Aleksandar Vučić prvi je srbijanski čelnik koji je nakon osamdeset godina kročio nogom na Kaptol, detalj je koji nije prošao neopaženo.

Regent princ Pavle Karađorđević 1940. godine razgovarao je s danas blaženim kardinalom Alojzijem Stepincem u istom salonu u kojem je u ponedjeljak Aleksandra Vučića primio kardinal Josip Bozanić. 

Razlika je samo u tome što je kardinal Stepinac princu Pavlu Karađorđeviću pokazao i zagrebačku Katedralu, a Vučić je ostao u nekadašnjem Stepinčevom salonu u kome je i osam desetljeća kasnije dominirao njegov lik.

Kad je politička platforma u pitanju neke osobite razlike nema. Princ Pavle Karađorđević zagovarao je snažne veze tadašnje kraljevine Jugoslavije sa Njemačkom sve do vojnog udara i svrgavanja vlade Cvetković-Maček, 27. ožujka 1941., nakon čega je bio prisiljen napustiti Srbiju.

Kao i njegov prethodnik, bez obzira na veća ili manja koketiranja s Rusijom, Aleksandar Vučić je prema sudu analitičara čvrst zagovornik njemačkih interesa na jugoistoku Europe.

Frapantna je još jedna sličnost. Njemačka je 1940. bila saveznik tadašnjeg Sovjetskog saveza i Turske, ali i čvrst zagovornik Jugoslavije. Slično je, izgleda, i danas.

Susret Pavla Karađorđevića i kardinala Stepinca dogodio se neposredno uoči II. svjetskog rata, a susret Aleksandra Vučića i kardinala Bozanića događa se uoči vrlo izvjesnih novih previranja na jugoistoku Europe.

Pavlu Karađorđeviću, prije osam desetljeća, tadašnja hrvatska javnost nije predbacivala činjenicu da je četnik. Danas se iz određenih krugova u Hrvatskoj upravo to predbacuje Aleksandru Vučiću. Naravno, to ne govori ništa o Aleksandru Vučiću i Srbima, nego o Hrvatima koji su i dalje u vrlo velikoj mjeri "zadojeni" učenjem Staljinovog druga Valtera.

Pa neka netko kaže da se povijest ne ponavlja!

 

I. Sertić