Dejan Jović nije, kako se to svojedobno smatralo, tek jedan od najmoćnijih Srbalja na svijetu. On je, naime, rabeći tu svoju moć, ugrađenu gotovo kao gonik za provedbu novoga velikosrpskog memoranduma, ostvario zavidan pa dosad gotovo i nezamisliv političko-diplomatski uspjeh u Hrvatskoj.

Svojedobno otpisani Josipovićev savjetnik pozicionirao se na nekoliko ključnih mjesta u Zagrebu. Na Fakultetu političkih znanosti odgaja mlade ljude - politologe, upućuje ih u tajne i umijeće vođenja politike na području međunarodnih odnošaja dok istodobno usmjerava i njihov budući rad.

 S mjesta člana uredništva časopisa „Politička misao“ razvija i širi svoje neoboljševičke ideološke teorije o hrvatskom identitetu kao konstruktu nastalom tek u Domovinskom ratu, koji navodno onemogućuje afirmaciju srpskoga identiteta, iza čega se zapravo skriva pokušaj teoretskoga opravdavanja velikosrpske politike i svih zlosilja što su ih u ime te politike počinili Srbi tijekom 20. stoljeća u Hrvatskoj.

 U inozemnim krugovima je poznati i kao savjetnik stanovite britanske obavještajne ustrojbe „Economist Intelligence Unit“, što  mu, uz doista stvarnu moć, pokadšto omogućuje i krinkom premazan utjecaj na političke događaje u Hrvatskoj.   

 Nedvojbeno je Dejan Jović sudjelovao i u nedavnoj diplomatskoj operaciji dovođenja srbijanskoga predsjednika Aleksandra Vučića u Hrvatsku, što je javno demonstrirao u prostorima nekadašnje hrvatske grčko-iztoične crkve, koje je sebi danas prisvojila srbijanska državna crkvena organizacija – t. zv. Srpska pravoslavna crkva.

 Zahvalan na sjajno odrađenom poslu i prigodi koju mu je pružio, srbijanski predsjednik je ubrzo iskoristio prigodu, a kao svojevrsnu zahvalu Joviću, na poprilično je vješt način, ovaj put tek u zagrebačkom okruženju, opetovao svoju velikosrpsku politiku na takav način da je ona, umjesto jedinstvena hrvatskoga otpora, proizvela nove i međusobne hrvatske prijepoe koji ne prestaje ni nakon Vučićeva odlaska iz Hrvatske.

 Dok se taj dobro osmišljeni Jovićev učinak, nakon početnoga rasplamsavanja počeo polagano stišavati, hrvatsku je javnost zapljusnuo neugodan zahtjev Srbalja za autonomijom u Hrvatskoj, što ga je preko Pupovčeva t. zv. Srpskoga narodnog vijeća uputio Aleksandar Vučić Zagrebu.

 U nešto više od desetak zahtjeva, a Dejan Jović zna da se radi o protuustavnim zahtjevima, Srbija pokušava od Hrvatske iznuditi ono što je velikosrpska politika na čelu s Miloševićem i JNA pokušavala ostvariti tijekom devedesetih godina agresijom i okupacijom trećine hrvatskoga državnog teritorija.

Neusklađene političke reakcije Pantovčaka i Markova trga na neumjesne i nezajažljive zahtjeve Srbalja rezultat su smišljene Jovićeve operacije, čiji je cilj podjelama oslabiti hrvatsku pregovaračku poziciju, a dugoročnim održavanjem kaosa i međusobnih napetosti postupno stvarati ozračje koje bi na vlast u Hrvatskoj trebalo dovesti poželjnu političku garnituru Srbiji ili kako to Jović voli kazati nove generacije identitetom neopterećenih Hrvata.

U oživljavanju velikosrpskih aspiracija bivši je Josipovićev savjetnik i „mudri“ profesor međunarodnih odnosa, pozicijom koju očito neizravno umije rabiti, mogao utjecati i na zamrzavanje odluke hrvatskih vlasti o nabavi borbenih zrakoplova F-16 od Izraela, čime je polučio više političkih ciljeva – od dobivanja vremena za naoružavanje srbijanske vojske, preko odluka susjednih država da im u sklopu air-polica nebo nadziru Talijani i Grci, a ne Hrvati pa sve do složenijih političkih operacija, poput nastavka demonizacije hrvatskoga naroda, kako je to izložbom o Jasenovcu u UN-u, nedavno načinila aktualna srbijanska vlast.  

Jovićev diplomatski uspjeh od sad će se mjeriti ubrzavanjem europskih koraka Srbije prema Bruxellesu, dominacijom nad Hrvatskom i pokušajima da se umjesto pozicioniranja na uspravnici Baltik Jadran Hrvatska sve više veže uz Balkan.

 Uostalom, premda manje razvidno pokazuje to i dovođenje turskoga predsjednika Erdogana u Zagreb te nespretni diplomatski pothvati u Teheranu i Sočiju, u kojima je, zbog velikosrpskih političkih ciljeva, savjetodavne prste mogao imati i profesor. Fakulteta političkih znanosti Dejan Jović.

 

Ivan Svićušić