li nešto traže zauzvrat. Oni su rekli samo radi to što radiš. Ja sam i dalje radio to što sam radio, pare su sjele“, opisao je početke svoje karijere sad već za poreznu pronevjeru osuđeni vlasnik Indexa, koji u istom medijskom stilu žari i pali i danas po Hrvatskoj.

U zanimljivoj doktorskoj disertaciji nalazi se i primjer nečuvene medijske manipulacije u Dnevniku HTV-a, a čiji je jedan od glavnih aktera upravo izabrani novi predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Hrvoje Zovko. Naime, na obljetnicu pada Vukovara 2011. godine novinar Zovko montiranom, skraćenom snimkom razgovora Mile Dedakovića Jastreba i Franje Tuđmana sugerirao je kako tadašnji državni vrh nije htio pomoći Vukovaru.

Tadašnje osude javnosti i Programskog vijeća nisu naudile sadašnjem uredniku na HTV-u. Dapače, čini se samo da su ga pogurale u izabrano društvo HND-a. Tko zna bi li Hrvoje Zovko avansirao do predsjednika te novinarske udruge da Slavica Lukić i Milorad Pupovac znaju da je davnih devedesetih kao mlad, i ne odveć talentirani, novinar primljen na HRT na molbu tadašnjeg čuvara državnog pečata Ivana Milasa.

Grijeh „uredničkih struktura“ na HTV nije u tome što je nakon trećesiječanjskoj revoluciji 2000. „izdao“ političku orijentaciju Čuvara državnog pečata već što nije postao bolji novinar – a ne može se reći da urednici nisu uložili ozbiljan trud. Inače Milas, koji je Zovka svojim autoritetom i zamolbama tipa „jedan mali Imoćanin iz dobre i poštene familije“ progurao na HRT, bio je jedan od najbližih i najpovjerljivijih Tuđmanovih suradnika, provoditelj njegove politika pa čak i prijatelj.

Zovko je, dakle, manipulirao audio zapisom čelnog čovjeka politike koja ga je više ugurala nego dovela na HRT. To nam još jednom potvrđuje davnu spoznaju, da su strah i neznanje opaka kombinacija, zbog koje se čak i kao „mali iz poštene imotske familije“ – protokom vremena možeš naći u doktorskoj disertacije na temu medijskih manipulacija o Domovinskom ratu.

LIJEVI KOMENTATORI ZABRINUTI ZBOG NACIONALNOG ZAJEDNIŠTVA KOJE SVOJIM IGRAMA I PONAŠANJEM STVARAJU VATRENI

Ruka na srcu, srce na terenu, a novac – na sigurnome, to je ukratko  komentar Zlatka Galla i Slobodne Dalmacije na briljantne pobjede hrvatske nogometne momčadi na Svjetskom prvenstvu. Galla muči uloga Dejana Lovrena i Luke Modrića u sudskom procesu protiv još nepravomoćno osuđenog Zdravka Mamića. Kolumnist „Slobodanke“, kako je neki Dalmatinci nazivaju, zabrinut je zbog poreznih oaza naših Vatrenih gotovo podjednako kao što je svojedobno bio i Željko Jovanović, bivši SDP-ov ministar znanosti i obrazovanja oko „isušivanja nogometne kaljuže“.

Ali iza Gallove velike brige za stanje hrvatske državne kase krije se, čini se, još veća zabrinutost zbog „eksplozije nacionalnog identiteta i pozitivnog zajedništva koje nogomet može prenijeti na društvo“, kako je samo nekoliko dana ranije u istim novinama napisala Višnja Starešina. Nije se valjda i Zlatko Gall prepoznao u Jugo-voodoo reprezentaciji protiv hrvatske izabrane momčadi, kako je Starešina okarakterizirala sve one koji su ugroženi i ranjivi izvan jugoslavenskog okvira, i koji su proteklih dvadeset godina činili sve ne bi li to hrvatsko zajedništvo s početaka devedesetih posve ogadili.

