Ivo Rendić Miočević: Problem ćirilice u Vukovaru
Što znači otpor prema uvođenju ćirilice u Vukovaru? Je li tu riječ o nacionalizmu i nepoštivanju multikulturalizma ili se, pak, radi o socijalnoj bolesti, o narušavanju zdravlja stanovništva, o čemu bi prema Ustavu trebalo voditi računa.
1. Patologija transkulturnih prijenosa
Ustav RH naime definira zaštitu ljudskih prava i sloboda, a u Zajedničkim odredbama u čl. 16 piše: „Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.” Pokušajmo objasniti što se zapravo događa u Vukovaru.
Radi razumijevanja problematike valja uzeti u obzir u povijesnoj znanosti zanemarenu patologiju stoljetnih transkulturnih prijenosa, koju su pratili generacijski prijenosi negativnih emocija i ratnih trauma u dugom trajanju na području jugoistoka Europe. Osim toga u narodu su manipulatori oživljavali mitske odabrane traume (poput Kosovskoga mita) kojima se poticala instrumentalizirana agresija. Naša povijesna znanost, nažalost, ne uvažava saznanja suvremenih znanosti, a posebno biološke psihologije, koja je ustanovila da je ponašanje pojedinca genetski uvjetovano razvojem živčanog sustava ovisno o njegovoj interakciji s okolinom odnosno iskustvom (John Pinel).
Psihotraume i emocije (mržnja, osveta, krivnja) prenosile su se u dugome trajanju. Na duševni život pojedinaca uvijek su utjecale socijalne i kulturne sastavnice njegova društva i postajale su dijelom tog života (Georges Devereux) . Taj utjecaj je ponajviše nesvjestan, a kako se preko nasljeđivanja roditeljskog superega prenosi na djecu, on postaje nosilac tradicije i vrednovanja (Erich Fromm).
2. Narcizam malih razlika
Mitološka svijest i odabrane traume u srpskom narodu stvarali su temelje za genocidna ponašanja, posebno kada je srpski „Pijemont“ iskazao svoje pravo osvajačko lice u 19. stoljeću. Ideja da su srpske zemlje ondje gdje su srpski manastiri i grobovi uz mitsko obnavljanje ideje o nemanjićkoj državi u zapadnom smjeru – gdje je nikada nije bilo – pokrenuli su u Srba i ugroženih Hrvata, da upotrijebimo frojdovski pojam, „narcizam malih razlika“, odnosno želju da se bude drukčiji od drugih. Prema Sigmundu Freudu minorne razlike kod sličnih naroda čine osnovu za njihove međusobne neprijateljske osjećaje. Etnopsihologija nam može objasniti da su iskustva iz daleke i bliske prošlosti, realna i iracionalna, izazivala strahovite patološke reakcije. Uzrok stresa, prema etnopsihologu Georgeu Devereauxu, u samu je subjektu, ali posljednja kap dolazi izvana. Prema istom autoru, čovjek je kao biće uvjetovan društveno-kulturnom sredinom i maksimalno reagira na pojedine podražaje, koji su objektivno neznatni, a ponekad su samo iluzije. Stoga i neznatan naboj, prethodno društveno ojačan, može izazvati snažnu reakciju jer jedan element upućuje na cijelu strukturu. Bijes zbog isticanja nekog simbola može biti dovoljan da pokrene masu protiv cijele „opasne“ strukture.
Sitne razlike dobra su podloga narcizmu malih razlika, koji u Srba i Hrvata odavno postoji. Tako su primjerice pravoslavci, a posebno pravoslavno svećenstvo, protiveći se u 18. stoljeću unijaćenju, odbacivali u potpunosti latinicu (Mita Kostić). Latinica je dakako simbol različitosti susjeda katolika koji žele ostvariti uniju. Ćirilica je protežirana u Austro-Ugarskoj, a posebno u Kraljevini Jugoslaviji poslije 1918, što je u „Hrvatskoj na mučilištu“ poticalo narcizam malih razlika. Konačno je u NDH 1941. zabranjena ćirilica. No tema jezične politike sa stajališta narcizma malih razlika do danas nije znanstveno uključena u tumačenje geneze NDH. Uoči Drugoga svjetskog rata ojačani su već prije stvoreni uvjeti za uzajamnu netrpeljivost, koja je u patrijarhalnom društvu samo korak prema destruiranju vanjske „protivničke“ grupe. Narcizam malih razlika pritom je odigrao važnu ulogu. Destruiranje se konačno dogodilo 1941. NDH, ma kakva ona bila, morala se braniti od velikosrpske dugo planirane i programirane agresije (Načertanije, Crna ruka, SPC. Isterivanje Arnauta crnorukaša Vase Čubrilovića, Homogena Srbija črtničkoga ideologa Stevana Moljevića) u ratu podržavane od Vlade u Londonu i Nedićeve Srbije. Hrvati su bili označeno slovom z (zaklati), četnici su tada počinili mnoge genocidne zločine otvarajući put velikoj Srbiji prema moru. I ustaše su počinili zločine koje je komunistička i srpska historiografija falsificiranjem enormno uvečala prikrivajuči tako svoje zločine.Ti su zločini utemeljeni u destruktivnim projekcijama paranoidnog sadržaja (moraju se braniti jer će biti mučeni, uništeni, kanibalistički masakrirani (Eduard Klain). Destruiranje se još jednom ostvarilo u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku potkraj 20. stoljeća.
