Hrvatska bi bila mnogo uređenija, bolja, funkcionalnija i uopće ugodnija za život njezinih građana kad bi imala učinkovito, ali i neovisno sudstvo. Beskrajno dugački postupci, odsustvo tijela koje zaista nadzire rad sudaca (što bi uključivalo i čitanje mahom suludih prvostupanjskih presuda), korupcija i nepotizam, samo su neke od rak-rana hrvatskog sudstva.

U Hrvatskom saboru, gdje se takve rane mogu (iz)liječiti, o tom problemu ne čujemo gotovo ništa (čast iznimkama!) već više od desetljeća; zato nema investicija, nitko ne želi poslovati u Hrvatskoj, a narod uopće nema vjere u instituciju suda – što je temelje svake ozbiljne države.

Budući da zakonske lustracije, koja bi preko noći riješila glavninu tih problema, ne će biti, hrvatsko je društvo osuđeno na iščekivanje prirodne lustracije – smjenu naraštaja – dolazak mladih, neopterećenih i načelno neiskvarenih. No, sudeći prema praksi zapošljavanja novih sudaca, odnosno sudskih savjetnika, a uz pomoć pozitivnih propisa, interesne su skupine koje koče ozdravljenje hrvatskog sudstva našle načina za očuvanje sudačkih položaja.

Mnogim je ljudima možda nejasno kako se uspije „varati“ na javnim natječajima, a da ipak sve ostane unutar zakona i propisa. Kao što odvjetnici moraju odraditi pripravnički staž prije no polože pravosudni ispit i upišu se u komoru kao odvjetnici, tako i suci, prije no postanu suci, prvo moraju biti i raditi kao sudski savjetnici. Sudski se savjetnici biraju na javnom natječaju kojeg raspisuje pojedini sud. Uzet ćemo primjer Općinskog građanskog suda u Zagrebu te vidjeti na temelju par rješenja u tekućoj 2018. godini.

Primanje u državnu službu se uređuje Zakonom o državnim službenicima te Uredbom o raspisivanju i provedbi javnog natječaja i internog oglasa u državnoj službi. Članak 11. st. 1. potonje Uredbe glasi: „Provjera znanja, sposobnosti i vještina kandidata te rezultata u dosadašnjem radu utvrđuje se putem testiranja i razgovora (intervjua) Komisije s kandidatima.“ Konkretnije, test se za buduće suce sastoji od pisanog dijela i razgovora („intervju“). Pisani se dio sastoji od poznavanja Ustava te nosi maksimalnih 10 bodova te poznavanja Zakona o parničnom postupku (ZPP), Zakona o zemljišnim knjigama (ZZK) i Ovršnog zakona (OZ) što također nosi maksimalnih 10 bodova.

Ne bi Hrvatska bila Hrvatska kad bi se u državnu službu primali najbolji; razgovor s Komisijom („intervju“) nosi nevjerojatnih 10 bodova, dakle jednako koliko i poznavanje Ustava te spomenutih zakona. Kad bi se radilo o, primjerice, televizijskom voditelju, glasnogovorniku pojedinog tijela ili poslu vezanom za odnose s javnošću, onda bi 10 bodova razgovora s Komisijom imalo smisla. No, sudac prije svega mora poznavati pravo. Sudac ne mora biti dobar govornik, ne mora biti komunikativan, ne mora biti srdačan, oku ugodan, blagoglagoljiv ili uopće društven. Sudac mora biti nepristran do te mjere da ga stranke u postupku, optuženici, svjedoci i vještaci doslovno ne podnose, dapače, mrze. To je odlika dobrog suca.

Međutim, koja je svrha razgovora s Komisijom? Pa upravo kako bi se „odabranici“, koji trebaju biti zaposleni po nekoj osnovi, bila ona rođačka ili politička, mogli „ostvariti“ bolji konačni rezultat jer se zapošljava onog kandidata s najvećim ostvarenim bodovima. Pogledajmo ulomak iz Rješenja br. 7 Su-2574/17 od 28. veljače 2018. Općinskog građanskog suda u Zagrebu:

„Kandidat N. Š. je na pisanoj provjeri znanja ostvario 10 od mogućih l0 bodova iz poznavanja Ustava Republike Hrvatske, te 10 od mogućih 10 bodova iz posebnog dijela, odnosno Zakona o parničnom postupku i Ovršnog zakona… Komisija je u razgovoru s kandidatom utvrdila interes i stupanj profesionalne motivacije te odgovornosti za rad na radnom mjestu sudskog savjetnika, kao i stečeno radno iskustvo u struci i rezultate ostvarene u njegovom dosadašnjem radu te je u skladu s navedenim kriterijima (kojim kriterijima kad nisu propisani?, op. a.), ali i ukupnim dojmom na razgovoru, kandidatu za razgovor dodijelila 5 bodova, čime je ostvario ukupno 25 bodova.“

I tako je osoba s najboljim rezultatom iz poznavanja prava, žargonski rečeno, popušila na razgovoru s Komisijom s bijednih 5 bodova jer su mjesta sudskih savjetnika bila namijenjena drugima, lošijima, ali imaju „vezu“ pa se to sredi na ovakav način.

Isto se dogodilo, samo još bezobzirnije i otvorenije u Rješenju br. 7 Su-2626/17 od 12. travnja 2018. godine Općinskog građanskog suda u Zagrebu: „Kandidatkinja L. L. je na pisanoj provjeri znanja ostvarila 10 od mogućih 10 bodova iz poznavanja Ustava Republike Hrvatske, te 10 od mogućih l0 bodova iz poznavanja posebnog dijela, odnosno Zakona o parničnom postupku, Ovršnog zakona i Zakona o zemljišnim knjigama. Komisija je u razgovoru s kandidatkinjom utvrdila interes i stupanj profesionalne motivacije, znanja, sposobnosti i vještina te odgovornosti za rad na radnom mjestu sudskog savjetnika, pri čemu je imala u vidu radno iskustvo u struci i rezultate ostvarene u njezinom dosadašnjem radu te je u skladu s navedenim kriterijima (kojim?!, op. a), ali i ukupnim dojmom na razgovoru kandidatkinji za razgovor dodijelila 7 bodova.“

Obje izabrane kandidatkinje su na pisanom dijelu ostvarile lošiji rezultat od kandidata L.L., ali je Komisija (sačinjena od „nepristranih“, „čestitih“, „poštenih“ sudaca!) njihov rezultat „popravila“ na razgovoru. I tako je opet najbolji – popušio – a sve je zakonito

 Ovakvim Rješenjima obiluju svi sudovi, od Pule, Splita, Osijeka, a napose Zagreba, samo što ih iz gore spomenutih razloga brzo miču sa svojih mrežnih stranica pa postaju nedostupni javnosti. Već osnovnoškolci kao glavnu karakteristiku srednjega vijeka uče arbitrarnost, odnosno samovolju sudaca/magistara. U „progresivnoj“ i „naprednoj“ RH 2018. godine suci (!) biraju buduće kolege prema toliko „omraženim“ srednjevjekovnim načelima.

Što, naposljetku, poručiti mladima, napose pravnicima? Bježite iz Hrvatske jer Hrvatska nema potrebe za najboljim, izvrsnim i odličnim, nego samo za podobnim. Pravosuđe se može formirati i reformirati koliko hoće, no dok se državni službenici (i to suci) biraju po političkom i rodbinskom ključu, nema bolje ili uopće ikakve budućnosti za sve hrvatske građane.

 

Josip Gajski