A kako je to tada za neke izgledalo najbolje svjedoči sam Gall koji je na znameniti intervju tjedniku „Danas“ zapovjednika JNA Veljka Kadijevića, u kojem je najavio agresiju na Hrvatsku, ismijavao Tuđmanova upozorenja o ugroženosti tadašnje mlade hrvatske demokracije. U tekstu „Crno-bijela Hrvatska“ dugogodišnji kolumnist Slobodne Dalmacije komentirao je Kadijevićeve prijetnje ovako: Je li aktualni generalski slučaj mahom (barem kad je javnost u pitanju) iskorišten za još jedno „homogeniziranje“ uz skute vladajuće stranke i „puko političko izjašnjavanje“ umjesto ozbiljnog političkog prihvaćanja realnosti da JNA „više nije spavač u  jugoslavenskoj politici“… „te da o njoj valja politički ozbiljno promišljati, nedvojbeno je“, napisao je Gall , završavajući tekst – „Dvojbeno je jedino – zašto? Cinici bi rekli – zna se!“

A dobro je da i mi  danas znamo, jer ovaj je tekst kolega Gall pisao upravo u danima kada su rušili obiteljsku kuću Luke Modrića, a malog Luku i Lovrena protjerali u progonstvo.

U RUSIJI PRVENSTVO – U SDP-u PRAVI RAT

Nogometna groznica i navijanje za Vatrene pred susret s Rusijom preplavilo je gotovo cijelu naciju, ali otvorilo i novi prijepor između Predsjednice i premijera. U navijačkom rivalstvu dva jaka državnička ega tko će u Soči, na koncu je popustio premijer. Neki komentatori sugeriraju da je bolje da ga u EU ne vide u svečanoj loži s ruskim premijerom, dok je Predsjednica već ionako osvojila ruske tribine i nogometne svlačionice.

Ove slatke brige nažalost ne muče glavešine glavne oporbene stranke. Kod njih na Iblerovom trgu burnije nego na svim nogometnim terenima Rusije.  Jer dok tamo traje nogometno prvenstvu – u SDP-u bukti pravi rat. Prijetnje žutim i crvenim kartonima sve su žešće i vode dubokom raskolu između Račanovih i Milanovićevih nasljednika. Na udaru je predsjednik SDP-a Davor Bernardić koji je do prije nekidan uvjeravao naciju da je spreman za premijera.

Naravno da mu nitko nije povjerovao, a najmanje njegovi partijski drugovi koji traže ili njegovu smjenu ili ostavku. Optužuju ga da stranku vodi u krivom smjeru, da joj je srozao rejting te da nema liderskih sposobnosti. Pobunu vodi partijski gremi sastavljen od Peđe Grbina, Siniše Hajdaša Dončića i Mihaela Zmajlovića, kojima se pridružilo gotovo dvije trećine njihovih saborskih zastupnika i devedeset potpisnika peticije za smjenu njihova  predsjednika. Zanimljivo je da za potonuće SDP-a Bernardića optužuje i bivši neuspješni ministar policije u Milanovićevoj vladi, Ranko Ostojić koji na nedavnim kotarskim izborima u Splitu nije osvojio glasove ni u vlastitom kvartu. Naravno, Bernardić nema namjeru dobrovoljno odstupiti i priprema oštre kazne za pobunjenike.

Isprani od socijaldemokratskog sadržaja u kojem su se od radnih okrenuli rodnim pravima, ostavši bez podrške tradicionalnog biračkog tijela, stranački uhljebi sada traže krivca za svoje promašene politike koje nisu našle rješenja za brojne hrvatske životne probleme. Ostat će zabilježeno da su ovoga proljeća uglavnom tumarali antifašističkim šumama i trgovima, zazivajući maršala uz staljinističke zastave i simbole srpa i čekića. Ideološka zarobljenost u jugo prošlosti stigla je tako ovih dana esdepeovcima na naplatu. A paniku za buduća uhljebništva najbolje je detektirao politički tajnik SDP-a Davorko Vidović ustvrdivši kako su sukobi unutar stranke isključivo klijentelistički, da im je predsjednik interesantan samo zato što on kreira liste za izbore.

Možda je trenutak, napominje Vidović, da se brutalno iskreno pokažu posljedice klijentelističkog sustava koji je na hrvatskoj političkoj sceni pokrio sve stranke. I tako je Vidović neizravno potvrdio opravdanost referendumske inicijative s 400 tisuća potpisa koja i jest motivirana dokidanjem takvog klijentelizma novim izbornim zakonom, a koja je iz istih motiva približila SDP i HDZ.

No, ima još jedan moment koji su esdepeovci previdjeli u analizi svog potonuća. A to je dolazak Andreja Plenkovića na čelo HDZ-a, za kojeg je svojedobno njegov dobar znalac i suradnik  Zoran Milanović izjavio da on više pripada liberalnoj struji SDP-a negoli HDZ-u. Zato je, pored Plenkovića, za Beru i njegovu stranačku ekipu doista sve manje i manje mjesta na političkoj sceni Hrvatske.

 

Hloverka Novak Srzić / Dnevno.hr