Nije li ipak najbolje velikosrpsku povijest, analizu njihova svjetonazora, mitomanije i ludila ipak prepustiti Srbima i Srbijancima, njihovim povijesnim istraživačima i socijolozima? Nitko bolje od njih samih ne poznaje taj „nebeski narod“ slugu smještenog na sam rub dijagnoze; ne opisuje tako kvalitetno njegovu patologiju što traje stoljećima i opterećuje sve koji je sa Srbima došao u dodir i ne shvaća povijesno-političke okolnosti i moguć smjer kretanja oboljele Srbije u budućnosti.

Umjesto da se Hrvati neprestano peru od blata velikosrbijanskih optužbi, a to onda čine nespretno i s dozom krivice(?), nije li bolje baciti oko preko granice i vidjeti što rade pouzdani srbijanski povjesničari i kud su stigli u razobličavanju mitomanske povijesti i grozne istine o Srbiji, Srbima i Srbijancima.

Neobično je da nitko od hrvatskih povjesničara, pri tome ne mislim na agitpropovski četvorolist Goldštajni-Jakovina-Klasić-Markovina i pridruženi im simpatizeri nego ozbiljni instituti za povijest poput „Ive Pilara“, nije hrvatskoj javnosti predstavio knjigu „Novosti iz prošlosti“ (Beogradski centar za ljudska prava, Beograd, 2010, priredio Vojin Dimitrijević) financiranom sredstvima Europske Unije u kojoj skupina ozbiljnih srbijanskih povjesničara sveučilišne karijere daje solidnu društvenu i svjetonazorsku analizu srbijanskog društva na temu prošlosti, povijesti, ideologije, religije i obrazovanja. Knjiga ne samo da je financirana od Europske unije, nego je izravno naručena kao jedna pouzdana analitička podloga za prijem Srbije u punopravno članstvo u EU-a.

U pet eseja autori interpretiraju i obrazlažu svoje vrlo opsežno istraživanje, a na kraju knjige su otisnuta statistički obrađena pitanja i odgovori ispitanika, a prikazan je i pregledni grafički i tabelarni prikaz rezultata terenskog istraživanja na reprezentativnom uzorku srbijanske populacije. Rezultati su općenito poražavajući za jedan europski narod i kako-tako ustrojenu državu, zapravo šokantni, ali u skladu s rasizmom velikosrpske ideologije, te ukazuju na duboke, upravo patološke lomove ne samo u srbijanskom obrazovnom sustavu nego prošlost podređenu mitomaniji o ulozi srbijanske nacije u svjetskoj povijest. Antisemitizam je samo dio rasističkog šovinizma prema svim susjednim narodima, prema svima tko ne prihvaća velikosrpsku mitomaniju.

Nedićeva „Judemfrei“ nacistička Srbija nije nimalo slučajna; to je isti projekt kao i Srebrenica prije samo dvadesetak godina – Bosna bez muslimana; agresija na Hrvatsku 1991. –Velika Srbija bez Hrvata; srpsko-srbijanski stoljetni rasistički odnos prema Albancima... Nego što reći o narodu nekadašnjih osmanlijskih slugu koji u svojoj opčinjenosti lažnom veličinom i potpunoj ludosti sebe pretpostavlja Sumeru, starom Egiptu, starim europskim narodima, a Isus je samo jedan od njegovih navodnih sinova (jer ima i boljih i većih srpskih sinova, na primjer general Mladić!), ali ne i najvećem, jer je prema istraživanju na četvrtom mjestu iza Nikole Tesle, Hitlera i Tita?

Srbija je kroz stoljeća poturčena aginim pravom na prvu bračnu konzumaciju i to je ta nemoć, neizreciv stid i još strašnija kainovska mržnja iskazana u srebreničkom pokolju – bratoubojstvom. To je razlog zašto su u Srbiji porušene gotovo sve džamije, stotine njih, da ih minereti ne bi podsjećali na poniženje njihovih roditelja.

Kako drugačije opisati narod koji je uvjeren da su oduvijek na Balkanu (40%), da je Srbija vodila isključivo oslobodilačke ratove (70%) i gdje 48% ispitanika ne zna što se dogodilo na Ovčari, ali nešto manji postotak zna da su tamo ubijani Srbi!? Za 42% ispitanika Martin Luther je bio američki crnački vođa, a Sarajevo nije bilo u srpskom okruženju. Visok postotak (52%) ispitanika za „rat u devedesetima“ – jer to za srbijansku javnost nije bila agresija na Hrvatsku – optužuje Hrvatsku i Hrvate!?

Nekoliko rečenica iz spomenute knjige rječito govori o neizlječivosti stanja u Srbiji:

„Ono što posebno zabrinjava jeste činjenica da je među ispitanima najveći procenat onih koji veruju da je Dubrovnik bio srpski pripada grupi visoko obrazovanih (55%), dok je svega 37% ispitanika sa završenom osnovnom školom prihvatilo taj istorijski mit. Isti je slučaj sa Solunom i Beogradom (68% prema 56% u korist najviše obrazovanih prema ispitanicima koji imaju samo osnovnu školu) takav rezultat ruši stereotipnu predstavu o tome da su samo manje obrazovani prijemčljivi za istorijske mitove, već dokazuje u prethodnom primeru tezu da su stereotipi i potreba za stereotipnim mišljenjem jači od znanja i stečenog obrazovanja. Ovaj podatak pokazuje da je obrazovana elita istovremeno proizvođač i konzument mitova. To je dokaz poznatih teza o srednjoj klasi kao onoj koja kontruiše naciju i njene mitove, ali svedoči o tome da i ona sama u njih veruje“.

