U (geo)političkom smislu, nakon epohe stvaranja i obrane hrvatske Države, druga epoha suvremene hrvatske povijesti počinje 2000. godine. Glavni akteri prve epohe, Franjo Tuđman i Gojko Šušak, u međuvremenu umiru. Jedan od nositelja propalog državnog udara iz 1994. godine, Stjepan Mesić, nakon Tuđmanove i Šuškove smrti, 2000. godine, postaje predsjednikom Republike Hrvatske, na vlast u "Banskim dvorima" dolazi “trećejanuarska” koalicijska vlada Ivice Račana a Ivo Sanader postaje predsjednikom HDZ-a.

Ivić Pašalić, kao jedini logički nasljednik Tuđmanove i Šuškove politike, na početku druge epohe suvremene hrvatske povijesti biva poražen. Ključnu ulogu u Pašalićevom porazu odigrali su lijevi mediji. Samo u razdoblju od 1999. do 2001. tjednik Nacional je u 60-tak brojeva ključne teme posvetio upravo Iviću Pašaliću, naravno u negativnom smislu.

Sve se to događalo pod izravnim patronatom vlasnika Nacionala Ive Pukanića i tadašnjeg američkog veleposlanika u Hrvatskoj Williama Montgomerya, osobe koja je osamdesetih godina prošlog stoljeća sudjelovala u trasiranju političkog uzleta Slobodana Miloševića. Pukanić- Montgomeryeve medijske operacije provođene su uz revno i koordinirano asistiranje Josipa Manolića, Stjepana Mesića, Franje Gregurića i Nikice Valentića, četvorice predsjednika Vlada iz prve epohe suvremene hrvatske povijesti, i čitavog niza osoba iz tog miljea.

Zanimljivo je da je još 29. ožujka 1998. godine tadašnji savjetnik predsjednika Republike za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, Ivić Pašalić, u dopisu upućenom pokojnom predsjedniku Franji Tuđmanu upozorio kako je tjednik Nacional utemeljen novcem Vojka Santrića, bivšeg direktora beogradskog Genexa, zaduženog za financiranje operacija KOS-a u inozemstvu.

Nakon dolaska na vlast Stjepana Mesića i Račanove "šestojanuarske diktature", prvo se ukida predsjednički sustav, čime se koncentracija moći rasprušuje na Sabor, Vladu i lokalnu upravu a javnosti pokušava pojasniti kako je riječ o dokidanju "Tuđmanove diktature". Zatim se financijski kreće na strateško slabljenje Republike Hrvatske (prodaja “Bijelih noći” koje danas vrijede više no INA i MOL zajedno, enormna zaduživanja u Londonu za potrebe Ivice Todorića i Agrokora i sličnih), surađuje se s Haškim tužiteljstvom i priprema teren za kazneni progon generala HV-a, prisilno se umirovljuju hrvatski generali, radi se potpuni odmak od Hrvata u BiH i hrvatskog iseljeništva, ali se istovremeno ciljano uvoze neoliberalne vrijednosti i pokušava rastočiti nacionalno tkivo hrvatskog naroda.

To je ujedno potvrda teze da Hrvatska, od osamostaljenja, sudjeluje na globalnom “ratištu”, između raznih strana od kojih svaka ima svoje strateške interese. Možemo ih, ugrubo, svesti na liberalizam i konzervativizam, iako je takvo određenje banalno i ne odražava pravo stanje stvari; možemo govoriti o kršćanstvu i antikršćanstvu - iako ni to nije sasvim točno.

S jedne strane imamo Erdoganovu Tursku koja ima svoje strateške interese; Sjedinjene Države i Rusiju, imamo interese Njemačke koji su dugoročno okrenuti suradnji s Rusima iako je ista čvrsta članica NATO saveza; imamo Francusku, Kinu koja je sve prisutnija na Sredozemlju (luka Pirej) i t.d.

Međutim, njihovi strateški interesi nisu isključivo svjetonazorske naravi, nego najprije financijske, no u temelju se radi o čas bliskim, čas udaljenim konceptima i djelovanjima. Financijski interes, svakako, prethodi svjetonazoru i na njega utječe. Nije slučajnost što se 2003. godine u Zagrebu održava prvi “gay pride”, no nije ni slučajnost da najveću detuđmanizaciju provodi upravo nekadašnji Tuđmanov HDZ u eri Ive Sanadera i Jadranke Kosor.

Iako je imala potporu izvanjskih središta moći, Račanova koalicija nije mogla opstati zbog nepopularnosti u narodu, ali i sveopćeg političkog diletantizma i kriminala. Zato se prelazi na epohu Ive Sanadera, “modernog” političara 21. stoljeća, koji govori nekoliko jezika, “vrsnog diplomata”, prosvijećenog “državnika”, naočitog muškaraca, obiteljskog čovjeka, brata katoličkog svećenika i dalje redom,

Kakva li je on suprotnost ofucanom Ivici Račanu, sinu “oficira”, boljševiku nepismenom na više jezika kojemu je zbog određenog stupnja mentalne retardacije bila potrebna minuta za izgovoriti jednu rečenicu? Ni takva drastična razlika između bivšeg i onda novog premijera nije niti malo slučajna.