Kao pokretač koristile su se, između ostaloga, i lažne objede Ustaša (često u velikosrba sinonima za Hrvate) za izmišljene grozne zločine. Još je uvijek u uporabi, štoviše i širom svijeta zahvaljujući srpskoj proagandi, Malaparteova košarica sa srpskim očima na stolu A. Pavelića za koju je autor priznao da ju je izmislio. Živa je i uspomena na nepostojećeg čovjeka kojega su tobože u Jasenovcu masakrirali ustaše, a SPC ga je proglasila svetim Vukašinom Jasenovačkim. U strašnoj noći masakriranja nepostojećega Vukašina u opkladi tko će zaklati više Srba jedan je ustaša zaklao njih 1100, a drugi 1350 (sic!). Ovakvi (izmišljeni) zločini, zapravo namjerno od opsjenara zločinaca za pisaćim stolom stvorene iluzije, bili su i još su uvijek podražaji za strahovite patološke reakcije i vapili su za osvetom („Tko se ne osveti, taj se ne posveti“) i istim surovim odgovorom. Nisu slučajni srpski masakri u vrijeme Domovinskoga rata. Dovoljan je primjer Vukovara.
Naši postkomunistički liberalni demijurzi, koji misle da su novi graditelji svijeta, podsjećaju na liječnike koji bi bez dijagnoze bolesnicima propisali lijek. Oni očigledne simptome poput „ustašonostalgije“, „nacionalizma“, „otpora multikulturalizmu“, „govora mržnje“ „homofobije“, koji su znakovi društvene patologije u postkomunističkoj Hrvatskoj, odmah proglašavaju dijagnozom. No dijagnoza je prepoznavanje bolesti, pa i psihijatrijske, na temelju njezine povijesti (anamneze). U tom proglašavanju simptoma dijagnozom u potpunosti se zanemaruju korijeni simptoma posebno oni biološki na što upozorava biolog Ernst Mayr. Upravo bi upoznavanje tih korijena moglo, na temelju svojevrsne „povijesti bolesti“, uspostaviti dijagnozu potrebnu za ozdravljenje društva. Otpor prema uvođenju ćirilice u Vukovaru zapravo je jak simptom i znak društvene patologije kojoj su podložni ljudi koji su ne tako davno doživjeli teške stresove izazvane strahovitim razaranjima i zločinima te su podložni posttraumatskome stresnom poremećaju. No simptomi se prikrivaju optužbama za nacionalizam i za protivljenje tobožnjoj multikulturalnosti te se tako pretvaraju u dijagnozu, pri čemu korijeni simptoma više nisu važni. Bez anamneze utemeljene na interdisciplinarnosti i uspostavljanja dijagnoze bez upletanja politike problem ćirilice u Vukovaru nije moguće riješiti.
