Kad se jednog (skorog) dana hrvatski političari promijene, kad se “stara garda” povuče, kad dođu mladi, čestiti, pošteni i nacionalno svijesni – oni će imati više problema s biračkim tijelom i hrvatskim glasačima no što sad ima trenutna politička garnitura.

Naime, uvijek će pred sobom imati činjenicu da je hrvatski puk, nakon dva mandata Stjepana Mesića odabrao – Ivu Josipovića. Biranje Josipovića za predsjednika RH je najveća sramota hrvatskoga naroda, i to u dugoj te nezavidnoj nacionalnoj povijesti izdaje, glupih poteza i suludih odluka.

No, dobro. Kao što u monarhiji nije bilo pametno kritizirati suverena (kralja), isto je sa suverenom u demokraciji – narodom. Stoga, hrvatski je narod mudar, pametan i dobar narod, iako je milijun pripadnika tog mudrog, pametnog i dobrog naroda dalo glas Josipoviću na predsjedničkim izborima 2014./2015, i to nakon što je pet godina pokazivao svoju pravu, boljevičko-četničku narav.

Vratimo se Josipoviću koji je posljednjih tjedan dana vrlo glasan, vrijeđa većinski narod koji ga je skoro dva puta izabrao, proglašava nadbiskupe ludim, proziva HRT zbog katoličkog “džamahirijanstva”. I to ima svoje zašto; ne pada jabuka daleko od stabla. Ante Josipović, je kao 18-godišnjak 1942. otišao iz Baške Vode u Biokovo, gdje se priključio malom partizanskom odredu koji je godinu dana kasnije prerastao u 11. dalmatinsku brigadu, partizansku postrojbu poznatu po stravičnim zločinima nad franjevcima na Širokom Brijegu i ratnim zarobljenicima na Kočevskom Rogu. Spomenimo još neke ljude iz te 11. divizije: „Vuk Anđelinović, ujak Vesne Pusić; Adolf Dragičević, akademik (toliko o HAZU); Branko Kadijević, rođeni brat Veljka Kadijevića; Albert Štambuk, Stjepan i Jerko Nobilo (!), Emil Goldstein (!), Srećko Freundlich (otac Maje Freundlich koja je 2002. godine bila kandidat za predsjednicu HDZ-a), Salamon Finci, Petar Mioč, Simo Dubajić… Ivo Josipović je biološki i politički sin svojega oca, tatin sin – iako na kler ne može toljagom, može riječima, što i čini.

Ono što je Josipovića u potpunosti diskvalificiralo, ne samo kao političara, nego i kao čovjeka, jest manje znana činjenica (koju je pokušao sakriti od javnosti) o izražavanju sućuti 2012. povodom smrti sjevernokorejskog zločinca i diktatora: „Vaša ekselencijo Kim Jong-un, u ime naroda Republike Hrvatske i u svoje ime, izražavam sućut u povodu smrti Velikog vođe korejskog naroda, njegove ekselencije Kim Jong-ia, glavnog tajnika radničke stranke Koreje, predsjednika Komisije za nacionalnu obranu DPRK i vrhovnog zapovjednika Korejske narodne armije. Upućujem sućut svim ljudima DPRK.“

Josipović je, bez legitimnosti i legitimiteta, u ime potpisnika ovih redaka, u ime čitatelja ovog teksta, u ime sve hrvatske djece, staraca, žena, muževa, u ime cjelokupnog naroda RH, izrazio sućut zbog smrti masovnog zločinca, kolege zločinca bravara Tita?! I onda proziva HRT da se ne drži Vatikanskih ugovora?!

To je bilo 2012. godine. Hoćemo li se sada prisjećati novaca izvučenih putem mističnog ZAMP-a, nošenja hrvatskih udžbenika iz povijesti na reviziju četničkom vojvodi Nikoliću, „regijonsku“ politiku, sabotiranje tužbe protiv Srbije za genocid, i dalje redom…

Takav čovjek uopće ne bi smio biti prisutan u javnosti. Ipak, posebno je zanimljiva izjava Josipovićevih roditelja povodom njegove pobjede na predsjedničkim izborima 2010. Među prvim stvarima što je njegova majka rekla jest sljedeće: „Bio je zaljubljiv. Imao je curice još u osnovnoj školi, a i kasnije nekoliko ozbiljnih djevojaka.“ (Večernji list, mrežno izdanje, 12. siječnja 2010. godine) Čovjek se zapita; zašto bi to roditelj išao govoriti javnosti nakon što mu je dijete postalo predsjednik države?

Razne udruge za prava LGBT osoba i ostalih se žale i kukaju zbog „zadrtosti“ i „netolerantnosti“ Hrvata spram LGBT osoba. Zašto svi ti naši „prosvijećeni“ i „liberalni“ novinari i ini borci za „napredak“ ne naprave interview s bivšim predsjednikom te ga ne priupitaju par riječi o tomu?

To bi svakako „otvorilo oči“ hrvatskome puku, te bi nas svrstalo uz Belgiju, Island, Luxemburg te odnedavno i uz toliko voljenu Srbiju, čiji su ključni političari imali, ili imaju, homoseksualne sklonosti… Toga se ne treba sramiti, dapače, o tome treba javno govoriti...! Ujedno, to i pojašnjava razloge njegovih ispada spram katoličke crkve…

 

L. C.