Zanimljivo je da je u predizbornoj utrci, te 2003. godine, upravo Ivić Pašalić, a ne Račanov SDP, od strane Ive Sanadera bio označen kao "ključni neprijatelj HDZ-a". S ciljem političke eliminacije Ivića Pašalića osobno i njegovog Hrvatskog bloka, koji je do tada imao stabilan klub saborskih zastupnika, novinar Aleksandar Stanković je iz zatvorske bolnice u Zagrebu emitirao emisiju "Nedjeljom u dva" u kojoj je Marko Marčinko, osuđeni bivši vlasnik Glumina banke, s ciljem političkog kompromitiranja, uzeo na "ciljnik" Pašalića. Naravno, riječ je o do tada nezabilježenom slučaju medijskog odstrijela, koji ne bi bilo moguće realizirati, bez dozvole tadašnje ministrice pravosuđa Ingrid Antičević Matinović, što ukazuje na dogovor Ivice Račana i Ive Sanadera.

Ivu Sanadera su novinari lijevih medija obožavali, držali ga kao kap vode na dlanu, pratili ga na svakom koraku te je bilo gotovo groteskno svaki dan u novinama i na televiziji vidjeti Sanadera s njemačkim, francuskim, engleskim, talijanskim i inim političarima – “čovjeka koji je uveo Hrvatsku u 21. stoljeće.”

Zoran Milanović, tada mladi čelnik SDP-a je izgubio parlamentarne izbore 2007. godine jer nije imao potporu izvanjskih središta strateške moći. Međutim, Zoran Milanović nije imao što ponuditi Beogradu, Bruxellesu, Berlinu i Washingotnu (pod Obamom); Sanader je odrađivao sve što je trebalo, od uhićenja generala Ante Gotovine, preko smanjivanja zastupničkih mjesta hrvatskog iseljeništva, lomljenja hrvatskog nacionalnog bića u BiH, enormnog inozemnog zaduživanja (u čemu je nadmašio čak i Račana), masovnog i nekontroliranog povratka izbjeglih Srba, do polaganja temelja za gospodarsku zajednicu bivših zemalja Jugoslavije (Zapadni Balkan), koju danas, 2017. godine, najviše zagovaraju Njemačka i Rusija.

Ponekad je teško iz nekog lokalnog političkog događaja iščitati globalne silnice, ali nije nemoguće. Za razliku od vrlo kaotične hrvatske političke scene, zemlje poput SAD-a, Njemačke, Francuske, Velike Britanije, Rusije i Izraela, planiraju godinama, odnosno desetljećima unaprijed, provodeći svoje nacionalne, a to znači najprije financijske i oikitičke interese. Sva današnja žarišta, Južni i Sjeverni tok, Inicijativa 3 mora, Višegradska skupina, Krim, radikalni islamizam, migracije, Brexit, pobjeda Donalda Trumpa – ništa nije spontano ni iznenadno, a kamoli slučajno.

Ipak, dokaz da se ljudi ponekad otmu kontroli jest nenadana Sanaderova ostavka, kojega su briselski kolege upozorili na to što ga čeka. Sanadera je, kao što znamo, upravo njegovom voljom, naslijedila Jadranka Kosor.

Da se druga epoha moderne hrvatske povijesti ne primiče kraju, potvrdili su predsjednički izbori 2010. godine, kad se (slučajno?!) HDZ mrcvari sa ovećim brojem vlastitih kandidata, od Andrije Hebranga, Nadana Vidoševića, Dragana Primorca, Miroslava Tuđmana, Vesne Škare Ožbolt do jednog Milana Bandića, koji je također oduzeo dio glasova HDZ-u. Zahvaljujući takvom pristupu, svi su oni odgovorni za dolazak na vlast Ive Josipovića. Ponajviše Jadranka Kosor, jer nije bila u stanju kontrolirati procese u stranci na čije je čelo postavljena voljom jednog čovjeka - Ive Sanadera.

Nastavljajući provoditi temeljne odrednice Sanaderove politike, Kosor je nakon dolaska Ive Josipovića na Pantovčak krenula i u politički odstrijel svog prethodnika, što je u konačnici dovelo i do kriminalizacije HDZ-a kao stranke.

Sljedeće godine, 2011. godine, na vlast dolazi Milanovićeva vlada koja u sprezi s Ivom Josipovićem djeluje toliko protuhrvatski da to nije potrebno posebno obrazlagati.

Pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović na predsjedničkim izborima 2015. godine označava kraj druge, po mnogima otvoreno antihrvatske, epohe suvremene hrvatske povijesti. No, njezina pobjeda dolazi u vrlo turbulentnom političkom razdoblju ne samo za Hrvatsku, već i Europsku uniju u cjelini, ali i za Sjedinjenje Države.

Nikad izvanjska središta moći nisu toliko utjecala na domaću politiku koliko u trećoj epohi suvremene hrvatske povijesti, izuzev za vrijeme Domovinskog rata, što je razumljivo budući se stubokom mijenjala geopolitička karta Europe, s napomenog da se ista iznova svakodnevno mijenja od 2015. godine do dana današnjega.

 

Nastavlja se…

 

Josip Gajski

 

Vezani članci:

-Državna stabilnost - sprega politike i geopolitike (I. dio)