3. Živa velikosrpska ideja među mladim Srbima
Uz Hrvate u Vukovaru žive Srbi koji su poslije krvavih događaja devedesetih i poraza ideje o velikoj Srbiji također u teškom psihičkom stanju. Doživjevši težak šok zbog poraza i uzaludnih žrtava njihovo je mentalno zdravlje narušeno i podložni su posttraumatskome stresnom poremećaju. No oni ne traže izlaz iz takva stanja, nego nastavljaju s transkulturnim prijenosom patološkoga značenja održavajući i dalje pogubnu ideju o velikoj Srbiji. Oni nastavljaju s prijenosom negativnih emocija na nove naraštaje. Sve je to potpuno razvidno kada znamo da šovinističke ispade („Ovo je Srbija!“) predvode mladi koji su devedesetih bili djeca ili se još nisu ni rodili. Netko ih je očito poučio da nije bilo velikosrpske agresije, nego se dogodio građanski rat u kojem su stradali srpski nacionalni interesi. Projekt multikulturalizma u Vukovaru, ali i Hrvatskoj (pa ni u svijetu) ne uspijeva. Za pristaše multikulturalizma izazov i predmet svakoga dijaloga nije potraga za istinom, nego samo međusobno priznanje (Alain Finkielkraut). Irving Kristol smatra da je multikulturalizam prihvaćen iz očaja. Tako on poučno navodi da se problemi mladih crnaca u SAD ne stvaraju u školama, niti one imaju za njih lijek. Oni su problem doma i okoline, a pretvaraju se u prosvjetni problem. Hrvatske prosvjetne vlasti naivno misle da će probleme riješiti ispraznim razgovorima s mladima u kojima je Istina nepoželjan gost i uvođenjem u škole ideološkoga predmeta građanskoga odgoja.
Aktualno vodstvo Srba u Hrvatskoj nikada nije jasno priznalo odgovornost Srba za događaje u Hrvatskoj na kraju 20. stoljeća, premda ih na to potiče „druga“ Srbija. Sonja Biserko smatra da srpska elita u Hrvatskoj nije sposobna za samoanalizu. Biserko misli da je još snažna ovisnost prema Beogradu osobito u hrvatskih Srba koji žive u Srbiji. Tim je ljudima teško prihvatiti vlastitu odgovornost za devedesete. Sonja Biserko smatra da nedostaje hrabra srpska elita u Hrvatskoj koja bi imala snage ukazati na odgovornost Beograda, ali i na vlastitu odgovornost. Ipak, i dalje se održava teza da su Srbi bez grijeha i da su uvijek bili žrtve (srbobranština). Nema priznanja velikosrpske agresije, što bi omogućilo put prema pomirenju i narodnu katarzu. Dakako, nepriznavanje agresije ima praktične razloge jer bi moglo utjecati na prihvaćanje hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid, što bi rezultiralo isplatom ratne odštete. Vodstvo hrvatskih Srba zapravo štiti drugu državu od mogućih reparacija na štetu države u kojoj živi. Goleme štete koje je počinio agresor i nadoknada Hrvatima ne spominju se. Vodstvo Srba u Hrvatskoj ne ispituje vlastitu savjest niti se kaje za počinjene zločine, a uzor bi im trebao biti ratni zločinac Milan Babić, koji je u Haagu pokajnički izjavio: „Molim braću Hrvate da oproste braći Srbima. Preklinjem svoj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti gdje će dobro, saosjećanje i pravda na neki način olakšati rezultate zla u kom sam i sam učestvovao“ (Identitet, lipanj 2002, str. 14–15). Nažalost, Babić je sebi oduzeo život i nije mogao svoje kajanje proširiti u svom narodu. Ovdje valja napomenuti da su se mnogi Srbi uključili u obranu svoje domovine Hrvatske.
Sadašnje duševno stanje Srba u Vukovaru (i ne samo u Vukovaru) i njihovo ponašanje izaziva stresove u Hrvata, pa nezadovoljstvo izražavaju otporom prema ćirilici kao simbolu zla koje ih je zadesilo u velikosrpskoj agresiji. Narcizam malih razlika očigledan je. Simptomi kao znakovi patološkoga stanja jasni su, ali se oni pretvaraju u sramotnu „dijagnozu“ koja je lišena bilo kakve anamneze: „Ovo je povratak NDH Ante Pavelića u kojoj je ukinuta ćirilica“ (Novosti – samostalni srpski tjednik, koji izlazi u Hrvatskoj). Konačno se u Hrvatskoj ipak čuo glas razuma i otrežnjenja. Bivša ministrica Milanka Opačić u jednom je intervjuu izjavila da su Vukovarci prisiljeni živjeti s onima koji su im radili o glavi i koji znaju gdje su grobnice, ali ne žele reći (Večernji list, 23. listopada 2013). Valja napomenuti da Srbima institucionalno nitko u Hrvatskoj nije zabranio ćirilicu, a Vukovar je samo posebna priča.
