Pišem ove redove u ime istine o našem časnom branitelju i čovjeku koji je za obranu Vukovara učinio više od mnogih drugih, ali je upravo zbog toga od strane hrvatske pete kolone oklevetan, lažno optužen i na kraju i osuđen bez ijednoga jedinog dokaza o krivnji.

Ako je on kriv i ja sam, ako je on zločinac i ja sam. Govorim istine radi i drugih motiva osim toga nemam.

Svjestan sam da ovim tekstom neću pomoći ni Tomislavu ni njegovoj obitelji, ali mi savjest ne dopušta u ovim danima kad napaćeni grad heroj Vukovar, njegov i naš Vukovar obilježava 26. obljetnicu svoje  golgote, prešutim ono što znam.

Tomislava Merčepa upoznao sam u rujnu 1990. godine, u vrijeme kad je bio predsjednik Mjesnog odbora HDZ-a i „sekretar za narodnu obranu“ općine Vukovar (izabran na prvim višestranačkim izborima za gradskog vijećnika općine Vukovar).

Došao je s nekoliko svojih suradnika (na poziv Inicijativnog odbora za osnivanje ogranka DSHV u kojemu sam bio i ja), u naše selo na lijevoj obali Dunava, udaljeno desetak kilometara od Vukovara (Plavna, općina Bač), gdje smo mi Hrvati iz općine Bač 14. rujna (te 1990. godine) održavali osnivačku skupštinu prve podružnice Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini. Pored vukovarskog HDZ-a, gosti su nam bili i predstavnici HSS-a iz Đakova, Hrvatske demokratske stranke Marka Veselice i još nekih hrvatskih stranaka.

Na samoj osnivačkoj skupštini Tomislav Merčep je održao govor u kojemu je pozvao na mir i apelirao na to da Hrvati (koji su bili većina u Plavni, ali manjina na razini općine), njeguju suživot sa svim drugim narodima i da ne dopuste da bilo tko među njih unosi pomutnju, te naglasio:

„Mi iz HDZ–a Vukovar nismo došli kod vas da stvaramo nemir i da vas nagovaramo na bilo što, pogotovu ne na to da budete nelojalni državi u kojoj živite, nego naprotiv, došli smo vam poručiti da je i nama i Hrvatskoj stalo da sa svojim susjedima i svim narodima na ovom području živite u miru i slozi i razvijate demokraciju. Što se vaše matice Hrvatske i HDZ-a tiče, mi ćemo u tom smislu uvijek biti uz vas i podržat ćemo vas u takvim nastojanjima.“(Citat prema zabilješkama autora ovog teksta s osnivačke skupštine DSHV – Podružnica Plavna, održane 14.09.1990. u 18,00 sati).

Podsjećanja radi, događa se to u vrijeme kad je u Hrvatskoj u tijeku „balvan revolucija“, uz desetke održanih četničkih mitinga (od onoga na Petrovoj Gori u veljači 1989. nadalje).

Atmosfera u vrijeme održavanja skupa (u kino dvorani sela Plavna) bila je vrlo napeta, jer su nama Hrvatima već danima prije stizale prijetnje od naših ekstremnih suseljana i Srba iz okolnih mjesta (Vajska, Bođani, Bačko Novo Selo, Mali Bač) da će ako se okupimo „biti krvi“. Stoga smo se obratili tadašnjem zapovjedniku policijske postaje Branku Malbaši, koji nam jeobećao zaštitu i jamčio da se ne smije dogoditi nikakvo nasilje, a što je potvrdio i njegov zamjenik Živko Rajković. Uostalom, stranka DSHV bila je uredno registrirana u Ministarstvu pravosuđa i uprave Republike Srbije, te stoga nikakvih zakonskih zaprjeka za njezinu promociju nije bilo.

Budući da je skup bio javan, po proceduri predviđenoj zakonom njegovo je održavanje uredno i na vrijeme prijavljeno nadležnoj policijskoj postaji u Baču, koja je u svemu postupila korektno.

Policija SUP-a Bač osigurala je ulaz, tako da oni najekstremniji četnici (jer dolazili su s četničkim obilježjima i pjevali četničke pjesme) nisu pušteni u dvoranu, ali se skup pokušao prekinuti uz niz incidenata pred zgradom pa i u samoj dvorani. Posebno je na meti bio Merčep i HDZ, jer su se na njihov račun najčešće izvikivale uvrede i psovke, uz obvezno: „Jebo vas Pavelić!“, „Ustaše jebat ćemo vam majku!“, „Vi ste nas u Jasenovac, a mi ćemo vas u gasne komore!“ i slično.

