Devedesetih se godina, izuzev rata i stvaranja institucija, odvijalo masovno “prešaltavanje” (bivših?) komunista u demokrate i zagovornike tržišnog gospodarstva, višestranačja te ljudskih prava i sloboda.

Franjo Tuđman je, znajući da ne će moći državu stvoriti bez pomoći “lijevih”, prihvatio iste i, kako ispada, naivno provodio/zagovarao politiku pomirbe. Međutim, što “lijevi” misle o pomirbi pokazaše pokušajem puča Manolić-Mesić 1994. i nakon Tuđmanove smrti “trećejanuarskom” koalicijom te neoboljševičkom restauracijom pod Ivicom Račanom. Jedini tko je mogao nastaviti Tuđmanovu politiku bijaše ni manje ni više nego njegov tadašnji savjetnik za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, Ivić Pašalić, koji je 2000. godine doživio najveću hajku i linč što je jedan političar mogao doživjeti.

Isto tako, pomnom se raščlambom može zaključiti da je Tuđman zaista sprovodio suverenističku politiku, koliko su okolnosti omogućavale. Upravo je zato, napose u kriznim godinama, najvažnije ministarstvo bilo upravo ono vanjskih poslova, budući raspad velike države kao što je bila SFRJ nije nikad samo regionalno, već i svjetsko pitanje.

Najdugovječniji ministar vanjskih poslova otkako je samostalne Hrvatske je Mate Granić (28.05.1993. do 27.01.2000.). Iz toga nužno slijedi da Granić, neovisno što mi mislimo o njegovu svjetonazoru i odlukama ili uopće o njegovoj inteligenciji, ima jako dobre veze diljem svijeta, koje je stekao tijekom svoje ministarske karijere.

Stoga upravo u njemu treba tražiti razlog zašto je HDZ preuzeo Ivo Sanader, za kojega je navijala cjelokupna međunarodna zajednica, a ne Pašalić kao udžbenička žrtva masovnog „fake news-a“. Sanader je potekao iz Granićevog šinjela (uz potporu „mudrih“ glava poput Šeksa i Glavaša), odnosno iz ministarstva vanjskih poslova. Nakon, epopeje s Jadrankom Kosor, mjestu predsjednika vlade ga je naslijedio Zoran Milanović, također iz MVEP-a. Pogledamo li današnju situaciju, vidimo da je Predsjednica Repzblike bivša ministrica (!) vanjskih poslova (17.2.2005. do 12.1.2008), kao i predsjednik Sabora Gordan Jandroković, isto tako bivši ministar vanjskih poslova (13.1.2008. do 23.12.2011), da ne spominjemo i Andreja Plenkovića, također odškolovanog u MVP.

Dakle, čelni ljudi HDZ-a nakon Tuđmanove smrti su beziznimno oni koji su karijeru započinjali i gradili u MVEP-u, kao i SDP-ov Zoran Milanović na dužnosti predsjednika vlade. Hrvatsku dakle, od 2003. vode diplomati i šegrti Mate Granića (HDZ), odnosno kadrovi u dobroj mjeri naslijeđeni od jugoslavenskog mu prethodnika Budimira Lončara (SDP/HNS).

Isto tako, promotrimo li ostale bivše ministre vanjskih poslova, nalazimo na zanimljiva imena od Tonina Picule, preko Miomira Žužula, do spomenutih trenutnih predsjednika Države i Sabora, pa onda Vesnu Pusić, Miru Kovača i Davora Ivu Stiera te trenutnu ministricu Mariju Pejčinović-Burić.

Isto tako, mora se naglasiti da je Grabar-Kitarović osvojila predsjednički mandat za vrijeme Karamarkova vodstva u HDZ-u, što znači da ne pripada Plenkovićevom miljeu, kao ni Miro Kovač koji, nakon ponovljenih izbora nije ostao na ministarskoj funkciji, ali odnedavno ni Stier, koji se, pak, spominju u kontekstu „oporbenjaka“ unutar vladajućeg HDZ-a.

Stvari, dakle, nisu crno-bijele, već očito postoji mnogo frakcija u samom MVEP-u, od 90-ih godina do danas, što se sve održava na vođenje države, ali i na političke odluke. Uzmimo samo primjer arbitraže sa Slovencima, kad se Hrvatska, za vrijeme Milanovića i Pusić, odlučila povući iz postupka, što je, doduše rijedak, ali potez usmjeren očuvanju nacionalnih interesa, iako mu to nije glavni povod.

Čini se da se frakcionaštvo unutar MVEP-a stvara s obzirom na to komu su pojedinci ili skupine ljudi bliske, od Srbije pa do velikih sila, od SAD-a, Njemačke/Francuske (EU) ili Rusije, te odnedavno Turske i Kine.

Na stranu s komunističkim prebjezima u HDZ-u ili SDP-u, čini se da ključ za stvaranje državne politike usmjerene očuvanju hrvatskih nacionalnih interesa nije u lustraciji bivših udbaša i doušnika (iako ne bi odmoglo), već u odstranjivanju raznovrsnih kadrova koji služe vlastitim interesima i izvanjskim središtima moći.

Utjelovljenje svega toga, ako govorimo o načelno „hrvatskoj“ opciji (za razliku od jugoslavenske opcije Budimira Lončara) za mnoge je Mate Granić, odnosno njegovi đaci i nasljednici. Trenutno, jedini kamen zaglavni hrvatskog državništva i vrhovništva jest Predsjednica Republike, unatoč činjenici da i ona dolazi iz MVP, ali ipak drži Matu Granića za posebnog savjetnika, koji je uglavnom odgovoran za sve njezine „gafove“ i loše poteze jer je on savjetuje osluškujući, ne bilo naroda i puka, nego nalogodavaca izvan Hrvatske.

Upravo iz tog razloga, mnogi vjeruju da bi umirovljenjem Mate Granića, Predsjednica osvojila i drugi mandat „without breaking a sweat“.

 

L. C.