U svojoj posljednjoj kolumni od 19. svibnja 2018. godine na mrežnim stranicama Jutarnjeg, Jurica se Pavičić okomio na Dragana Čovića kojemu je dodijeljen počasni doktorat na Sveučilištu u Zagrebu. Veli Pavičić, govoreći o razdoblju prije 1990.:

“Bio je to svijet u kojem su sveučilišta, u deliriju snishodljivosti i laske, komunističkim političarima davala počasne doktorate…“ Zatim nastavlja: „Nekoliko je hadezeovskih političara od Tuđmana naniže u povijesti novije Hrvatske sebe 'počastilo' tim 'mrskim komunističkim' ritualom dobivanja počasnog doktorata… Tako je zagrebačko Sveučilište ovih dana dodijelilo počasni doktorat nikom drugom doli Draganu Čoviću, predsjedniku HDZ-a Bosne i Hercegovine.“

Pavičić je zabrinut jer se takvim ponašanjem sveučilišta Hrvatska vraća, kako piše, u „mračna vremena“. Ne želeći ovdje ulaziti u vrjednovanje Dragana Čovića kao političara, ipak možemo na neki način utješiti Juricu Pavičića.

Sveučilište u Rijeci, odnosno Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Rijeci je pokrenulo postupak dodjele počasnog doktorata (gradus doctoris honoris causa) „hrvatskom (?) književniku, kritičaru i fenomenologu kulture (???)“ Igoru Mandiću. Prijedlog je podnesen 17. travnja 2018. oznakom Klase: 643-03718-01/25, Urbroj: 2170-24-18-18-1, a predlagatelj je Odsjek za kulturalne studije FFRi-a.

Iza prijedloga stoji osobno Nikica Petković, Crnogorac, Bakranin, Jugoslaven, a pismo preporuke za budućeg počasnog doktora znanosti Igora Mandića napisaše polupismeni Velimir Visković, suosnivač Pilselovog Autografa Zdravko Zima, te Nadežda Čačinović, javnosti poznatija kao bivša supruga Žarka Puhovskog. Nejasno je samo zašto je spomenuti Zdravko Zima i dalje član Hrvatskog društva književnika te u tom svojstvu piše preporuku za Mandića, no ostavimo to pitanje gospodinu Đuri Vidmaroviću, predsjedniku DHK.

U podužem prijedlogu nezavidnog stupnja pismenosti, barem za sveučilišnog profesora, Nikica Petković bulazni u korist druga Igora Mandića uspoređujući ga izravno ili neizravno s Rilkeom, Foucaultom, Barthesom i Nietzscheom te zaključuje: „Počasni je doktorat najmanje (ali i jedino) što možemo dati gospodinu Mandiću – 'njegovoj' samoproklamiranoj 'malenkosti' ne bismo li mu se zahvalili za sve što je za nas učinio da danas budemo gdje jesmo i kakvi jesmo, barem donekle u mjeri u kojoj se od nas to očekuje.“

Zdravko Zima ide korak dalje u bulažnjenju te piše: „Ako se naša nacionalna Crkva diči kapucinom Leopoldom Mandićem, jednim od svojih kanoniziranih svetaca, hrvatska književnost i hrvatska kultura može se dičiti jednim piscem i kritičarem čija biografija možda nije svetačka, ali je u svojoj konstantnosti dovoljno provokativna i trpljenička da se jednako tako može proglasiti egzemplarnom, pa i svetačkom.“

Počasni se doktorati, istina, često dodjeljuju po političkom ključu uglavnom međunarodne naravi, a tek u komunizmu, kako to uočava Pavičić, počinje sveučilišna, kulturna i umjetnička incestuoznost, toliko svojstvena totalitarnim režimima i partijama.

No, počasni se doktorati dodjeljuju i osobama koja su u svojim poljima, bila ona znanstvena, umjetnička ili književna zaista zadužili narodnu ili međunarodnu zajednicu. Igor Mandić nije zadužio nikoga, eventualno nakladnike svojih knjiga, te, poput svoga druga Lucića koji je otišao Marxu na ispovijed, ne će ostati ni u fusnoti, osim eventualno na popisu počasnih doktora znanosti Sveučilišta u Rijeci. I to je manje-više to; borba za fusnotu u povijesnim knjigama.

Fakultetsko vijeće FFRi-a je, gle čuda, prijedlog o Mandićevu počasnu doktoratu usvojilo te ga proslijedilo sveučilišnom Senatu koji o tom donosi pravorijek. Ipak, a možda je to puka slučajnost, 20. se ožujka 2018. mijenjao Statut Sveučilišta u Rijeci, a promjenama je obuhvaćen i članak 153. st. 1. koji sad glasi: „Osobama od iznimnog ugleda, kao i osobama koje su svojim radom pridonijele napretku Sveučilišta, znanosti, umjetnosti i kulturi Sveučilište može dodijeliti počasni doktorat.“ Igor Mandić je, valjda, osoba od „iznimnog ugleda“?!

Prema Pravilniku o nagradama i priznanjima Sveučilišta u Rijeci, čl. 5.: „Počasni doktorat dodjeljuje se uglednoj javnoj osobi za poseban doprinos od trajnog značaja za razvoj ili znanstveniku iz zemlje i inozemstva koja je značajno doprinijela svjetskoj znanosti ili značajno utjecala na razvitak znanstvenih istraživanja, znanstvene infrastrukture te doktorsku i postdoktorsku izobrazbu nastavnika i znanstvenika Sveučilišta.“ Bit će vrhunski pravni pothvat Mandića svrstati u nešto od navedenoga. Čl. 7., pak, kaže: „Jasno se mora istaknuti doprinos svjetskoj znanosti i razvoju Sveučilišta.“ Toga, naravno, nema.

„A kako se po svemu opet vraćamo u 90-e, tako se vraćaju i neki zanimljivi običaji iz tih vremena. Ima ih mnogo, pa među njima i dodjela počasnih političkih doktorata“, tvrdi Jurica Pavičić.

Na primjeru Igora Mandića i riječkog sveučilišta, zaista, ima nekih bliskosti s 90-im godinama prošloga stoljeća. Predsjedniku Tuđmanu je, na inicijativu ondašnje rektorice Sveučilišta u Rijeci, Katice Ivanišević, dodijeljen počasni doktorat nepostojećeg La Jolla University od strane nadriliječnika i prevaranta Walda Bernasconija, kasnije počasnog konzula RH u Luganu, danas osuđenog pedofila. Dakle, onda je „ništa“ dodijelilo počasni doktorat Tuđmanu, a danas ništa (jer Sveučilište u Rijeci jest ništa, bilo i ostalo) dodjeljuje počasni doktorat nikomu (jer Mandić jest nitko, odnosno nitkov). Gdje god je nešto počasno, događa se nečasno…

Zaključno, što uopće kazati o sveučilištu koje je 17. svibnja 2018. počasni doktorat dodijelilo Danielu Rukavini, čovjeku koji je većinu znanstvenih titula i zvanja stekao upravo na Sveučilištu u Rijeci, svom bivšem rektoru (2000. - 2009.) i dekanu; takvo nešto nije zamislivo ni u Alanu Fordu. Za utjehu Pavičiću, „mračna vremena“ traju i danas, s time da počasne doktorate ne dobivaju samo političari, već i partijska piskarala.

 

Mila Marušić