Pametnome dovoljno, Hrvatskim političarima i državnicima još uvijek premalo.

Kako onda i zašto s tim narodom otvarati poglavlje 26 (Obrazovanje i kultura) u pristupnim pregovorima EU? Vjerojatno je danas situacija gora nego u vrijeme ovog istraživanja i pisanja ove knjige?

Srbija je u teškim problemima, ali kroz svoju povijest taj je narod učinio sve da ostane sam i i napušten, da bez iskrenog prijatelja odluči o svojoj sudbini. Jedno je vrijeme dobar geopolitički položaj i upliv britanske vanjske politike bio Srbiji od velike pomoći, laskanje se kreditiralo, a Srbijanci su u tome prvaci svijeta. No ta su vremena prošla, bizantizam nije na cijeni i Berlinski se zid sve više primiče sve manjoj i osamljenijoj Srbiji – i stišće.

Primitivan i neuk narod ovaj put mora polizati svoje laži i obmane te sam pronaći izlaz ili će se oko njega potpuno zatvoriti nepropusni i visok zid. Ovaj put ni Tito, ni Britanci, ni Nesvrstani ne pomažu, a daleko su lažne pobjede iz Prvog i Drugog svjetskog rata. Schengenska granica Hrvatske prema Srbiji prvi je korak, a to isto učinit će Mađarska, Rumunjska, Bugarska, sve do jedne članice EU i NATO-a, kao i vječno naježeno Kosovo; stisnut će i Crna Gora (članica NATO-a) i Makedonija, kandidat za članstvo u NATO. Prvi korak u spriječavanju zaraze je karantena, poslije toga slijede manje ugodne metode čišćenja prostora od svake kontaminacije.

Svima, ali doslovno svima, mora biti jasno da primiti takvu Srbiju u EU znači u članstvo primiti neviđeno smrtonosnu dozu bizantinske prijetvornosti i hirovite primitivnosti koju Europska Unija ne može preživjeti bez fatalnih posljedica.

O prijemu u NATO-u da se i ne govori, ne zbog povezanosti Srbije i Rusije, to je samo mala predstava i „potkusurivanje“ srbijanskog javnog mišljenja. Aleksandar Vučić može na dvoru cara Putina biti samo unajmljena dvorska luda. NATO je jedina ozbiljna politička sila u Europi i ulazak u NATO je ozbiljan ispit na kome padaju sve srpsko-srbijanske laži i tlapnje. Uvjet za punopravno članstvo u EU je punopravno članstvo u NATO i taj test velikosrpska politika ne prolazi, a neka druga Srbija nije nikad ni postojala, i zato bi sva izaslanstva iz EU morala prestati obmanjivati europsku i hrvatsku javnost, od Frederice Mogherini i Junckera do naše Predsjednice i predsjednika Vlade.

Saznati pravo stanje polomljenog „duha“ Srbije bio je razlogom zašto je studiju naručila EU i zašto je nakon prikupljenih i objavljenjih podataka Komisiji EU postalo jasno da neće biti proširenja EU do daljnjega, tj. da je Velikosrbija više-manje slobodna svoju geopolitičku budućnost raditi bilo s kime osim s EU, jer s njom Europska Unija ne računa – osim kao prostorom neke buduće migrantske retencije. Na razini opita, ali samo virtualno i hologramski, bilo bi dobro da EU malo osjeti što znači imati velikosrpski gedžovanluk u svom korpusu, koliko je to opasno. Čak i na razini simulirane projekcije to postaje opasno: bizantizam probija stijenku svake retorte. Salonski političari iz EU to ne moraju znati, hrvatska Vlada i Predsjednica Republike to svakako moraju znati i sukladno tomu se postaviti.

Zato je neobično da hrvatska Vlada, isto kao i hrvatska Predsjednica, uporno "verglaju" o proširenju na zapadni Balkan, o nesebičnoj pomoći koje će Republika Hrvatska pružiti Srbiji, itd?

Zašto, kome je to u Hrvatskoj interesu i tko želi imati Srbe u istoj državi, tj. u Europskoj Uniji; zar Hrvatima nisu bile dovoljne dvije Jugoslavija? Možda je to cilj Miloradu Pupovcu, komunističkoj Antifi i orjunašima? Sve same bedastoće na tu temu čujemo od hrvatske Vlade i Predsjednice; žalosno da u svojim politikantskim izjavama o proširenju nisu malo iskreniji prema svojim biračima i hrvatskom narodu. Neka svi makar prelistaju „Novosti iz prošlosti“ i makar povuku ručnu.

 

L. C.