Unatoč takvoj atmosferi, ni Tomislav Merčep, ni gosti iz Đakova niti bilo tko drugi s naše strane nije podlegao strastima i mržnji. Na skupu, prije i nakon njega, nismo izgovorili ni jednu jedinu riječ mržnje i mi Hrvati iz općine Bač  bili smo ponosni na to.

Četnici su nas poslije završenog okupljanja pokušali napasti i oteti stranački stijeg (na zastavi je bio povijesni hrvatski grb s upisanim slovima D-S-H-V). Zastavu sam uzeo ja i spasili smo je zahvaljujući policiji koja nas je čuvala. Odnijeli smo je kod svećenika Stipana Bošnjaka, kod kojega su se iz razloga sigurnosti sklonili predsjednik stranke mr Bela Tonković, tajnik Julije Skenderović i drugi iz vrha DSHV-a).

Poslije održane osnivačke skupštine, svi smo skupa otišli u Bač, u poznatu kavanu „Kod Bujaka“, gdje smo imali večeru. S nama u društvu, uz goste iz Hrvatske (Tomislav Merčep, predstavnici HDS-a, HSS-a i drugi), na večeri je bio i zapovjednik policijske postaje Bač Branko Malbaša (kasnije smijenjen s te dužnosti kao nepodoban), a lokalni četnički ekstremisti nisu smjeli ući u dvoranu, nego su se ograničili na provokacije ispred kavane i u holu na ulazu u dvoranu u kojoj smo mi sjedili.

Već tada (dakle, rujan 1990. godine!), za Tomislava Merčepa se među Srbima u našem selu i okolici pričalo svašta. Između ostaloga, tvrdili su kako on „Srbe priključuje na elektro-šokove“, da ih „ubija i baca u Dunav“, da „organizuje crne ustaške trojke koje idu po srpskim kućama i odvode ljude“ itd., itd.

Bila je javna tajna da se tamošnji Srbi naoružavaju, što počinje već u vrijeme onih masovnih mitinga po Vojvodini i naročito nakon proslave 600-obljetnice „Kosovskog boja“ na Gazimestanu (28. lipnja 1989. godine). Najaktivniji četnički suradnici s područja općine Bač u to vrijeme su Lukijan Vladulov – arhimandrid manastira Bođani (odmah poslije okupacije Dalja ustoličen za episkopa osječko-poljskog i baranjskog) koji je od početka bio povezan s Vojislavom Šešeljem i Vukašinom Šoškoćaninom, i Mileta Jergić koji je već od jeseni 1988. godine na svome salašu br 29. (Bođani) okupljao četnike i koji je sebe s ponosom zvao „četničkim vojvodom“. Kod njega su se na salašu skupljali i četnici koji su se ubacivali u Borovo Selo od veljače-ožujka 1991. (kasnije dolaze Vojislav Šešelj i Milan Paroški i drže mitinge u Borovu Selu, Jagodnjaku itd.).

Merčep je dakle, već od jeseni 1990, godine bio najomraženija osoba među Srbima u našem kraju. Svi smo znali – i oni i mi – da su to što pričaju o njemu bile laži, ali prljava kampanja se nastavljala još bezobzirnije. On je bio izjednačen s Tuđmanom i nazivan „koljačem“, „ustašom“ i sl., a od HDZ-a i dr Franje Tuđmana tada nije bilo omraženije stranke i osobe među Srbima širom Juge.

Sjećam se jednog događaja koji rječito govori o tomu kakva je ta kampanja bila i što su sve bolesni mozgovi bili u stanju smisliti.

U vrijeme pravoslavnog Uskrsa (dok se u srpskim crkvama čita „Uskrsna poslanica“ patrijarha Pavla koja je prepuna govora mržnje i huška na rat), kroz selo i okolicu pronosi se glas, kako su jednoga lokalnog ribara Savu (beskućnika i boema koji nije imao stalno mjesto prebivališta) „Merčep i njegove ustaše razapele na krst, zaklali ga i pustili Dunavom prema Beogradu“. Tog nesretnika stvarno nije bilo nekoliko dana u našem kraju i za to vrijeme priča se razvila do neslućenih dimenzija što je unosilo nemir među nas. „Eto, to je Tuđmanova politika“ – otvoreno su nam govorili naši susjedi Srbi; „Je l' vidite šta taj Merčep radi?“ itd.

