Kad su se “antifašisti” vratili na vlast nakon trećejanuarske okupacije, započeli su obnovu onoga što su "ustaše" predvođene Tuđmanom u "nacionalist-šovinističkom" bijesu porušile desetljeće ranije.

Sukladno tomu, moralo se na televizije Stojčevićeve SR Hrvatske vratiti “omiljenu” i “popularnu” emisiju imena “Nedjeljno poslijepodne”, prvog voditelja Saše Zalepugina, odnosno u listopadu 2000. godine započinje emitiranje “Nedjeljom u 2”, a voditelj se opet zove Saša (ili Aleksandar), ovoga puta Stanković.

18 je dugih godina Saša Stanković brinuo za slobodu izražavanja misli, ljudska prava, istinu, raskrinkavao je manipulacije, podvale i medijske konstrukcije, ujedno se boreći protiv gmizavaca i svakojakih guja što obitavahu u prosječnim hrvatskim njedrima, čime je stekao znatan ugled među druzima i drugarkama, drugovima i drugaricama.

No, budući Jugoslavija nije uskrsnula (jer samo kršćani vjeruju u Uskrsnuće), štoviše, smrad se jugoslavenskih trulih lešina samo širio i zaudarao bez ikakva pomaka prema ujedinjenju proletera svih zemalja, Stanković je bio primoran na drastičan potez; naime, iskoristio je emisiju na državnoj (!) televiziji kako bi u svoje vlastito ime (?!) poručio drugovima: “Zaustavite mržnju u medijima!”

Sljedećeg dana, drugovi odlučiše da će Hrvatska dobiti zakonsko rješenje koje regulira govor mržnje, poticanje na nasilje i širenje lažnih vijesti na internetu. Nino Raspudić je u svojoj kolumni primijetio: „Ima nešto od sjevernokorejskog štiha u tome da ono što u nedjelju vidiš na javnoj televiziji kao hrabar, moralno neupitan, pravednički individualan apel s kojim se samo monstruozni mrzitelji ne bi složili, u ponedjeljak postane predmet prijedloga novog zakona“, a nešto slično je ustvrdio i u emisiji „Peti dan“.

U sljedećoj emsiji Nu2, Stanković opet (?!) koristi javni prostor za osobne svrhe, pa proziva Ninu Raspudića i Željku Markić: „Draga Željka i dragi Nino, ako iznesete bilo koji dokaz da sam bilo što dogovorio s Vladom, da sam imao ikakve informacije iz Vlade da se donosi zakon o medijima koji će spriječiti mržnju, ako donesete ikakve informacije, ja vas vodim na nekakvu finu klopu. Znam da gospodin Raspudić voli roštilj, vodim ga na roštilj, vi Željka punjene paprike, suši, vidimo se na večeri kada donesete dokaze.“

U maniri doušnika svakojakih službi, Stanković odmah na dokaze, zaboravljajući da se dokazi u demokracijama izvode isključivo na sudu, a ne na sastancima komiteta. Slično je „reagovao“ Boris Jokić u spomenutoj emisiji na Raspudićeve riječi, problijedio je i oči mu skoro iskočiše na samu tvrdnju glede povezanosti Stankovićevog „ispada“ i odluke Vlade RH.

Međutim, kad je krajem 2015. biskup Košić na svom osobnom FB profilu napisao „ … No, da će Petrov tako nasjesti i odvesti Most u ralje komunista, nisam se nadao…“, te kad se nakon toga MOST odlučio za koaliciju s HDZ-om, onda je to bilo dovoljno da se MOST naziva „katolibanskom sektom“, „klerofašistima, Bozanićevom „ekspoziturom“ i t.d. Onda se do zaključaka došlo bez dokaza, povezujući dva (ne)povezana događaja.

Glede „zabrane govora mržnje“, bit će zanimljivo vidjeti zakonsku realizaciju i regulaciju te zabrane. S nestrpljenjem iščekujemo, prije svega, definiciju mržnje, jer istu nije nitko definirao od Platona do Rawlsa. Nadalje, umjesto da krećemo prema društvu sa što manje zabrana, što je oduvijek ideal „ljevice“, danas nam ta ljevica pokušava nametnuti što ćemo pisati na društvenim mrežama. Zašto uopće ne bismo smjeli mrziti, ako pritom ne potičemo na ili činimo kaznena djela? Jer, sva društva imaju sankcije za neželjeno ponašanje, no nijedno društvo nikad nije imalo sankciju za mržnju. Nakon zabrane mržnje, kad će uslijediti zabrana ljubavi, zabrana ljubomore, zabrana sreće, zabrana pohlepe, darežljivosti, odnosno kad će zabrana osjećaja uopće?

Za zemlju u kojoj se vladavina zakona i prava pokazala izrazito jalovom, stalno smo opterećeni nekakvim novim zakonima, počev od „lex Perkovića“, preko „lex Agrokora“, „lex šerifa“ do najnovijeg „lex Stankovića“. Jugoslavija je do svojeg raspada imala preko 1 200 000 (milijun i dvjesto tisuća) važećih propisa, a bila je jedna od najnepravnijih država koje su ikad postojale, računajući ovdje i plemensku, prvobitnu zajednicu. Hrvatski zakoni nisu loši, samo ih se ne provodi, a ako se već zakone ne provodi, čemu onda donositi nove zakone?

 

L. C.