Već i površna analiza pokazuje da su hrvatske parlamentarne stranke doslovno pometene s ciljem da budu potpuno izbrisane s političke pozornice. Počelo je HNS-om kad je na čelu stranke došao Ivan Vrdoljak. Do tada toliko nepoznat, a toliko „sposoban i nadaren“, da je u HNS-u pregazio i premazanu Vesnu Pusić i najambicioznijeg od hrvatskih politikanata, Radomira Čačića.

Kometnom brzinom "zlatni dečko" hrvatskog politikanstva izravno je iz fotokopirnice zasjeo u fotelju potpresjednika Hrvatskog sabora, a malo potom i u ministarsku fotelju. Jednocifreni izborni postotak HNS-a uskoro se pretvorio u jednocifreni promil, u izborni potencijal daleko manji od statističke pogreške, ali to nikoga u HNS-u ne brine i Ivan Vrdoljak vozi dalje, do samoga kraja.

Dolazak Krešimira Beljaka, zvanog "pokretni Panasonic", na čelo HSS-a označio je doslovno početak kraja te najstarije hrvatske političke stranke. Tko god je uvalio Davora Bernardića na čelo SDP-a istu je sudbinu namijenio hrvatskoj (komunističkoj) ljevici i usprkos izjavama SDP-a o jedinstvu i novom kursu, Partija ne zna gdje je, zašto je i da li uopće više postoji. I sada je očito na redu razvaljivanje najveće hrvatske političe stranke – izborom Andreja Plenkovića počelo je sustavno uništavanje HDZ-a i provociranje raskola. Raspada se državotvorna tradicija jedine stožerne stranke hrvatske politike, one pod čijim je vodstvom obnovljena hrvatska državnost.

Žurnim stavljanjem u saborsku proceduru ratifikacije Istambulske konvencije Andrej Plenković želi ostvariti dvostruki cilj, tj. obaviti preuzete zadaće: dodvoriti se svojim briselskim gospodarima i HDZ pretvoriti u prah i pepeo. Usprkos upozorenjima koja je dobio iz vlastite stranke i Crkve, koja poznaje puls vjernika, Plenković je duboko svjestan da taj potez ne može ostati bez loših trajnih posljedica za budućnost stranke. U pitanju je sam opstanak demokršćanske političke opcije u hrvatskoj politici, sve ono što HDZ kao državotvorna stranka ima u svom političkom bonusu, tako da posljedice mogu biti upravo katastrofalne i po HDZ i po Republiku Hrvatsku. Ili je to možda pravi cilj i zadaća Andreja Plenkovića?

Nakon ratifikacije Istambulske konvencije i hrvatskog pristanka na neustavne zakone pisane negdje u Europi, u Kurikularnu reformu još samo treba ugraditi učenje Kurana, šerijata i arapskog jezika pa postaje jasno kuda smjeraju Andrej Plenković i njegovi gospodari, svi koji su osmislili pomor hrvatskih političkih stranaka kako bi u Republiku Hrvatsku instalirali svoje političke činovničke poslušnike. Jer treba poništiti hrvatsku političku scenu da bi bila prijemčljiva za planove EU komisije s novom najezdom migranta. Nema više ozbiljnijih ratnih sukoba na Bliskom istoku, ali proizvodnja migranata nije prestala nego se i dalje guraju prema EU, tj. prema zemljama kojima je dodjeljena ta „humanitarna“ uloga njihovog masovnog udomljivanja.

Slično se dogodilo u Francuskoj i to je matrica: pod pritiskom migracijskog tsunamija tražila se osoba koja će učiniti sve da se ne bi napravilo ništa, da bi Europa proglasila svoju neutralnost i da bi nestale tradicionalne francuske političke stranke. Tako se u „državničkom liku“ Emmanuela Macrona našao spasitelj Francuske i lider jedne militantno sekularne, „nove i moderne antikršćanske Europe“. Emmanuel Macron, pouzdanik europske Komisije i činovnik Rothschild & Cie Banque (2008. – 2012.), postao je francuski Predsjednik.

Kad se do kraja unište i nestanu hrvatske stranke, a to će se dogoditi u dogledno vrijeme, isti politički mentori kao i u Francuskoj ponudit će „hrvatskog Macrona“. Možda će to biti upravo Andrej Plenković, ako mu usprkos servilnosti ne uspije postati šef Europske komisije, ili će se tražiti dalje, još anacionalnija i bezličnija figura. Opis i kvalifikacije „hrvatskog spasitelja“ daju se naslutiti: "mlađa muška osoba ličinastog izgleda u potrazi za svojim spolom i rodom; osoba nepoznata roda otvorena za i prema svakoj vrsti seksualnih sklonosti od pedofilije do gerijatofilije, zaljubljena u svoju majku na način da je sličnu (službeno) uzeo sebi za ženu". I naravno, svakako evolucionist, pozitivist i antifa aktivist, regionalist i srbofil, ispran, sitan i poslušan - pa mi pada na pamet Tvrtko Jakovina ili sličan prototip budućeg hrvatskog državnika. Taj će postati krijesta „francuskom pijetlu“.

Na oltaru hrvatske politike već su položeni HNS, HSS i SDP; Pleković i njegovi stranački miljenici već uzimaju kramp i lopatu i traže mjesto diskretnog ukopa HDZ-a. "Mladomisnik" Plenković u najkraćem je vremenu postao stranački despot koji HDZ vodi kao generalni sekretar Partiju: „Tko nije sa mnom, taj je protiv mene“, i u tome je vrlo uspješan zahvaljujući partijskim kadrovima u HDZ-u, ali i izvan njega ...

 

Damir Nuić