Premda su politički pokazatelji poprilično razvidni, ne treba se iznenaditi ako možebitno ozbiljna istraga pokaže kako je presuda hercegbosanskim Hrvatima samo jedne inačica hibridnoga rata. Ovaj put možda u režiji islamističkih središta moći

Drugostupanjska presuda Haaškoga tribunala šestorici hercegbosanskih Hrvata nije samo po burnim reakcijama u Hrvatskoj, BiH i Srbiji, nego i po svojim posljedicama što će ih dugoročno proizvoditi,  do kraja razgolitila samu ideju o takvom načinu međunarodnoga sudovanja, koje se posve logično pretvorilo u produženo bojište na kojem politički moćniji akteri vode nastavak borbe za ostvarenjem ciljeva koje nisu uspjeli realizirati tijekom rata.

 Zato je i prosvjedna odluka generala Slobodana Praljka jedini moralno uzvišen čin u prostorijama te dvadeset i šest godina stare međunarodne ustanove, što sudeći po prvotnoj reakciji svjetskih medija, nije mogla prikriti ni jedna politika umočena u rad tog sudišta.

 Premda bi se po istupima navodnih pravnih auktoriteta na međunarodnoj pozornici moglo prosuđivati o udjelima pojedinih nacionalnih politika u sudskim odlukama Haaškoga tribunala, stvarne bi pravnike s malo etičkoga osjećaja do krajnjih granica trebao zabrinuti način na koji je ova politička ustanova vodila procese pod maskom božice pravde.

 Naime, za razliku od sudskih parbi u normalnim demokratskim državama, gdje je najvećim dijelom sudstvo, kao posebna vlast, izdvojeno od političkoga utjecaja, pa se i najbezazlenija politička poruka smatra pokušajem pritiska na sud, Haaški je tribunal od svojih početaka funkcionirao isključivo na političkim odlukama, koje je Sudsko vijeće, nakon montiranih optužnica Tužiteljstva, trebalo tek oblikovati u forme različitih presuda.

Tužitelji Haaškoga suda nisu opasni zato što, kao Carla del Ponte, podsjećaju na okrutnost nacističkih progonitelja i njihov odnos prema cijelim narodima ili poput njezinih nastavljača odjevenih u demokratsko ruho, koji odražavaju najsvjetlije tradicije staljinističkoga progona političkih protivnika, nego zato što bi njihov način rada mogao postati temeljem europskoga sudovanja.

 Problem, naime, nastaje tek u trenutku kad politička središta moći pozivaju na poštivanje ovakvih političkih presuda. Ljudi mogu poštivati odluku nezavisna i nepristrana suda, čak i onda kad presuda nije u njihovu interesu, pače, može biti i nedovoljno utemeljena. Nu zdrava logika i minimum etičkoga osjećaja svakoga normalnog čovjeka potiču na otpor i borbu proti takvoj nepravdi.

 Struktura drugostupanjske haaške presude hercegbosanskih Hrvatima, unatoč tomu što se na nju čekalo četiri godine, više djeluje kao smušen sastavak nesvršena jurista, nego ozbiljna sudska presuda, u kojoj su osuđeni hrvatska država, njezino političko vodstvo pa i cijeli hrvatski narod.

 Dok se primjerice u obrazloženju presude navodi kako je Sudsko vijeće u drugom stupnju prihvatilo i uvažilo znatne dijelove prigovora obrana optuženih Hrvata, te prihvaćene prigovore na razini kaznene odgovornosti ne prate i adekvatne sankcije, koje su očito samo prepisane iz prvostupanjske presude.

 Svaki bi ozbiljan prizivni sud, ovdje ne računam nacističke i komunističke sudove, poništio ovakvu presudu i slučaj vratio na ponovno suđenje.

 Kako na odluke Haaškoga tribunala ne postoji ni mogućnost formalnoga priziva, njegove žrtve ostaju trajno oštećene, a pravda nikad zadovoljena.

 U političkom smislu, sad više nema dvojbe kako je presuda hercegbosanskim Hrvatima pogodovala ponajprije islamističkom projektu u BiH, jer je sud na primjer bin Ladenove islamističke teroriste proglasio braniteljima BiH, a jedini autohtoni narod u BiH – Hrvate  i njegove vojne i političke predstavnike okupatorima vlastite zemlje.

 Nije teško zaključiti kako Haaški sud ovom presudom potiče Bošnjake da iskorijene hrvatski narod s područja Herceg-Bosne te na taj način izbiju na jadransku obalu i otvore put još čvršćega povezivanja s Erdoganovom Turskom. Protezanjem turske moći na BiH sužava se mogućnost širenja EU na tu zemlju, jer Bošnjaci bez Turaka ne žele u Europsku uniju.

 Haaškom presudom nagrađena je i Srbija, koja je oslobođena za bilo kakvu agresiju dok je u stvarnosti vodila četiri agresivna rata – protiv Slovenije, Hrvatske, BiH i Kosova. Naime, po Haaškoj presudi Hrvatska je osuđena kao jedini agresor, što nije ništa drugo nego stara projekcija jedne od europskih velesila, koja i snosi znatan dio odgovornosti za tadašnju muslimansku agresiju na hrvatska područja u BiH. Ovakva presuda inače potiče i Beograd na vođenje intenzivnijega hibridnoga rata protiv Hrvatske.

 Protuhrvatski intonirana haaška presuda odgovara i Rusiji, koja štiti svoje interese u Republici Srpskoj, a s kojom je vežu i duboki partnersko-saveznički odnosi. Dok Bošnjaci ne žele EU, nasuprot njima, Republika Srpska priječi svako povezivanje BiH s NATO savezom.

 Grlatošću njemačkih medija i pozivima bruxelleskih činovnika na poštivanje političke presude hercegbosanskim Hrvatima pokušava se prikriti udjel berlinske politike u haaškoj montaži. Budući je Srbija svojevrsna odskočna daska za izvoz njemačke robe u Rusiju, kojim se inače krši embargo, onda i Haaški sud kao „sastavni dio europskih vrijednosti“ nosi jedan dio tereta njemačko-ruske trgovinske razmjene.

 Forma i struktura presude ne bi nam dali za pravo tvrdnji kako je proizvedena u europskim uredima. Po svemu sudeći na njoj radio pravno nedovoljno discipliniran um, koji se očito poslužio starom prvostupanjskom presudom, skovanom u britanskim radionicama, još dok je London bio dio jedinstvene EU.

 Premda su politički pokazatelji razvidni, ne bih se iznenadio kad bi možebitno ozbiljna istraga pokazala kako je presuda hercegbosanskim Hrvatima samo jedne inačica hibridnoga rata. Ovaj put možda u režiji islamističkih središta moći.

 

Ivan Svićušić  / Hrvatsko slovo