Sava se pojavio nedugo nakon toga i priče su prestale, ali nitko od onih koji su širili te ogavne laži nije rekao niti riječ o tomu. Kao da se nikad nije ni dogodilo.

Za Tomislava Merčepa znam također, da je kao „sekretar za narodnu obranu“ općine Vukovar od početka činio sve da bude mir i da se izbjegnu sukobi i mogu mirne duše reći da ga je i najveći broj Srba simpatizirao, znajući tko je i iz kakve obitelji potječe (na sebi nije imao hipoteku „ustaše“, jer njegovi nisu bili na toj strani), a njegovo cjelokupno ponašanje bilo je usmjereno na srprječavanje sukoba i dogovore. Međutim, kolo su vodili ratoborni srpski ekstremisti koji su dobivali instrukcije iz Srbije, preko četničkog štaba u Borovu Selu i čija je zadaća bila započeti rat. Zato je Merčep bio smetnja.

To jako dobro znaju svi njegovi Vukovarci, oni koji su se borili i žrtvovali za Hrvatsku.

Poslije pokolja nad našim redarstvenicima u Borovu Selu (2. svibnja 1991. godine), prljava kampanja protiv HDZ-a, Tuđmana i Merčepa dobiva na zamahu i ispredaju se fantastične priče o „tajnim likvidacijama“ koje u Vukovaru „provode Merčepove 'crne trojke'“. Blasfemija koja prelazi granice zdravog razuma. Svi smo znali da su to laži, a znali su i oni koji su te nebuloze smišljeno širili. Od njega se pravilo monstruma samo s jednim ciljem – da se Hrvati ustraše i četnici preuzmu Vukovar koji je tada bio njihov glavni cilj. Govorili su kako Ilok ionako „nema šanse“ i da će kad padne Vukovar lako „odseći“ taj dio Srijema (od Iloka do Vukovara), nakon čega su na redu Vinkovci i Osijek.

Četnička „pobuna“ u Borovu Selu bila je i organizirana u tom mjestu zato što ju nije bilo moguće izvesti u Vukovaru, jer većina vukovarskih Srba nije bila za tu opciju. To je činjenica. Za takvo raspoloženje Srba u Vukovaru najzaslužniji su upravo vukovarski HDZ i Tomislav Merčep. TO I DANAS ZNAJU SVI U VUKOVARU, PA I TAMOŠNJI SRBI, A ZNAJU I GRAĐANI U MOJOJ PLAVNI – NA LIJEVOJ OBALI DUNAVA, samo što o tomu ne smiju govoriti.

Sve događaje vezano za jugozapadnu Bačku u fazi pripreme za agresiju na Hrvatsku (od mitinga u Vojvodini preko pokolja u Borovu Selu i kasnijih napada četnika i „JNA“ na istočnu Slavoniju) opisao sam u feljtonu koji je u Večernjem listu objavljen u rujnu 1992. godine (u 6 nastavaka).

Tomislava sam sreo na jednom skupu Hrvata iz Vojvodine, u Zagrebu, sredinom 90-ih i tada sam s njime razgovarao o nekim događajima koji su se prije i u vrijeme rata zbivali u našem kraju.

Pitao sam ga vezano za Vukašina Šoškoćanina (kako je poginuo i što se događalo s njime poslije 2. svibnja 1991., jer već 15. svibnja se navodno „udavio u Dunavu“) i on mi je (pred desetak ljudi) rekao, kako mu se Vukašin Šoškoćanin osobno javio telefonom dva dana poslije pokolja i tražio s njime razgovor, ali „u četiri oka“, na što mu je Merčep odgovorio – citiram njegove riječi: „Čuj, vi ste napravili veliko zlo i ti znaš da ćete za to morati odgovarati. Možeš doći ovamo, ali samo tako da se predaš našoj policiji, drugačije nikako. Neće vam dlaka s glave faliti, ali morate se predati našoj policiji, svi vi koji ste sudjelovali u tomu“.