4. Kulturno nasilje nad Hrvatima
Nad Hrvatima se provodi kulturno nasilje. Vraćanje hrvatskih termina u škole označava se kao povratak ustaštvu. Riječju, Hrvatima se oduzima demokratsko pravo da u svojoj državi rehabilitiraju svoj jezik. Srbima u Hrvatskoj takve se stvari ne događaju. Također je poučna reforma nastave povijesti u Hrvatskoj, koja se usmjerava prema neutralnom pojmovniku u kojem se izbjegavaju pojmovi kao što suvelikosrpstvo, četništvo, agresor, okupacija, Domovinski rat, branitelj, oslobođenje i dr. Beogradska politička elita kojoj je predsjednik države za vrijeme „građanskoga rata“ bio četnički vojvoda izražava veliko zadovoljstvo takvom hrvatskom reformom nastave povijesti. Očevidno je da mnogi hrvatski političari pristaju da se Ovčara, rudnik Tomašica kod Prijedora, Srebrenica i drugi srpski genocidni markeri „građanskoga rata“ radi pomirenja prešute. Te političare valja opomenuti da se prema psihanalitičarima prešućeno poslije može ponoviti ( Louise Lambrichs), a danas energenata za ponavljanje ima napretek.
Ako je istinita ovdje postavljena teza da je u Vukovaru narušeno psihičko zdravlje stanovnika, a uzroci su dobro poznati, Ministarstvo zdravlja treba hitno intervenirati pozivajući se na Ustav. Ministar bi kao liječnik trebao razlikovati simptome i dijagnozu te objasniti Vladi o čemu je zapravo u Vukovaru, ali i šire u Hrvatskoj, riječ. Na početku ovoga članka spomenuti čl. 16 Ustava Ministra opominje da se slobode i prava mogu ograničiti da bi se zaštitilo zdravlje stanovništva. Prijedlozi rješenja već postoje: moratorij na uvođenje ćirilice, proglašenje Vukovara gradom posebnoga pijeteta, revizija popisa stanovništva, a političari ih trebaju pomno razmotriti i postupiti prema Ustavu RH. Političari, ali i udruge civilnoga društva koje se predstavljaju kao veliki borci za ljudska prava, u Vukovaru polažu ispit vjerodostojnosti. Svi su oni dužni štititi slobode i prava vukovarskih Hrvata barem onoliko uporno koliko se zalažu za prava manjinske grupe drukčije seksualne orijentacije.
5. Ćirilicom pozdraviti časne srpske žene u crnom
Na kraju ove rasprave pokušajmo problem ćirilice promotriti na drugi način. Ona bi u Vukovaru, uz jasnu simboliku velikosrpske agresije, mogla biti i znak kajanja, oprosta i katarze. Koloni sjećanja 2013. godine u Vukovaru nedostajao je transparent napisan ćirilicom: Добро нам дошле ЖЕНЕ У ЦРНОМ. Uz natpis pristajala bi suza koju je sebi tetovirao hrvatski dragovoljac Enver Arnautović koji je 1991, godine bio maloljetan. Inspiracija za tetovažu bila mu je priča srpskih majki kojima je velikosrpska ratna mašinerija odvela u smrt sinove. Ove hrabre majke u Beogradu pale svijeće za Vukovar i posjećuju taj grad prigodom dana sjećanja na žrtve. Dragovoljčeva suza je izraz žalosti za one koje je ubio a gospođa Staša Zajović jedna od žena u crnom ovako je komentirala postupak hrvatskoga ratnika: “Nisam znala da je Enver istetovirao suzu potaknut našim ispovijedima. Ne mogu vam reći koliko sam ganuta i koliko je to kršćanski i ljudski.” Enver je poslao poruku koja je univerzalna. U Vukovaru ( i ne samo u Vukovaru) od gore nametnuti multikulturalizam propao je, a hrvatski ratnik od dolje jednostavno, ljudski šalje poruku o pravom multikulturalizmu koji bi mogao biti put prema ozdravljenju stanovnika Vukovara i hrvatskoga ali i srpskoga društva uopće.Tko bi se, dakle, usudio u dostojanstvenoj koloni sjećanja ukloniti ćirilički natpis kojim se želi dobrodošlica ženama u crnom? Hrvatski političari trebaju skinuti svoje partijske naočnjake koji im poput istih takvih konjskih ne dopuštaju da se osvrnu oko sebe i da shvate svoj narod koji u duhu propaloga komunizma smatraju svojim podanikom.
Ivo Rendić Miočević