Dva dana nakon ovog razgovora, umjesto da se preda Hrvatskoj policiji, Šoškoćanin pod pritiskom svojih suradnika iz štaba u Borovu Selu i po naputku SDB-a Srbije odlazi na TV emisiju („Srbi u Hrvatskoj – proleće '91.“ – koju uživo prenose TV Beograd i TV Novi Sad) i tamo nastavlja sa svojim esktremizmom, govoreći kako su „Merčep i njegovi HDZ-ovci došli u nekoliko autobusa i izazvali nerede u Beogradu“ (9. 3. iste godine, u vrijeme kad se odigravao veliki miting Vuka Draškovića), tamo „po zlatarama podrpisali zlato i pobegli nazad u Vukovar“, te da je u Borovu Selu (2. svibnja) ubio „6 ustaša“, a „nada se da će ih ubiti još barem 606“.

Jesu li i te izgovorene gluposti bile jedan od razloga njegova nestanka ne zna se, ali po svemu sudeći, netko od njegovih (iz štaba u Borovu Selu) doznao je za kontakt s Merčepom i to dojavio SDB-u, pa su ga na kraju oni sami ubili (Jovica Vučenović i njegove pristaše po nalogu SDB-a i Jovice Stanišića), jer nisu smjeli dopustiti da bilo tko zaustavi „pobunu“ i komunicira s drugom stranom. Tijelo krvnika Šoškoćanina odmah je odneseno u Vojvodinu i poslije privremeno pokopano u kompleksu manastira Bođani uz asistenciju njegovog prijatelja arhimandrida manastira Lukijana Vladulova. Našim se patolozima nije dopuštao pristup, kako se ne bi otkrio uzrok smrti.

Pitao sam tada Tomislava i kako je i zašto uhićen i odveden iz Vukovara, i on mi je rekao sljedeće:

  1. Nije znao razloge uhićenja, niti mu je to itko ikad objasnio
  2. Nekoliko je „specijalaca“ iznenada upalo u njegov stožer u Vukovaru, vezali su ga žicom (kao razbojnika), strpali u helikopter i odveli u jedan podrum u Zagrebu (nije ni znao gdje)
  3. Bio je uvjeren da će ga ubiti, ali je uporno tražio razgovor s predsjednikom Tuđmanom, što mu je na kraju omogućeno
  4. Poslije razgovora s predsjednikom, s njega je skinuta svaka krivnja i odgovornost za bilo što
  5. Za sve to krivio je Josipa Manolića i bio je uvjeren da „on stoji iza svega“ i da je tu akciju vodio BEZ ZNANJA PREDSJEDNIKA TUĐMANA

Tko god je imalo poznavao predsjednika Tuđmana, jako dobro zna da on čovjeku na kojemu je bilo ikakve krivnje ili opravdane sumnje, ne bi povjerio zapovijedanje nikakvom postrojbom, pa ni pričuvom policije, niti bi dopustio da isti kasnije postane savjetnik ministra MUP-a.

Ovdje ću prekinuti svoj zapis, jer javnosti je uglavnom poznato što se kasnije događalo.

Tomislav Merčep je optužen i osuđen na temelju iskaza dvojice protuha kojima ni jedan normalan sud ne bi povjerovao.

Njemu su presudili peta kolona i lešinari iz medija koji su godinama vodili bezobzirnu, gebelsovsku kampanju, ne samo protiv Merčepa, nego i protiv Mirka Norca, Branimira Glavaša, Đure Brodarca, Ante Gotovine i drugih istaknutih generala i junaka Domovinskog rata. Sve je to odradila ista BAGRA.

U nadi da će istina izaći na vidjelo kad-tad i s osjećajem duboke zahvale Tomislavu Merčepu za sve što je učinio u obrani Vukovara i tijekom Domovinskog rata, pozivam sve Vukovarce koji znaju istinu, neka pišu, neka govore, neka svjedoče!

Netko će jednoga dana možda pročitati. Naša djeca i unuci, ako nitko drugi.

U ime istine i pravde, jer u konačnici ćemo svi (mi kršćani u to čvrsto vjerujemo) pred jedinog pravednog Suca gdje ćemo položiti račune za sve što smo činili (ili nismo, a trebali smo) tijekom svoga ovozemaljskog života, moramo govoriti i pisati što i kako je bilo.

Da se ne zaboravi i da se istina ne izgubi pod naslagama gliba i mulja koji se nabacuje na sve nas i naš Domovinski rat!

 

Zlatko Pinter